 |
| s.dzinic-dzine: Derventa,BiH |
Zaklopila sam knjigu „Palmin pirinač“ brazilskog pisca Francisca Azeveda. Odložila sam ju na jastuk i zagledala se kroz prozor. Vani je modra zagrebačka noć prelazila u svitanje, trenutak kad i mrak i svijetlost postoje istovremeno sjedinjeni u još jednom početku. Uzela sam ponovo knjigu i još jednom pročitala prvi odjeljak: „Porodica je jelo koje se teško priprema. Mnogo je sastojaka. Skupljanje svih je teško, posebno za Božić i Novu godinu. Bez obzira na kvalitet kotla, pravljenje porodice zahteva hrabrost, odanost i strpljenje.“
Obitelj. Iz sjećanja mi, obavijena ružičastom izmaglicom, izranja obitelj koja nije bila baš sasvim moja, ali koja me prihvatila jer sam postala njihova snaha. Obitelj koja je živjela u malom gradu Derventi, gdje su ljeta, a posebno nedjelje, bili za mene, pridošlicu iz neurotičnog Zagreba, odlazak u jedan drugačiji svijet.
Nedjelja je u našoj obitelji svečan dan. Idemo teti Vikici na ručak i za taj se pothtvat treba posebno pripremiti. Baka Olga već od šest ujutro diže tijesto za buhtle i germtajg. Porijeklom iz Češke, sitna je i obla, baš kao mala knedlička.
Deda Franjo sjedi pod vinovom lozom i tiho čita iz molitvenika s krunicom u ruci. Za razliku od punačke bake Olge, visok je i koštunjav. Leđa su mu pogrbljena pa izgleda kao veliki štap za hodanje oko kojeg se, kao na vjetru, lelujaju prekratke hlače. Prolazim tiho pored njega da ga ne ometam u molitvi, a on mi šapće: „Bog je u meni, ne trebam zato ići u crkvu“.
Muški dio naše obitelji sjedi ispod loze, igra šnaps i pijucka rakiju. Ja malo kibiciram sa strane, malo čitam, malo slušam ciku djece koja se kupaju u rijeci. Svraća susjed Dušan, sjeda k nama, pa se i on pridružuje kartašima. Oko mene sve miriše na zrelo ljeto. Gladam Ukrinu, zelenu i sporu kako se lijeno provlači pored žbunja koje gusto raste na njezinim obalama.
Točno u podne polako se počinjemo spremati, svako oblači najbolje što ima. Uređujemo kosu, ja stavljam malo ruža, baka Olga preslaguje pundžu. Svi smo spremni. Ukrina nije široka rijeka, a da je samo metar uža, mogli bi ju preskočiti. Zato je tu most kojim za par minuta stižemo bez stresa i pomutnje.
Kuća tete Vikice, na drugoj obali Ukrine, niska je i sva umotana u božure, ruže, gladiole i kadifice.
Teta Viki nas već čeka ispred vrata i smije nam se cijelim licem.
„Uđite, uđite, dragi gosti“ viče i veseli nam se kao da nas jutros već nije vidjela.
Stol je postavljen svečano, sve blještavo bijelo i najbolje što se ima. Tanjuri dupli, escajg uglancan, na stolu cvijeće, a sve miriši na sunce i vjetar.
„Sad ću ja kavu, da odmorite od puta, pa ćemo ručati“ gurka nas prema gostinjskoj sobi i ugodnim stolicama.
„Lijepe su ti stolice, Viki“ hvalim, jer vidim da su nove.
„Bili jučer u Brodu pa kupili, da nam danas bude lijepo“ veli Vikica dok s kavom i šalicama vješto prolazi među svima nama.
A tko smo mi? Mi smo: deda Franjo, baka Olga, Ervin, Vikica, Ivek i mali Mario.
I ja, koja nastojim sjećanjima vratiti požutjele slike s kraja osamdesetih kada je Derventa živjela kao uspavana ljepotica. Nažalost, život nije bajka, a umjesto poljupcem, probudila se iz sna uz zvukove topovskih granata. Razorena u ruševinama. Odnijele su granate i ljude i mirisne bašte. I nedjeljni ručak kod tete Vikice.
