Modruš, AD 1486
![]() |
Foto: Dinko Neskusil |
Godine Gospodnje 1486. gospodar Tržan-grada knez
Bernardin Frankopan, skupio je u jednoj knjizi sve zemlje i službe koje su
njegovi podanici obnašali. Tu knjigu, nazvanu Modruški urbar, zapisala su
glagoljicom dvojica pisara, Martin Štreharić i Ivan Klinčić, onako kako im je
diktirao njihov gospodar.
***
Za malim nakošenim stolom kraj prozora pognuo se pisar
Martin. Vrijedno je i pažljivo zapisivao riječi kneza Bernardina koji je,
koračajući po sobi, polako oblikovao svoje misli čitajući imena mjesta i ljudi
sa listine u svojoj ruci.
-
Durdakovo selo, zemlje dni 5, sinokošu, služi
sol. 40, to je pusto. – vrati se do stola i pogledom preko Martinovog ramena
isprati zapis svoje rečenice do kraja.
Zadovoljno potapša pisara nekoliko puta po ramenu i, pogledavši listinu koju je držao u ruci, nastavi diktirati polako hodajući.
-
Zemlje crikvene dni 5, sinokoše stoge 3. Jošće
su dužni u leti sa tri časti, o Vazmi vsi janje jedno, jajac pet, o Miholi
kopuna 1 ter dva kruha, o Božići vsaki zarebrnik, ter dva kruha.
Vrata od sobe polako se otvore. Dječja glavica proviri
kroz dovratak. Ugledavši poznate likove, Beatrice uđe, zatvori teška vrata i
popne se na veliku drvenu klupu obloženu krznima pored kamina i zagrize u
kruščić kojega je držala u ruci. Bilo je to njezino omiljeno mjesto kada je
boravila u očevoj sobi.
-
Ah, dobila si nešto fino. - Bernardin priđe
kćeri i nagne se nad nju. - Nešto s orasima i smokvama?
-
Mama je rekla kuharici da mi ispeče ovaj
kruščić. - podigne ga prema ocu. - Za tebe je napravila veliki okrugli kruh s
križem i umotala ga u lijepo platno. U moj mali kruščić je stavila smokve i
orahe i lješnjake. I puno meda.
Prstićem pokazuje po kruhu. Knez je pomiluje po kosi i
vrati se do stola. Martin je završio s pisanjem i upitno ga gledao.
-
To je sve za Suglice. – Bernardin odloži listinu
sa svojim zabilješkama i uzima onu koju je Martin pisao. – Daj da pogledam što
smo uradili.
Čitajući listinu Bernardin se vrati do kćeri i polako
sjedne kraj nje. Djevojčica mu se utrpa u krilo, premjesti kruščić i drugu ruku
i odmah prstićem pokaže na veliko inicijalno slovo dokumenta koje otac drži u
ruci.
-
Koje je ovo slovo, tata?
-
To je slovo. Kad je samo, čita se baš tako. U
riječi se izgovara kao S.
-
Meni liči na svijeću. – djevojčica malo nagne
glavu u stranu.
-
Svijeću? Zašto baš na svijeću.
-
Evo, vidi. Ovo je svijeća, a ovo je njezino
svjetlo. – pokazuje prstom.
Bernardin je privije uza se i poljubi u kosu.
-
Morat ću te naučiti glagoljicu.
-
A zašto?
-
Zato što si Frankopanka. Hrvatska kneginja. A
glagoljica je naše, hrvatsko pismo.
Dijete se malo promeškolji u očevu krilu i prstićem
ponovno pokaže na listinu.
-
Ovo mi slovo liči na drvo.
-
Na drvo?
-
Ovo je zemlja, ovo je stablo, a ovo su grane. –
crta prstićem.
Bernardin se slatko nasmije i još jednom poljubi kćer.
-
Čuješ li ti nju, Martine?
Pisar se okrene od stola za kojim je radio, ustane i
priđe ognjištu. Djevojčica ga veselo pogleda.
-
To je buki. – Martin joj govori smiješeći se. -
Tvoje ime počinje baš tim slovom. Beatrice.
Djevojčica opet pogleda u listinu.
-
Ovo mi je slovo jako lijepo. – okrene listinu
prema Martinu.
-
To je dobro. – pisar joj spremno uzvrati. –
Dobro jest živjeti…
Malena zbunjeno podigne glavicu. Martin čučne kraj
nje, a otac je pomiluje po kosi.
-
Reći ću ti jednu veliku tajnu. - izgovori
zavjerničkim tonom. – U glagoljici je skrivena najveća mudrost ovoga svijeta. A
do nje mogu doprijeti samo oni koji su ponizni i žele učiti.
-
Ja želim učiti. – brzo mu odgovori i znatiželjno
širom raširi oči.
-
A jesi li ponizna? – uzvrati joj smiješeći se.
Beatrice spusti glavu i malo se zamisli. Nakon
nekoliko trenutaka okrene se prema Bernardinu.
-
Tata, a što znači ponizna? – položi svoju malu
ruku u njegovu. – Jesam li ja ponizna?
