Jopis Kosor
Nevjerojatna je i zanimljiva činjenica da postoje hrvatski autori, pjesnici, dramatičari i pisci, čija su djela svojevremeno bila prevođena na njemački, engleski i francuski te izvođena sa zapaženim uspjehom u npr. svim većim kazalištima Njemačke, pa čak u svoje vrijeme s uspjehom i u zagrebačkom HNK. Ono što je čudno i neobično je da mi (opća kulturna javnost Hrvatske) o takvim našim autorima ne znamo gotovo ništa. Kao da nikada nisu niti postojali.
Jedan od takvih autora je bio i romanopisac, dramatičar i pjesnik Josip Kosor. Slobodan Prosperov Novak u svojoj knjizi "Povijest hrvatske književnosti" o Kosoru piše:
"Jedan od njih, kojemu je čak i pošlo za rukom postati u inozemstvu slavan, pa su ga dvadesetih godina predlagali za Nobelovu nagradu i koji je imao bolje kritike u Europi nego kod kuće, bio je dramski i prozni pisac Josip Kosor. Svoj uspjeh nije temeljio niti na Beču niti na Parizu, niti na učenosti niti na bogatstvu. Njegov mecena, čiju je suprugu pisac poslije oženio i gotovo patološki obožavao, živio je u Londonu.
Rođen 1879. nedaleko Drniša, Kosor je mladost proživio u Slavoniji. Formalnog obrazovanja nije imao, tek pučku školu. Bio je prvi hrvatski književni "selfmade man", mijenjao je zanimanja američkom lakoćom tako da je najprije radio kao pisar, a onda je bio tipograf, pa perovođa i pjevač, tamburaš i porezni ovrhovitelj. Zapravo, bio je avanturist i kad je 1906. Hrvatsku napustio, u nju se do starosti nije više vraćao.
Živio je bohemski, i to najprije u Beču, Muenchenu i Berlinu.
Izbijanje rata zateklo ga je u Švicarskoj, odakle je preko Pariza, Londona i skandinavskih zemalja stigao u Petrograd pred samu Revoluciju.
Lako je sklapao poznanstva pa su mu bliski prijatelji bili najznačajniji austrijski suvremenici Herman Bahr i Stefan Zweig, zatim je bio u poznanstvu s Maksimom Gorkim i Konstantinom Stanislavskim, poznavao je i Verhaarena. I u Londonu imao je vrlo dobrih veza pa su mu u tom gradu izlazila engleska izdanja drama i pjesama. Publicirao je i na njemačkom niz ondje hvaljenih drama koje su se izvodile s uspjehom većim nego u Hrvatskoj."
~ Djela i stil ~
(izvatci iz Povijest hrvatske književnosti S. P. Novaka, str. 164 -167, svezak 2.; Između Pešte, Beča i Beograda)
Pisao je na način sirov, svjesno nedotjeran, rečenice su mu bile smjese banalnosti i afektacija, ali u njima znala se probiti neobična lucidnost.
- socijalna tematika - romani: Rasap (1906)
- roman Radnici (1906)
Kosor je pisac elementarne strasti i bujnoga stila pa zato i nije mogao proći nazapažen u anemičnom i prilično mrtvom pripovjedaštvu svojega doba.
Najbolji Kosorov roman je Razvrat (1923), izašao nakon dulje pripovjedačke stanke.
Pjesnički korpus fiksiran u stilski hibridnoj patetičnoj knjizi "Mime" i u stihovima "Bijeli plamenovi" koji su prevođeni na engleski kao "White flames" a kasnije i na francuski, poznaje neobičnu energičnost. Poezija u kojoj se čuje povišeni poziv na oslobođenje od stega, i to i forme i sadržaja. I u poeziji, a još više u drami Kosor se nekritički koristi biblijskim figurama, istočnjačkom i grčkom filozofijom.
U lirici je napadno apstraktan, njegov humanizam kao da nije s ovoga svijeta pa je ekstatičan i kozmički. Malo je hrvatskih lirskih opusa koji bi poznavali znatniju stilsku i registarsku hibridnost od Kosorove.
On se lirikom nije uklapao u visoke kriterije hrvatske lirike. Ondje nisu voljeli njegovo poigravanje kemijskim i astronomskim metaforama, ondje nisu padali na njegovo opisivanje sirovih strasti i nagona. (Bili su previše fini i građanski uglađeni.- op. KM)
Najpoznatiji dio Kosorova književnoga rada njegove su drame.
Kad su mu u Londonu 1917. pod naslovom "People of the Universe" objavljene četiri drame, bio je iza autora već veliki uspjeh "Požara strasti" na kontinentu. Igrana 1911. u najslavnijim njemačkim teatrima, a sa zamjernim uspjehom i na sceni HNK u Zagrebu, ta drama samo naizgled imitira Tolstojevu naturalističku Moć tmine.
Nakon Vojnovića i Tucića, to je prvi važniji pokušaj povezivanja naturalizma i simbolike u hrvatskom glumištu.