U mislima promatram tu posljednju sliku jedne obitelji koja blaguje za stolom punim ljubavi i pažnje. Sliku obitelji koje više nema.
„ Aos que já partiram, aos que aqui estamos e aos
que ainda chegarão. Família somos todos“
(Fransisko Azevedo)
Osvojeno peto mjesto na natječaju: "Najljepša priča o gradu kojeg volim"
Obitelj. Iz sjećanja mi, obavijena ružičastom izmaglicom, izranja obitelj koja nije bila baš sasvim moja, ali koja me prihvatila jer sam postala njihova snaha. Obitelj koja je živjela u malom gradu Derventi, gdje su ljeta, a posebno nedjelje, bili za mene, pridošlicu iz neurotičnog Zagreba, odlazak u jedan drugačiji svijet.
Nedjelja je u našoj obitelji svečan dan. Idemo teti Vikici na ručak i za taj se pothtvat treba posebno pripremiti. Baka Olga već od šest ujutro diže tijesto za buhtle i germtajg. Porijeklom iz Češke, sitna je i obla, baš kao mala knedlička.
Deda Franjo sjedi pod vinovom lozom i tiho čita iz molitvenika s krunicom u ruci. Za razliku od punačke bake Olge, visok je i koštunjav. Leđa su mu pogrbljena pa izgleda kao veliki štap za hodanje oko kojeg se, kao na vjetru, lelujaju prekratke hlače. Prolazim tiho pored njega da ga ne ometam u molitvi, a on mi šapće: „Bog je u meni, ne trebam zato ići u crkvu“.
Muški dio naše obitelji sjedi ispod loze, igra šnaps i pijucka rakiju. Ja malo kibiciram sa strane, malo čitam, malo slušam ciku djece koja se kupaju u rijeci. Svraća susjed Dušan, sjeda k nama, pa se i on pridružuje kartašima. Oko mene sve miriše na zrelo ljeto. Gladam Ukrinu, zelenu i sporu kako se lijeno provlači pored žbunja koje gusto raste na njezinim obalama.
Točno u podne polako se počinjemo spremati, svako oblači najbolje što ima. Uređujemo kosu, ja stavljam malo ruža, baka Olga preslaguje pundžu. Svi smo spremni. Ukrina nije široka rijeka, a da je samo metar uža, mogli bi ju preskočiti. Zato je tu most kojim za par minuta stižemo bez stresa i pomutnje.
Kuća tete Vikice, na drugoj obali Ukrine, niska je i sva umotana u božure, ruže, gladiole i kadifice.
Teta Viki nas već čeka ispred vrata i smije nam se cijelim licem.
„Uđite, uđite, dragi gosti“ viče i veseli nam se kao da nas jutros već nije vidjela.
Stol je postavljen svečano, sve blještavo bijelo i najbolje što se ima. Tanjuri dupli, escajg uglancan, na stolu cvijeće, a sve miriši na sunce i vjetar.
„Sad ću ja kavu, da odmorite od puta, pa ćemo ručati“ gurka nas prema gostinjskoj sobi i ugodnim stolicama.
„Lijepe su ti stolice, Viki“ hvalim, jer vidim da su nove.
„Bili jučer u Brodu pa kupili, da nam danas bude lijepo“ veli Vikica dok s kavom i šalicama vješto prolazi među svima nama.
A tko smo mi? Mi smo: deda Franjo, baka Olga, Ervin, Vikica, Ivek i mali Mario.
I ja, koja nastojim sjećanjima vratiti požutjele slike s kraja osamdesetih kada je Derventa živjela kao uspavana ljepotica. Nažalost, život nije bajka, a umjesto poljupcem, probudila se iz sna uz zvukove topovskih granata. Razorena u ruševinama. Odnijele su granate i ljude i mirisne bašte. I nedjeljni ručak kod tete Vikice.
U mislima promatram tu posljednju sliku jedne obitelji koja blaguje za stolom punim ljubavi i pažnje. Sliku obitelji koje više nema.
„ Aos que já partiram, aos que aqui estamos e aos
que ainda chegarão. Família somos todos“
(Fransisko Azevedo)
Osvojeno peto mjesto na natječaju: "Najljepša priča o gradu kojeg volim"
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.