-
Pomoliš li se svaki dan dragom Bogu? – otac joj
nježno stisne ručicu.
-
Da, da… – kimne nekoliko puta. – Svaku večer
prije spavanja.
-
Samo navečer? – Bernardin nagne glavu malo u
stranu. – I to je sve?
-
I prije ručka. – brzo se dosjeti. – Pomolim se s
tobom i mamom svaki dan prije ručka.
Rekla je to tako dječje nevino da su se oba muškarca
slatko nasmijala. Martin polako ustane i primakne leđa ognjištu.
-
To što se pomoliš
svaki dan je dobro. – otac je pohvali. – I to je jedan znak poniznosti. Ali
nije i jedini. Ponizni su oni koji prepoznaju veličinu Boga Svemogućega i svega
onoga što nam je dao u svojoj velikoj milosti.
Djevojčica ga je ukočeno i gotovo uplašeno gledala
lagano razmaknutih usana.
-
Nisi me baš shvatila, zar ne? – ponovo je
pogladi po kosi.
Beatrice lagano odmahne glavom ne odvajajući pogled od
oca. Bernardin se okrenu prema Martinu šutke tražeći pomoć. Imao je u tog
čovjeka puno povjerenja.
-
U svojoj velikoj milosti Bog nam je dao ne samo
život, već i znanje. – Martin polako bira riječi i primakne se korak bliže. –
To znanje djeci prenose njihovi roditelji i učitelji. Za sve što si naučila
trebaš biti zahvalna Bogu što ih je uputio da te nauče. Takva zahvalnost još je
jedan znak poniznosti.
Dijete se bojažljivo zagleda u listinu u očevoj ruci i
nasloni glavu na njegova prsa. Martin priđe stolu, uzme jedan čisti list i na
njega perom brzo ispiše nekoliko znakova.
-
Sad ću te naučiti kako se prenosi znanje. –
priđe klupi i pruži joj ono što je napisao. Djevojčica pomalo uplašeno uzme
listinu u svoje ruke.
-
Ovo su ti prva četiri znaka glagoljice. – prstom
pokaže na svoj zapis. – Az, buki, vedi, glagoli. To je poruka koju nam upućuje
Gospodin Bog. Az – ja, buki – knjiga, vedi – znanje, glagoli – glagoljam,
govorim, čitam, pišem. Ja iz knjige znanja čitam.
Beatrice iznenađeno pogleda prvo u Martina, zatim u
oca. Oba muškarca su joj se dobrodušno smiješila i kimala glavama.
-
Možeš to protumačiti i drugačije. – Bernardin
stavi prst na prvi znak. – Az ima oblik križa, što predstavlja samoga Boga.
Dakle, to možeš protumačiti i ovako: Ja, Bog, sam ti knjigu znanja dao,
izgovorio. Hoćemo li zajedno?
-
Az. – izgovori Bernardin i položi prst na prvi
znak.
-
Az. – Betrice ponovi za njime.
-
Buki. – pomakne prst na sljedeći znak.
-
Buki.
-
Vedi.
-
Vedi.
-
Glagoli.
-
Glagoli.
-
Sad reci sve sama. – Bernardin nježno položi
djetetov kažiprst na prvi znak.
-
Az… buki… vedi… glagoli. – djevojčica polako
izgovori pomičući prstić od znaka do znaka. Potom uvuče glavu u ramena i upitno
pogleda u oca.
-
Odlično! – knez je radosno privije uza se. –
Čuješ li ti nju, Martine?
Martin se u međuvremenu ponovno primaknuo ognjištu.
Zadovoljno se smiješio promatrajući Beatrice.
-
Vidi se da je kneginja. – kimne nekoliko puta. –
Na ponos svoga roda frankopanskoga.
-
Koja su još slova u glagoljici? – malena se
znatiželjno i veselo okrene prema Martinu. – Hoćeš li mi i njih nacrtati?
Pruži mu listinu s prva četiri znaka koju je držala u
rukama. Martin kimne, u prolazu prema stolu uzme listinu, još nekoliko puta
brzim i vještim potezima pera nešto dopiše i vrati se do djeteta.
-
Ovo smo već spomenuli danas. – pokazuje joj
prstom na novi redak. – Dobro. Jest. Živjeti.
-
Dobro, jest, živjeti. – Beatrice pažljivo ponovi
za njime. – A što to znači?
-
Baš to. – Martin se nasmiješi. – Da je dobro
živjeti.
- A
ako to povežeš s onime što si prije naučila… - Bernardin se nagne nad listinu
koju je držala u ruci. – Onda to može značiti i ovo: Ja sam ti knjigu znanja
dao da ti dobro bude u životu.
Beatrice se utrpa tati u njedra držeći u ruci
glagoljsku listinu. Prstom prelazi preko znakova i šapuće njihove nazive.
-
Pitala si za poniznost. – Martin joj nježno uzme
listinu iz njezine ruke, dopiše tri nova znaka i vrati joj pokazujući prstom. –
Čelo. Zemlji. Iže.
