Blanka Will | Bilješke s putovanja

(O tomu zašto sam zapela za Iran, o iranskoj Novoj godini, Uskrsnoj misi u armenskoj bogomolji i o Nacionalnom muzeju Irana)

Zašto me je oduvijek vuklo Levantu, Orijentu, tamo otkuda je svjetlost, miris tamjana i bajkoviti pjesnici? Ne znam. Nastojim li proniknuti do kraja ne mogu objasniti, a da ne iskoračim iz knjige i krenem, vidim, čujem i pomirišem. U tom slučaju ne znam što me čeka, bez obzira koliko se, i kako pripremala. K tomu, nije to ona vrst putovanja usamljenog jahača, backpackera, te mi je prilike život propustio. Putovanje u grupi Ivona je vrsno organizirala, a Atife, mlada arhitektica koja se odlučila za profesiju turističkog vodiča, vodila znanjem, radošću i ljubavlju prema zemlji. Bez obzira što je kratko trajalo, u odnosu na sve ono što smo posjetili i vidjeli, ipak nije za kratku priču, potreban je širi zamah kako bih za sebe zabilježila što sam vidjela i doživjela, pred pozadinom onog što sam ponijela sa sobom.

Prvo sjećanje: 1967. U to vrijeme sam s roditeljima živjela u Njemačkoj. Na televiziji smo gledali krunidbu Reze Pahlavija Šaha. Sjedeći na Paunovu prijestolju, sam je sebi stavio na glavu krunu s oko četiri tisuće dijamanata. Zatim je okrunio i svoju suprugu Farah, koja je nosila natapiranu punđu u stilu šezdesetih. Drugo sjećanje: iste te godine studentski nemiri u Njemačkoj u punom su jeku. Rudi Dutschke i društvo organiziraju prosvjede povodom državne posjete Reze Pahlavija Njemačkoj, odn.Zapadnom Berlinu. U demonstracijama protiv, glasilo je, povreda ljudskih prava u Iranu ubijen je student Benno Ohnesorg. Političku pozadinu tada naravno nisam shvaćala, a sada bi nadilazila okvire i cilj ovih bilješki. Treće sjećanje: proglašenje Islamske Republike, odlazak Reze Pahlavija u egzil, gdje ga nijedna zemlja osim Egipta nije htjela primiti. U Egiptu je i umro. Četvrto sjećanje: na studiju razdoblje njemačkog romantizma i recepcija perzijskih pjesnika u Goethea (Zapadno-istočni divan), Heinea, Rückerta, kasnije Rilkea, potaknula me je na putovanje perzijskom poezijom i mistikom, vrtovima, džulistanima i šedrvanima, ne bi li sada, mnogo godina kasnije, stigla na odredište u pratnji svog sina.

Na programu su Teheran, Širaz, Perzepolis, Yazd, Isfahan.

Iz smjera Dohe, gdje smo presjedali, nadlijećemo Perzijski zaljev, jug Irana i spuštamo se prema Teheranu. U zračnoj luci gužva, čekamo u redu za kontrolu putovnice, red se vuče sporo. Širok osmijeh carinika, al baš onako, otkinut od srca, obeštećuje za svu gnjavažu. Saalam Iran!

Teheran nas dočekuje sunčan, pun zelenila, kao uostalom svi iranski gradovi, na predzadnji dan iranske Nove godine (Norouz) još uvijek u prazničnom ruhu. Stabla su okićena šarenim zastavicama, navečer i rasvjetom, kao i u nas za Novu. Njihova je na astronomski početak proljeća, što su ga još u drevna vremena precizno izračunavali vrsni zoroastrijski matematičari i astronomi. Ove godine to je 21. 3. u 13:00 h. Tradicija proslave održala se od vremena prvog staroperzijskog carstva, onog Ahmenida (700 - 300 pr. Kr.), tako da me je već prvi korak na tlo Irana naučio da ovdje misle u tisućljećima, i to da se islam šiitske provenijencije bez većih lomova nadovezao na stari Zaratustrin monoteizam. Danima uoči Norouza u kući je veliko spremanje, čišćenje, uređivanje, pripremanje hrane. Odlazi se na piknike u zelenilo, posjećuje rodbinu i prijatelje, budući da praznici traju trinaest dana. U to vrijeme svaki dom i svaka javna ustanova ima prigodno ukrašen stol. Na čelu stola je zrcalo, ispred njega otvorene stranice Kur'ana, pogled u budućnost. Okrugla staklena posuda sa zlatnim ribicama, za sreću, te sedam predmeta što počinju sa slovom S., između ostalog i pšenica u posudi omotana crvenom vrpcom kakvu je mi poznajemo za blagdan Božića. Na kraju stola se nalazi Hafizov „Divan“ ili Zaratustrina „Avesta“.

U Iranu je pokrivanje maramom obavezno, isto kao i dug rukav i hlače do gležnja premda se, vidim još u zrakoplovu, na različite načine interpretira: od hidžaba, gdje je žena od glave do pete prekrivena crnom, pa do šarenih marama što prpošno vise na pola glave i više otkrivaju no skrivaju kosu i lice pomno dotjeranih i lijepih iranskih žena. Kad u prolazu uhvatiš njihov pogled uvijek, baš uvijek, slijedi širok i srdačan osmijeh, onako, bez nekog posebnog razloga, iz čiste radosti življenja. Bilo ispod hidžaba, bilo ispod marame, nije važno, zapravo se krije ponosna Perzijanka.

Budući da je nedjelja, Uskrs, odlazimo u Armensku crkvu u središtu Teherana. Već s ulaza me obori s nogu miris tamjana na kojem se ovdje ne štedi. Tamjan, anđeoski glasovi uskrsne pjevane mise po ranokršćanskom obredu, skupocjena ruha svećenika i djevojčica što ministrira bace te u drugi svijet, potjera suze od nestvarnosti prizora.

U dvorištu pred crkvom muškarci i mlađarija, sve vedro, nasmijano, uskrsno, bez lažne poniznosti, skrušenosti i glave nagnute u pobožnom kutu.

Ispred Nacionalnog muzeja Iran vrt s cvijećem i šedrvanima, sve čisto, njegovano i mirisno.Iznenadila sam se koliko je Muzej živ, koliko ga domaćih ljudi posjećuje, koliko su svjesni tradicije. Premda je na neki način i tužan, siromašan.

Glavnina umjetnina stare Perzije završila je po europskim metropolama, da ih sad ne imenujem. Ali su bar znali što su odnijeli. Nisu uništavali, ne znajući što uopće uništavaju, da sad opet ne imenuje tko i gdje. U Muzej i. o. vidimo stepenice što su vodile u ceremonijalnu dvoranu Perzepolisa, sa strane duž stepenica reljefi dostojanstvenika koji se kreću u audijenciju Dariju Velikom.

Na katu su izloženi artefakti iz Suse stari sedam tisuća godina. Iz vremena kada smo mi u Europi još skakali po drveću. Sljedeća postaja nam je najljepša teheranska palača, Golestan.

(nastavlja se)