Od strane zagrebačke kritike bio je prezren. Kosorova samoukost izvještačenoj se zagrebačkoj kritici nije odveć svidjela jer je kritika u "Požaru strasti" znala vidjeti samo vidljivo, a to će reći scenu seljacima ispunjenu.
Slobodan Prosperov Novak zaključuje: " Nije bio umjeren, ali je svoju neumjerenost živio sa stilom."
Kabinetski šefovi budućnosti i zaborav prešućivanjem.
Svi znaju za Matoša, Vidrića, Šimića. Oni su u školskim udžbenicima, cijenjeni, istraživani., itd ... Josip Kosor je, prema S. P. Novaku, utjecao na generacije naših mladih književnika između dva rata. Bilo bi zanimljivo vidjeti i znati koliko je, i je li uopće možda utjecao na mladoga M. Krležu i na njegov dramski opus...?
Kao što je dobro primijetio Slobodan P. Novak u svojoj knjizi, stav hrvatskih kritičara i povjesničara književnosti prema hrvatskim piscima bio je tijekom 20. stoljeća podosta određen što ideološki uvjetovanim razlozima, što svojevrsnim malograđanskim aristokratizmom. Da se kojim slučajem, Charles Bukowski, rodio i da je živio i objavljivao u Hrvatskoj, a ne u SAD-u, ovdje se zasigurno ne bi dobro proveo; barem što se tiče naših dosadašnjih rafiniranih i tankoćutnih, moralno ispravnih, i nadasve stidljivih arbitara javnog ukusa ... No, eto, iako smo stidljivi, polako napredujemo i kaskamo za svijetom. Čak ako je za to nužno i pojavljivanje neke vitalne gospođe koja će bez pardona opaliti pljusku stidljivim kritičarima, i nemilice odvući jednookog Kiklopa ravno u svoje odaje...
Jer, umjetnička sloboda nije sloboda ukoliko nekim našim slobodoumnim i vitalnim pojedincima ne dopuštamo da govore istinu o zabranjenim stvarima svakodnevice. A možda čak, (ne daj Bože!), ostvare svojim djelima i komercijalni uspjeh ...
pripremio: Krunoslav Mrkoci
Nevjerojatna je i zanimljiva činjenica da postoje hrvatski autori, pjesnici, dramatičari i pisci, čija su djela svojevremeno bila prevođena na njemački, engleski i francuski te izvođena sa zapaženim uspjehom u npr. svim većim kazalištima Njemačke, pa čak u svoje vrijeme s uspjehom i u zagrebačkom HNK. Ono što je čudno i neobično je da mi (opća kulturna javnost Hrvatske) o takvim našim autorima ne znamo gotovo ništa. Kao da nikada nisu niti postojali.
Jedan od takvih autora je bio i romanopisac, dramatičar i pjesnik Josip Kosor. Slobodan Prosperov Novak u svojoj knjizi "Povijest hrvatske književnosti" o Kosoru piše:
"Jedan od njih, kojemu je čak i pošlo za rukom postati u inozemstvu slavan, pa su ga dvadesetih godina predlagali za Nobelovu nagradu i koji je imao bolje kritike u Europi nego kod kuće, bio je dramski i prozni pisac Josip Kosor. Svoj uspjeh nije temeljio niti na Beču niti na Parizu, niti na učenosti niti na bogatstvu. Njegov mecena, čiju je suprugu pisac poslije oženio i gotovo patološki obožavao, živio je u Londonu.
Rođen 1879. nedaleko Drniša, Kosor je mladost proživio u Slavoniji. Formalnog obrazovanja nije imao, tek pučku školu. Bio je prvi hrvatski književni "selfmade man", mijenjao je zanimanja američkom lakoćom tako da je najprije radio kao pisar, a onda je bio tipograf, pa perovođa i pjevač, tamburaš i porezni ovrhovitelj. Zapravo, bio je avanturist i kad je 1906. Hrvatsku napustio, u nju se do starosti nije više vraćao.
Živio je bohemski, i to najprije u Beču, Muenchenu i Berlinu.
Izbijanje rata zateklo ga je u Švicarskoj, odakle je preko Pariza, Londona i skandinavskih zemalja stigao u Petrograd pred samu Revoluciju.
Lako je sklapao poznanstva pa su mu bliski prijatelji bili najznačajniji austrijski suvremenici Herman Bahr i Stefan Zweig, zatim je bio u poznanstvu s Maksimom Gorkim i Konstantinom Stanislavskim, poznavao je i Verhaarena. I u Londonu imao je vrlo dobrih veza pa su mu u tom gradu izlazila engleska izdanja drama i pjesama. Publicirao je i na njemačkom niz ondje hvaljenih drama koje su se izvodile s uspjehom većim nego u Hrvatskoj."
~ Djela i stil ~
(izvatci iz Povijest hrvatske književnosti S. P. Novaka, str. 164 -167, svezak 2.; Između Pešte, Beča i Beograda)
Pisao je na način sirov, svjesno nedotjeran, rečenice su mu bile smjese banalnosti i afektacija, ali u njima znala se probiti neobična lucidnost.