-
Čelo… zemlji… iže. – djevojčica pogleda prema
ocu. – Baš je lijepo slovo iže. Kao oltar u našoj kapelici. Vidiš?
Bernardin se nagne nad listinu, još jednom poljubivši
kći u kosu.
-
Ovo je oltar… - pokazuje mu donji dio znaka. – A
ovo su tri slike iznad oltara: sveti Josip, Bogorodica s djetetom i sveti
Ivan.
-
To si jako lijepo povezala. – otac je nagradi
još jednim poljupcem. – A kaži mi, što uradiš kad se dođeš pomoliti u kapelicu?
-
Kleknem i prekrižim se. – spremno mu odgovori. –
A prije toga stavim prstiće u svetu vodicu.
-
Baš to govore i ovi znakovi. – pokaže joj na
listinu. – Čelo zemlji. Spusti čelo prema zemlji. Pokloni se. Budi ponizna pred
oltarom, pred Bogom.
Beatrice glasno uzdahne ispunjena oduševljenjem.
Pogledom preleti s oca na Martina, pa se ponovno prepusti dječjoj mašti. Neko
je vrijeme šaputala i prstom prelazila od znaka do znaka.
Pisar se prošeta do stola, uzme novu listinu i ispiše
još nekoliko znakova.
-
I. Kako. Ljudi. Mislite. – vrativši se do klupe
pokazuje na listini koju drži u ruci.
Beatrice uzme novi list i izgovara nova slova
prelazeći prstićem od jednog do drugog.
-
I… kako… ljudi… mislite. – vrati se na ljudi
i pogleda u oca. – Ovo mi je slovo najljepše.
-
Da, lijepo je. – Bernardin je nježno primi za
ramena. – Ove riječi povezane su sa sljedećima: naš, on, spokoj, reci, slovo,
tvrdo. Napiši i njih, Martine.
Pisar uzme listinu i za nekoliko trenutaka je vrati s
dopisanim znakovima. Bernardin mu zahvalno kimne.
-
I kako, ljudi, mislite naći spokoj, mir? –
upitno je pogleda. – Bog nas upozorava da razmislimo kad se služimo znanjem i
kada ga prenosimo dalje, da govorimo slovo tvrdo, da čvrsto vjerujemo u
te riječi. Hoćemo li zajedno? Naš, on, spokoj…
Beatrice skrene pogled s oca na listinu i položi prst
na novi znak.
-
Naš, on, spokoj. – brzo ponovi i zaustavi se na
sljedećem znaku.
-
Reci, slovo, tvrdo. – Bernardin izgovori polako
i razgovjetno.
-
Reci, slovo, tvrdo. – Beatrice ponovi za njime.
Prstom pokaže na zadnji znak, a drugom rukom na znak ljudi. – Ovi su slični. I
jako lijepi.
Neko vrijeme šapuće i prstom prelazi preko znakova.
Martin, koji se opet primaknuo ognjištu, upitno pogleda u kneza. Bernardin mu
zadovoljno i znakovito kimne.
-
Hoćeš li za svoga tatu sada pročitati sva slova?
– pisar se obrati djevojčici. – Evo, ja ću ti pomoći ako negdje zapneš…
Beatrice se malo uspravi u očevom krilu i uzme prvu
listinu ispred sebe. Kažiprstom prelazi preko slova i nakon svake riječi
pogleda u Martina.
-
Az, buki, vedi, glagoli, dobro, jest, živjeti… -
zastane kod sljedećeg slova i namršti se.
-
Čelo… - Martin izgovori u pola glasa.
-
Čelo, zemlji, iže, i, kako… - opet se namršti i
upitno pogleda u Martina.
-
Ljudi… - pisar joj spremno pomogne.
-
Ljudi, mislite, naš… - duboko uzdahne i bučno
ispusti dah.
-
On… - Martin joj pomaže prebroditi krizu.
-
On.
-
Spokoj… - opet je potakne.
-
Spokoj.
-
Reci… - pisar izgovori nakon što je Beatrice
nemoćno slegnula ramenima.
-
Reci, slovo, tvrdo. – dijete brzo završi i
nasloni se na očeva prsa.
-
Odlično! – pohvali je Bernardin i po tko zna
koji put pomiluje ju po kosi i poljubi. – Hvala ti, Martine.
Martin nakratko pogleda u kneza i s poštovanjem se
lagano nakloni.
-
Evo, sad si naučila najvažnija slova glagoljice.
– Bernardin posjedne kćer u krilo tako da se gledaju oči u oči. – Bilo bi jako
dobro da ih sada svaki dan vježbaš pisati i čitati. Polako. Što više razmišljaš
o značenju riječi svakog pojedinog slova i cjeline svih znakova, vremenom ćeš
doći do vlastite spoznaje o tome kako se znanje prima, čuva i prenosi dalje. To
je ona tajna o kojoj je govorio Martin, tajna koju je nekada jako davno, netko
jako mudar ugradio u dušu glagoljice. Zato je ona posebna. Zato je učimo,
čuvamo i prenosimo dalje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.