Dragica Križanac | Novi Sad, grad lipe i kulture

Kako Novi Sad nema aerodroma putovati tamo ono je moguće samo preko Beograda. Kad sam sletila, realizirala sam se da sam u ovome gradu zadnji put bila 1990 godine. Kao mlada žena, a sad sam na pragu starosti. Bilo je to u neka sasvim druga vremena, u nekim drugim okolnostima.

Rano jutro je, nikakve gužve. Poslije pasoške kontrole i kupovine srpskih dinara uputim se na šalter informacija.

- Kako do Novog sada, gospođo?

- Eh, uzmite taxi do Bogradske željezničke/autobusne stanice. Ali će vas odrati (2000 dinara), bolje izađite na parking, tamo dolazi kombi koji kupi putnike do Beograda za 300 dinara. Tako i učinih, jer mi se zapravo uopće nije žurilo. U Hotel u Novom Sadu mogu ući tek izapodne.

Na autobusnoj stanici Beograd kupim sendvič i bočicu vode. Autobus za Novi Sad kreće za 15 minuta. Izvadih mobitel pa uslikah što se moglo. Ipak, pomislih u sebi, ne trudi se, Beograd zahtijeva posebno putovanje. Sad je predamnom četiri dana Novog Sada.

Tijekom vožnje od otprilike sat vremena m istinski uživala. Pogled na nepregledna polja, avnicu, prirodu… istinski sam odmorila oči. Podsjetila me ta ravnica na nepregledna nizozemska polja cvijeća i zasađenog povrća. Pomislila sam kako sam uvijek u mom djetinjstvu slušala da su Vojvodina i Slavonija zapravo plodne žitnice Jugoslavije.

Odmah na ulazu sam podigla glavu i pročitala:

NOVI SAD IS THE EUROPEAN CAPITAL OF CULTURE  - 2022 -NOVI SAD EVROPSKA PRESTONICA KULTURE 

U Novi Sad idem prvi puta. Pozvana sam na festival Preprekovo proljeće , kao dobitnica prve nagrade za poeziju. Prethodne dvije godine se manifestacija nije mogla održati zbog korone mjera. Pored toga, kako je bila prilika zamolila sam neke osobe iz organizacije da upriličimo i promociju moje knjige Katarza, iako to nije bilo u programu. Tako je večer prije Prepreka održana Promocija u Kulturnom Centru Nov Sad , odmah iza Katedrale. Moderator je bila Anamarija Kaluđerović, o knjizi nadahnuto govorila književna kritičarka dr Dragana Todoreskov, i ja sama također. Muzički dio je upriličila ženska skupina KUDa Stanislav Preprek koju je predvodio Dobrivoje Janković, umjetnički voditelj Ženske pjevačke sekcije, koji odlično svira klarinet i harmoniku.

Sutradan će biti upriličena dodjela nagrada Preprekovog proljeća i svečana večera . Preprekovo proljeće je tradicijska, književno-pjesnička manifestacija Hrvata u Vojvodini. Manifestacija je pokrajinskog značaja, koja se održava od 2009 godine i jedina je manifestacija u Novom Sadu sa hrvatskim predznakom. Preprekovo Proljeće (i jesen) organizira Hrvatsko kulturno-umjetničko-prosvjetno društvo Stanislav Preprek iz Novog Sada. Svake godine izlazi zbornik pjesama čitanih na Preprekovom proljeću, pa je ovo ujedno i večer Promocije ove zbirke.

Tko je bio Stanislav Preprek? 

Rođen je u Šidu 1.04.1900 godine a umro u Petrovaradnu 13.02.198 g. Potječe iz stare Petrovaradinske hrvatske obitelji. Otac Matej je bio na službi u Šidu kao finansijski činovnik u vrijeme Stanislavovog rođenja.

Osnovnu školu završio je u Grabovcima, a učiteljsku i dvije godine Muzičke škole u Petrinji. Tada je to bila čuvena učiteljska škola a muziku je studirao kod čuvenog skladatelja i violončelista Vladimira Stahuljaka. Bio je učitelj u Novoj Kapeli, Maradiku i Petrovaradinu odakle je otišao u prijevremenu mirovinu zbog slabog vida 1948 godine. 

Svestrano talentiran, uz svoj posao učitelja bio je i uspješan kompozitor, dirigent, orguljaš, muzički pisac, pjesnik, likovnjak, prevodilac i bibliotekar. Kao kompozitor sačinio je preko 300 kompozicija za glasovir , preko 40 solo pjesama, 31 misu, 111 crkvenih pjesama (himan) te niz kantama i orguljskih kompozicija. Kao dirigent vodio je crkvene, građanske i dječje horove, a najveći uspjeh je imao sa pjevačkim društvom ‘Neven’ iz Petrovaradina i ‘Zvonimir’ iz Srijemskih Karlovaca.

