Kroz ključanicu | Marina Mađarević

Marina Mađarević rođena je 14. travnja 1990. u Virovitici gdje stječe osnovnoškolsko i gimnazijsko obrazovanje. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu stekavši titulu magistre edukacije hrvatskoga jezika i književnosti. Prije romana prvijenca Noć knjige: nemoguće i svemoguće (Redak, 2017.), objavila je nekoliko znanstvenih članaka te sudjelovala na nekoliko znanstvenih projekata.

Kao učitelj-mentor sudjelovala je s učenicima na različitim književnoumjetničkim manifestacijama (LiDraNo 2016., literarni skup Preradovićev rođendan u Grabrovnici).U slobodno vrijeme volontira u Udruzi za Down sindrom Virovitičko-podravske županije, sudjeluje u radu društva Društvo Naša djeca i zajednice Vjera i svjetlo. Marina se bavi pisanjem književnih i kazališnih osvrta (portal Virovitica.net, blog Patuljasta Šmu), članica je Čitateljskoga kluba, Nije bilo slučajno i Roklicerove večeri te tajnica Ogranka Matice hrvatske u Virovitici.

Godine 2022. objavljuje svoj treći roman "Onaj koji otvara vrata" u izdanju Naklade Cranium. Velika je ljubiteljica bajki, glazbe, životinja i dobrih ljudi.

Roman "Onaj koji otvara vrata", Marine Mađarević, svrstava se u žanr povijesne fikcije. Priča prati mladića Nikolu čiji je život sve samo ne posložen. Kad jedne noći, nakon burne proslave, igrom slučaja završi na lokalnom groblju, Nikola upoznaje neobičnog muškarca Ferdinanda. Naime, Ferdinand je duh vojnika koji je izgubio život za vrijeme Drugog svjetskog rata. Priča nas uskoro vodi u Ferdino vrijeme gdje upoznajemo selo, ljude i običaje, ali i jednu djevojku i njezinu obitelj zbog koje Ferdo neće pronaći mir ni u zagrobnom životu. Tko je zagonetna Marija? Kako će Nikola pomoći Ferdi da pronađe vječni mir? Saznajte u romanu "Onaj koji otvara vrata". 

Iako tvoj stvaralački put nije započeo s knjigom „Onaj koji otvara vrata“, možemo naglasiti da je upravo ova knjiga prva koja je namijenjena odraslima. Kako to da si odlučila promijeniti smjer? 

Tako je, ovom romanu prethodila su dva romana za djecu i mlade, a ono što je zaslužno za moj prvi roman za odrasle čitatelje bio je jedan motiv staroga groba (na koji sam naišla na virovitičkom groblju) koji je sam od sebe „zavrtio“ priču, prvo u mojoj glavi, a zatim i na papiru. Ta priča me zapravo sama natjerala da izađem iz svoje zone tekstualnog komfora i odvažim se napisati nešto za zrelije čitače.

Tematika romana je ujedno lijepa, tužna, ali i u neku ruku realna. Zašto upravo ovo vrijeme i ovi događaji? 

Ponovno onaj nesretni motiv iz prethodnoga pitanja! ☺ Taj stari kameni grob s kojega se već obrisala fotografija pokojnika u glavi mi je rodio Ferdinanda. Nakon njega, Balaševićev poznati stih „sve prave su ljubavi tužne“ bacio mi je još jednu bubicu u uho pa je nastala Mirjam. Ovakve dvije osobe intuitivno sam smjestila u razdoblje Drugoga svjetskoga rata. Vrijeme je to nikad većeg zla, a opet vrijeme kojemu je na kraj mogla doskočiti jedino ljubav – prema čovjeku, prema životu i prema samima sebi.   

Savršeno balansiraš između ozbiljne tematike i humoreske. Koliko je teško bilo pronaći balans, a da roman ne ispadne neukusan? 