- socijalna tematika - romani: Rasap (1906)
- roman Radnici (1906)
Kosor je pisac elementarne strasti i bujnoga stila pa zato i nije mogao proći nazapažen u anemičnom i prilično mrtvom pripovjedaštvu svojega doba.
Najbolji Kosorov roman je Razvrat (1923), izašao nakon dulje pripovjedačke stanke.
Pjesnički korpus fiksiran u stilski hibridnoj patetičnoj knjizi "Mime" i u stihovima "Bijeli plamenovi" koji su prevođeni na engleski kao "White flames" a kasnije i na francuski, poznaje neobičnu energičnost. Poezija u kojoj se čuje povišeni poziv na oslobođenje od stega, i to i forme i sadržaja. I u poeziji, a još više u drami Kosor se nekritički koristi biblijskim figurama, istočnjačkom i grčkom filozofijom.
U lirici je napadno apstraktan, njegov humanizam kao da nije s ovoga svijeta pa je ekstatičan i kozmički. Malo je hrvatskih lirskih opusa koji bi poznavali znatniju stilsku i registarsku hibridnost od Kosorove.
On se lirikom nije uklapao u visoke kriterije hrvatske lirike. Ondje nisu voljeli njegovo poigravanje kemijskim i astronomskim metaforama, ondje nisu padali na njegovo opisivanje sirovih strasti i nagona. (Bili su previše fini i građanski uglađeni.- op. KM)
Najpoznatiji dio Kosorova književnoga rada njegove su drame.
Kad su mu u Londonu 1917. pod naslovom "People of the Universe" objavljene četiri drame, bio je iza autora već veliki uspjeh "Požara strasti" na kontinentu. Igrana 1911. u najslavnijim njemačkim teatrima, a sa zamjernim uspjehom i na sceni HNK u Zagrebu, ta drama samo naizgled imitira Tolstojevu naturalističku Moć tmine.
Nakon Vojnovića i Tucića, to je prvi važniji pokušaj povezivanja naturalizma i simbolike u hrvatskom glumištu.
Od strane zagrebačke kritike bio je prezren. Kosorova samoukost izvještačenoj se zagrebačkoj kritici nije odveć svidjela jer je kritika u "Požaru strasti" znala vidjeti samo vidljivo, a to će reći scenu seljacima ispunjenu.
Slobodan Prosperov Novak zaključuje: " Nije bio umjeren, ali je svoju neumjerenost živio sa stilom."
Kabinetski šefovi budućnosti i zaborav prešućivanjem.
Svi znaju za Matoša, Vidrića, Šimića. Oni su u školskim udžbenicima, cijenjeni, istraživani., itd ... Josip Kosor je, prema S. P. Novaku, utjecao na generacije naših mladih književnika između dva rata. Bilo bi zanimljivo vidjeti i znati koliko je, i je li uopće možda utjecao na mladoga M. Krležu i na njegov dramski opus...?
Slučaj Josipa Kosora samo je još jedan primjer kako i u kolikoj mjeri selektivni stav i odnos generacija fakultetskih znanstvenika – kritičara, sastavljača pregleda povijesti književnosti i školskih udžbenika, koliko i kako njihov sustav selekcije i procjene - što je vrijedno i važno, a što nije - djeluje na percepciju i recepciju uopće nekog pisca, pjesnika, dramatičara u budućnosti. Na neki način ti tzv. «kabinetski šefovi budućnosti» odlučuju kakavo će biti znanje i pogled javnosti na vlastitu povijest i kulturu. Ako im netko baš ne odgovara, i ako ga nije jednostavno objasniti i uklopiti u već postojeće kanone i ličnosti nacionalne književnosti - jednostavno ga preskoče.
Kao što je dobro primijetio Slobodan P. Novak u svojoj knjizi, stav hrvatskih kritičara i povjesničara književnosti prema hrvatskim piscima bio je tijekom 20. stoljeća podosta određen što ideološki uvjetovanim razlozima, što svojevrsnim malograđanskim aristokratizmom. Da se kojim slučajem, Charles Bukowski, rodio i da je živio i objavljivao u Hrvatskoj, a ne u SAD-u, ovdje se zasigurno ne bi dobro proveo; barem što se tiče naših dosadašnjih rafiniranih i tankoćutnih, moralno ispravnih, i nadasve stidljivih arbitara javnog ukusa ... No, eto, iako smo stidljivi, polako napredujemo i kaskamo za svijetom. Čak ako je za to nužno i pojavljivanje neke vitalne gospođe koja će bez pardona opaliti pljusku stidljivim kritičarima, i nemilice odvući jednookog Kiklopa ravno u svoje odaje...
Jer, umjetnička sloboda nije sloboda ukoliko nekim našim slobodoumnim i vitalnim pojedincima ne dopuštamo da govore istinu o zabranjenim stvarima svakodnevice. A možda čak, (ne daj Bože!), ostvare svojim djelima i komercijalni uspjeh ...
pripremio: Krunoslav Mrkoci
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.