Kao melograf zapisao je preko 150 narodnih pjesama iz Srijema, Slavonije, Dalmacije i Bosne te objavio veliki broj članaka i prikaza u zemlji i inozemstvu. Čak i kad je postao  potpuno slijep 1959 godine, radio je na kompozicijama, nije se želio odreći muzike.

Za vrijeme službovanja u Srijemskom selu Maradiku (gdje učiteljevao od 1921-1926 godine), njegovi talenti su najviše došli do izražaja. Zamislite, u to doba u to malo selo Prepreku iz europsk stizale knjige, časopisi, note i iz europskih kulturnih centara tako je stjecao vrhunska znanja iz umjetnosti, znanosti i filozofije. 

Vladao je odlično njemačkim, francuskim, slovenskim i solidno latinskim.

Nakon što sam se raspakovala i malo osvježila krenula sam u šetnju. Kako sam smještena u samome centru grada, odmah sam zagazila u pješačku zonu. Divno, ne mogu se svi gradovi pohvaliti time. Šetaš bez straha da će te udariti auto ili biciklo, nema buke. Prolazim kroz ulične terase Zmaj Jovine i zagledam izloge. Bože, što imaju dobre knjižare!. Kao u nas nekad u Amsterdamu. (Sada je to prošlost, sve je online, uslijed globalizacije su sve knjižare  propale). Ulazim i kupujem u svakoj po koju knjigu, većinom svjetsku klasičnu literaturu. Kupih dječju knjigu ‘Mali princ’, pravi dragulj pun humora i čarolije koja je ujedno moja prva pročitana knjiga kad sam bila dijete. Pronađoh i Orwella, pa i njega kupih, za buduće naraštaje. 

S koje god strane pogledaš pogled ti se susretne sa tornjem  Crkve Imena Marijinog (Name of Mary Catholic church). Toranj  po visini premašuje sve građevine ovoga grada (72 m) i najviši je u čitavoj Bačkoj. Za mene pravi orijentir, koji sam stalno pratila da se ne bi izgubila. Iako su rimokatolici manjina u Novom Sadu, imaju, dakle, najljepšu građevinu u cijelom gradu. Sagrađena je 1895 u neogotskom stilu , a pripada subotičkoj biskupiji. Ušla sam, upravo je počela misa, napravila sam kradom par fotografija i izašla.

Odmah u blizini ‘katedrale’ nalazi se ortodoksna Uspenska crkva (Church of Holy Mother’s Ascension). Ušla sam u njen hlad upravo kad je pop krstio jednu bebu. Nisam htjela kvariti privatnu obiteljsku ceremoniju pa sam se povukla bez fotografiranja.

Onda idući ka svom prenoćištu ugledah trubače kako stoje na ulazu Saborne crkve. I svo vrijeme sviraju, dok se unutra odvija ceremonija vjenčanja. Pred crkvom, na ulici stoji okićen luksuzni auto sa otvorenim krovom. Čeka da se mladenci, kumovi i familija vrate iz crkve. 

Povirim kroz otvorena vrata crkve, upravo je bio foto -moment tek vjenčanog para. Inače, prelijepa unutrašnjost crkve, ali opet se nisam usudila slikati. Kad su svi svatovi izašli na ulicu,  nazočili smo svi, koji smo se tamo zatekli, krasnom mini -koncertu duhačke tradicionalne srpske muzike. Gratis!

Nigdje nisam vidjela više ‘pasaža’. Iz svake velike ulice vode tunelčići unutra. Kad se prođe kroz pasaž obično vas iznenadi širina unutrašnjeg orišta sa klupom u hladu lipe. Ovdje kao da je vrijeme stalo. Tu u pasažima su smješteni zanati koji svugdje izumiru. Hodam polako od pasaža do pasaža i čitam: galerija; presvlačenje dugmadi; plisiranje i stavljanje drikera i nitni; roštilj na kilo;  krojač; tašnar i obućar; koža i krzno; pozamanterija; štofovi i zavjese; advokat itd. itdProđem kroz tržnicu. Bogata. Naročito su slatke male fast-food radnjice. Nema što nema,  onako za pojesti ‘s nogu’. Sve puno, puno jeftinije nego u Dalmaciji. A ako uporedim sa nizozemskim cijenama, onda mislim da ne bih više ni kuhala. Hranila bi se na tržnici. Ljudi ljubazni ali odmjereni, ne dosađuju ti kao na tržnicama u drugim dijelovima svijeta, koji vas vuku za rukav nagovarajući vas da potrošite. I ovdje opet nepregledni red lipa u cvatu. Jer, ovdje su sad temperature poprilično visoke za svibanj. Svugdje gdje sam god zašla i prošla u ovome gradu prate me lipe!

Sutradan dolazi po mene Anamarija, domaćica i organizatorica u Prepreku. Idemo u muzej , u Galeriju Matice Srpske, kaže. 

-Sutra je Sveti Đorđe, za Rome Đurđevdan , mnogi ljudi imaju slavu pa je upriličena ova izložba ikona. Poslije izložbe idemo na ručak. 