Uf, ovo je doista teško pitanje jer uopće nemam osjećaj da sam uspjela (ali ako ti tako kažeš, onda ću povjerovati). Ne znam, pretpostavljam da mi taj „balans“ dolazi prirodno. Puno slušam druge ljude, čitam, informiram se o svemu i svačemu. Drugim riječima, upijam svijet. Čini mi se da mi se sve nekako vrati kroz pisanu riječ (definitivno kroz pisanje, jer u usmenom sam izrazu znatno slabija).

Kroz roman nas uvlačiš u minulo vrijeme. Jesi li istraživala povijesne činjenice ili si išla prema nahođenju usmene predaje? 

Povijest je vrlo sklizak teren, osobito kad je riječ o 20. stoljeću. Ljudi su – što je apsolutno razumljivo – osjetljivi na teme koje uključuju povijesna zbivanja i previranja u godinama o kojima govorim, i iz tog razloga već na početku navodim da je tekst apsolutna fikcija inspirirana emocijama. Nisam bila dovoljno hrabra za „pravu povijest“ i povijesne činjenice pa sam malo romansirala. Smatrala sam da moje znanje o Drugom svjetskom ratu (stečeno na satovima Povijesti, čitanjem te gledanjem dokumentarnih i igranih filmova) nije dovoljno. Ipak, i usmena predaja djelomično mi je pomogla u pisanju. Osobito je dirljiva situacija u kojoj svećenik skriva Mirjaminu obitelj (ovaj dio djelomično je inspiriran stvarnom životnom pričom židovskog aktivista Marka Weissa, djeda moje prijateljice Daniele, i lukačkog svećenika Stjepana Jankovića koji ga je pokušao zaštititi u vrijeme jedne druge države – čarobno je pomisliti kolika količina ljubavi prema svijetu mora vladati u osobi kad je jedan čovjek u stanju dovesti sebe u opasnost kako bi pružio milost i sklonište drugom čovjeku).

Imaš li neke posebne rituale kod pisanja? 

U principu sjednem i pišem (kad su mi muze i raspored naklonjeni). Primijetila sam da mi pisanje znatno bolje ide kad sam pod stresom. Trenutno me muči nedostatak vremena za pisanje pa sada tražim rješenja za to. ☺

Gdje vidiš sebe kao autora u budućnosti?

Najzanimljivije je što ja sebe ne doživljavam ni autoricom ni književnicom. Ja sam samo „pisalica“ žedna priča i smatrat ću se živom dokle god budem uspijevala smišljati nove priče. Mozak je čudesan alat, sposoban proizvesti čitave svjetove, očovječiti nepostojeće ljude, razriješiti nerazrješivo, a sve u tren oka ili – bolje rečeno – u tren riječi. Nadam se da ću objaviti barem još sedam knjiga, a dalje kako mi Bog da.

Radiš u školstvu. Smatraš li da je pristup čitanju dobro osmišljen ili bi nešto mijenjala? 

Djeca danas (dokazano je) čitaju sve manje i pisana riječ im je sve manje draga. Neki ne vole zadane naslove, drugi pak ne vole čitati uopće, treći pak radije čitaju na engleskom jeziku nego na hrvatskom… U svakom slučaju, izazovno je danas (pored svih modernih tehnologija) motivirati djecu na čitanje. Svaki učitelj (poput Dore koja istražuje) stvara svoje načine, krči svoje književne ceste. Jednako tako, i svaki je razred kao posebna cesta – nije isti. Na različite načine pokušavam djecu privući knjizi, nekad uspješno, nekad manje uspješno. Ipak, smatram da će se pravi rezultati vidjeti za koju godinu kad pođu u srednju školu.

Za sam kraj, bi li poručila nešto mladim autorima koji se tek trebaju ostvariti na književnoj sceni?

Budite skromni, ali aktivni. Umrežavajte se, komunicirajte s drugim autorima i čitateljima. Razgovarajte o književnosti, često i intenzivno. I zapamtite da jedna lasta ne čini proljeće pa tako ni jedna objavljena knjiga ne znači da ste književnik. Književnik se postaje dugogodišnjim radom na sebi, trudom i odricanjem. Također, ne dopustite da vaš ego pobijedi književnu ideju koju ste imali. Šteta je dobre priče jer dobra priča je rijetkost.