na ulazu u stoljetni stan
uz drvena i visoka vrata u bijelo obučena
živjelo je zvonce od talijanske mjedi
godine mu friže urezale i zelene podarile pjege
bdjelo je budno k'o pas čuvar uz dvorišna vrata
od jutra do mraka jecalo je, pjevalo, galamilo ...
ovisno o ruci koja bi lanac izvana povukla
vrata, vitka i visoka, bila uvijek otključana, nerijetko i otvorena
-Nek' znaju da smo doma.-
a baka, dal' po zvuku zvona il' pogledu na sat što kucao je
sa zida iscrtanog šablonom s cvjetnim uzorcima
znala je identitet onog što
tek kročit će preko kućnog praga u dugačak i taman hodnik:
poštijer Ante penziju im nosi ili pismo koje od sestara iz daleka svijeta
stara šjora Katina s kata iznad svratila reći novu ćakulu s pijace
rođak Nino došao ukrasti koju uru do busa za obližnje selo
šjor Pino iz stana prekoputa da rakijom izmuća dentijeru...
odavno su otišli i dida i baba, i poštijer Ante
i šjora Katini zvono je zabrecalo prije deset ljeta...
sad su vrata masivna k'o ulaz u bankarski trezor
i zvucima ne daju unutra
i stalno su zaključana
-Zašto bi netko znao da sam doma?-
namještaj nov, moderniji, i pastelne boje po zidovima
samo zvonce i dalje je živo, drijema iznad teških vrata
i rijetko, kao da se iz sna prene, kad oglasi se grezim zvukom
ono novo što zaurla na stisak botuna desno od vrata
probudim ga i ja nekad, onako iz želje, da mu čujem glas
povlačeći novi kromirani lančić kad ulazim
sam i umoran od posla u utrobu hodnika
tek da imam privid da me čeka netko
u pustu i prostranu stanu
il' da prizovem žamor i slike ljudi iz djetinjstva
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.