Vedrana Pavlak | Sjećanja na Planinu

Kada smo gledali ptice, kao djeca, kao prvi put, u geometrijskoj fascinaciji neba,

prožetog kristalima prošlosti i sadašnjosti,

jedno je drvo unutar ljeta bilo zima,

jedna je planina postala nebeski plato,

Tanjur bogova, vrh smisla,

na njemu smo lebdjeli okruženi oblacima iznad cijelog svijeta.

Žuta je boja imala miris mekanog okusa,

vatra je željela biti i nije željela biti-

                                               bili smo u svemu i svugdje istovremeno.

Gledali smo kroz tuđe oči,

kroz oči leptira, kroz iskonski smijeh predaka,

                                     bio si dijete i bio si starac, a mene je dozivao glas iz šume,

Chopin je prožimao prirodu govoreći u mjestima, u gradovima, u glasu umrlih i nerođenih,

prošli smo kroz renesansu, romantizam, postmodernizam

ležeći na mekanim dekama najsadašnjijeg trenutka u povijesti svih trenutaka.

                                        I onda smo sišli s planine

 i zaplivali u sjećanjima na glazbu i sve što je moglo biti.