Mario Šuprna | Tuga

ne budi ju dok tiho spava
u ruke uzmi srebrne igle

spleti joj dva pokrivača tamnoplava

od tišine sa zvijezda stigle

pokrij ju nježno i polako

pomiluj joj glavu prstima

poljubi joj čelo mlako

iza kojeg pleše snovima

zaboravi joj sve dane 

zaboravom joj oprosti

dok zora ne svane

grij joj hladne kosti

zaboravi joj i sve noći

zaboravom joj oprosti

jer opet će doći

da se srećom gosti

da baci ju u sline

danima da po njoj teku

pusti krik kroz planine

vrati muku kao jeku

da otkrije te noću

tjeskobom te pokrije

u krevet pusti hladnoću

od snova te sakrije

čelo ti očajem probije

kosti ti brigama stegne

sve nevolje u tebe sabije

kraj tebe hladna legne

da muči te dok te ne prepozna

onda ti se možda smiluje

jer ti si taj koji ju dobro pozna

koji ju pokriva, koji ju miluje

koji joj čelo ljubi i kosti grije

dok tiho spava, ko ni jedna druga

ti ju umiriš, nitko to ne umije

odbačenu i samu, ipak je ona Tuga