Igor Petrić | Dvadeset i jedna godina

Noć oko mene
i umor koji njome vlada,
tiho, jedva čujnim šaptom
izgovara njezino ime.

Ne čujem ga jasno.
Ne prepoznajem više.
Njezino ime,
zapisano u snovima
mog unutarnjeg svemira,
preplavljenog nemirnim vodama
tamnog oceana postojanja,
tiho jeca,
plače.

Noć oko mene
i umor koji njome vlada
zove
kako bih osjetio,
zove
kako bih dao komadić sebe za nju.
Komadić neba za svijet njezinih snova
u kojem će svaka riječ
proći dodatnu analizu,
omogućujući konceptualnu raščlambu
dosadašnjih života
u kojima sam
možda previše očekivao,
u kojima sam,
dvadeset i jedan put
dvadeset i jednu godinu,
premalo davao i izgubljen u gomili,
nesigurnim koracima hodao
sam.

Hodao i tražio,
uzimao i posrtao
sam.

Noć oko mene
i umor koji njome vlada
tiho, jedva čujnim glasom
izgovara
moje ime.