Još od djetinjstva, zabljesnuta sam pogledom na dobar obrtnički posao. Rukom rađene cipele, rukavice, odjeća, tkanja, keramika, utilitarni i ukrasni predmeti, u mojim očima naprosto nemaju cijene. Nadasve se sjećam postolara: u onoj malenoj, prenatrpanoj radionici, s mješavinom mirisa različitih koža, tutkala, špage , drvenih i metalnih vonjeva, on bi sjedio , poput kakvoga gotovo nestvarnog bića, majstora višega reda, metodično udarajući čekićem o drvene klince, koji pridržavaju i učvršćuju potplat. Njegove cipele bile su krojene za mnoga hodanja, trčanja, pješačenja, te konačno, za nasljeđivanje u korist mlađe braće, kad noga preraste našu dječju i mladenačku mjeru. I prije no što sam se opismenila i otvorila Rječnik simbola, znala sam da CIPELA ne može biti običan predmet, već da u dobroj mjeri otkriva karakter pa i određuje sudbinu svoga vlasnika. Kao metonimija osobnosti, temelj stabilnosti uspravna bića, cipela o svom vlasniku govori cijela poglavlja životnoga romana.
Od pustinjakovih sandala, do Pepeljugine staklene cipelice, dalo bi se o tome raspredati u mnogo etapa i aspekata. No, prije ili kasnije, završili bismo da onim okorjelom, grubom, razgaženom paru seljačkih škornji, koje je van Gogh naslikao u punoj zrelosti, pokazujući da genijalni duh može uzdići i sublimirati bilo koji motiv na svijetu, pogađajući centar ljudskosti, ono staro čovjekovo srce, sposobno za suosjećanje, gorljivost, žrtvu i uzvišena djela, kad ga dovoljno moćno pokrenemo i dodirnemo. Sposobni smo poduzeti put od tisuće kilometara,da bismo na galerijskom zidu vidjeli originalno slikarsko djelo genija.Njegova apoteoza bijede i patnje sdeljačkoga svijeta, vrijedna je takva truda i poduhvata.
I eto, to nas ponovo vraća postolaru. U sredini svojih dana, na samom pragu starosti, znam da su pjesme, prave, dobro urađene pjesme, nepoderive i stabilne, kopije njegovih cipela. Zabijamo u potplat stihove-klince, precizno udaramo, učvršćujemo. Neke su pjesme od telećeg boksa, neke od ševroa a treće od safijana. Pošten posao rađa osjećaj dubokog i trajnog zadovoljstva. Te pjesme mogu daleko putovati, opremljene su za svijet i sve vrste izazova i iskušenja. A gdje je tu onaj Vrag iz naslova? Ima li mu uopće mjesta? O, ima, itekako! On je vazda u prikrajku, puše u vrat, cereka se i daje nečasne prijedloge: Nemoj to, ne treba to, naklepaj, skrpaj, zalijepi, zbrzaj, nadrljaj, recikliraj, nakalemi, nafarbaj, kupi kramarsko i prodaj pod domaće, pusti u svijet i reci da je to "postolarska sloboda", da se cipele/ pjesme i tako mogu stvarati i prodavati!
Kad se čovjeku moga kova, usredotočenom na posao, dogodi takav trenutak iskušenja, čini ono, što je za njegovu čast i za poeziju najbolje: oblači planinarsku gojzericu ili motorističku okovanu čizmu i udara Vraga u stražnjicu, najjačim fizičkim zamahom! Potom opet sjeda za svoj stolčić, ispravlja zgrbljena leđa i kreće od početka, na starinsku, vlastoručno, metodično, marljivo i nepokolebljivo.
2. prosinca 2016.
Flora Green
Od pustinjakovih sandala, do Pepeljugine staklene cipelice, dalo bi se o tome raspredati u mnogo etapa i aspekata. No, prije ili kasnije, završili bismo da onim okorjelom, grubom, razgaženom paru seljačkih škornji, koje je van Gogh naslikao u punoj zrelosti, pokazujući da genijalni duh može uzdići i sublimirati bilo koji motiv na svijetu, pogađajući centar ljudskosti, ono staro čovjekovo srce, sposobno za suosjećanje, gorljivost, žrtvu i uzvišena djela, kad ga dovoljno moćno pokrenemo i dodirnemo. Sposobni smo poduzeti put od tisuće kilometara,da bismo na galerijskom zidu vidjeli originalno slikarsko djelo genija.Njegova apoteoza bijede i patnje sdeljačkoga svijeta, vrijedna je takva truda i poduhvata.
I eto, to nas ponovo vraća postolaru. U sredini svojih dana, na samom pragu starosti, znam da su pjesme, prave, dobro urađene pjesme, nepoderive i stabilne, kopije njegovih cipela. Zabijamo u potplat stihove-klince, precizno udaramo, učvršćujemo. Neke su pjesme od telećeg boksa, neke od ševroa a treće od safijana. Pošten posao rađa osjećaj dubokog i trajnog zadovoljstva. Te pjesme mogu daleko putovati, opremljene su za svijet i sve vrste izazova i iskušenja. A gdje je tu onaj Vrag iz naslova? Ima li mu uopće mjesta? O, ima, itekako! On je vazda u prikrajku, puše u vrat, cereka se i daje nečasne prijedloge: Nemoj to, ne treba to, naklepaj, skrpaj, zalijepi, zbrzaj, nadrljaj, recikliraj, nakalemi, nafarbaj, kupi kramarsko i prodaj pod domaće, pusti u svijet i reci da je to "postolarska sloboda", da se cipele/ pjesme i tako mogu stvarati i prodavati!
Kad se čovjeku moga kova, usredotočenom na posao, dogodi takav trenutak iskušenja, čini ono, što je za njegovu čast i za poeziju najbolje: oblači planinarsku gojzericu ili motorističku okovanu čizmu i udara Vraga u stražnjicu, najjačim fizičkim zamahom! Potom opet sjeda za svoj stolčić, ispravlja zgrbljena leđa i kreće od početka, na starinsku, vlastoručno, metodično, marljivo i nepokolebljivo.
2. prosinca 2016.
Flora Green
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.