Vladimir Tomaš | bezmoran

skok u protok kobi izlijeva mi sol po tjemenu meni je plivati vodama dok noć izgara u zvijezdama jednačenje mojih kostiju po zakonima tišine šiva kamenje cijevi ljušture tuđeg boga premda ulje ulijevam u platno ispod kojeg sam nevidljiv sebi a onda more mora biti djevičanstvo ako sam ja živ u njemu jer se jutro ujutro ne pretvara u noć iako iz noći postaje ostaje roniti bezdišno samo kako bi se prevarila daljina ima još veznika koji ne vezuju apsolutno ništa