Imala sam što i vidjeti. Inače, u ovoj zgradi se organiziraju izložbe, predavanja, dječje radionice, projekcije filmova, promocije knjiga, stručne konferencije itd. Pravi hram kulture. Više informacija na info@galerijamaticesrpske.sr 

Na prvom katu izložba ikona, donesenih u ovaj muzej iz cijele Vojvodine i Srbije. Mnoge male crkvice u Vojvodini i Srbiji kriju prave dragulje, pozajmile su ikone za ovu izložbu.

Drugi i treći kat razgledali smo opet druge teme iz različitih epoha likovne umjetnosti, kao naprimjer zbirke portreta iz 18 stoljeća ili likovna umjetnost modernizma na ovim prostorima.

Na ručku smo nasuprot Narodnog Pozorišt. Krana bijela moderna zgrada sa uređenim prilazom sa vodoskokom i puno, puno cvijeća. Hrana ukusna, osoblje ljubazno.

Sutradan je moja Promocija u KCNS (kulturni centar Novi Sad). Iako nikoga osobno ne poznajem brzo sam stekla poznanike i prijatelje. Publika me dobro primila, pažljivo je slušala književnu kritičark dr. Draganu Todoreskov koja je govorila o knjizi. Također sam osjetila da su ovi ljudi vrlo otvoreni prema drugim kulturama i narodima. Zato sam odlučila svima pokloniti po primjerak moje knjige. Dobila sam informacije da ljudi većinom imaju mizerne mirovine pa i plaće pa sam im se tako htjela odužiti. Dala sam interview novinarki ‘Hrvatske riječi’ i otišla sa ekipom na večeru.

Sutradan sam otišla u šetnju. Kroz Dunavski pak, zelenu oazu zelenila i hladovine izbila sam na Dunav. Onako širok valjao se mirno i bljeskao na suncu. Prešla sam most i ‘udarila’ na kuću u kojoj se rodio hrvatski ban Jelačić. Kuća se upravo renovira, a vraćena je nakon 75 godina hrvatskoj zajednici u Srbiji. 

Produžila sam uzbrdo po mnogobrojnim stepenicama i popela se na Petrovaradinsku vrđavu. S nje puca pogled na Novi Sad. Krasna panorama! Tvrđava je opasana zidinama s kojih se čudi Dunav u svoj svojoj ljepoti i lukovi njegova dva mosta. Razgledam malu galeriju/suvenirnicu u kojoj su cijene premašile one amsterdamske. U restoranu popih hladan sok. Divan je dan i mnogo je obitelji s djecom koji razgledaju Petrovaradinsku tvrđavu. Jer, tek prije dva-tri dana su ukinute sve korona-mjere u Srbiji.

Sahat-Kula se nalazi na najdominantnijem položaju Petrovaradinske tvrđave a Petrovaradinu ga je poklonila carica Marija Terezija 1750. godine i tom prilikom grad je dobio privilegiju ‘slobodnog kraljevskog grada’. Ovaj simbol Petrovaradina posebno je zanimljiv jer velike kazaljke pokazuju sate a male minute! Sat kasni kada je hladno a žuri kada je vrućina pa ga zovu i ‘pijani sat’. Za točnost sata skoro trideset godina brine jedna osoba: Lajoš Lukači.

Sutradan je u SPENSu (novosadski sportski i trgovački Centar sa anfiteatrom i konferencijskim salama) upriličena dodjela nagrada Preprekovog proljeća. Moram reći da do te večeri nisam poznavala nikoga iz žirija. Meni to mnogo govori. Nema ‘umrežavanja’ ni namještanja, Preprekovci slijede svoja pravila. Dakle tek na dodjeli sam osobno upoznala iste, predsjedništvo ove udruge, mnoge goste iz hrvatskog i srpskog veleposlanstva kao i mnoge kolege pjesnike, domaće, ali i iz hrvatske dijaspore, koji su se našli u Zborniku 2022 i čitali svoje pjesme.

Ja sam nastupila posljednja, kao prvonagrađena naravno, a zatim su organizatori ponudili zakusku. Tu smo se svi malo bolje upoznali, učesnici i publika. Razmijenili smo vlastite knjige i e-mail adrese. A onda su nas dvadesetak organizatori poveli u obližnji restoran. Restoran je u blizini stadiona, a zove se ‘Plava frajla’. Čim sam zakoračila unutra i ugledala svirače i tamburaše kako idu od stola do stola obuzeo me osjećaj da sam zalutala u prošlo stoljeće. U dane kad sam odrastala. Jer, u životu koji sad već dugo živim, to više ne postoji! Stoljeće je to kad su Janika Balazs i njegov orkestar carevali kafanama Vojvodine pa i Jugoslavije. Vrijeme je to kad se ovdje živjelo polagano, čardašom razgaljivalo srce, ispijalo rujno teško vino, ljubovalo do zore …vrijeme kad se slavio život! Kao da sam se našla u nekom filmu…