Kaže meni onaj moj često – da se mene pita, ja bi dao ženama da vladaju. Nisam sigurna da li je to zato jer on stvarno misli da su žene sposobnije za vladanje (iako ne misli da su sposobnije za pisanje, no nećemo o tome) ili je to zato jer je linijom manjeg otpora tako jednostavnije i lakše (bar njemu; nit' brige, nit' pameti, žena brine i sve „to“ lijepo handla), ali nećemo ni o tome. James nam u ovom romanu prikazuje sliku jednog malog djelića svemira i što se po njegovoj zamisli dogodi kada se dogodi upravo to – da žene zavladaju.
Pri tome, nije da su im muškarci kolektivno prepustili uzde onako „…eto vama pa vi…“ Dogodilo se da je došlo do situacije pod mus. Naime, jednog nedjeljnog jutra gerilci odvode sve muškarce iz malenog kolumbijskog gradića Mariquite. Sve osim svećenika i nježnog dječaka prerušenog u djevojčicu. Bez muškaraca, maleni gradić pretvara se u pustoš u kojoj se očajne žene bore s nestašicom hrane, uličnim smećem i vlastitom tugom. No Rosalba udova Patiño, udovica policijskog narednika, žena koja je i inače bila sklona donositi odluke za druge pa time i samu sebe, zamišlja drukčiju budućnost za gradić udovica.
„Preuzima gradić u svoje ruke, proglašava se načelnicom, obećava povratak reda i zakona, obnovu propale ekonomije i infrastrukture te postavlja temelje utopije radikalnije od svih zamišljenih idealnih društava o kojima su maštali revolucionari.
Suočene s beznadnom budućnošću, žene odbacuju tradicionalne, muške načine vladanja i grade neovisnu, solidarnu zajednicu, blisko povezanu s prirodom. Tim uznemirujućim ali humornim događajima suprotstavljen je okrutan svijet muškaraca, svijet rata i mučenja.“
Roman znači ima dva tijeka – jedan koji opisuje život u gradiću iz ženske perspektive, te jedan koji pričaju odvedeni (i drugi čini mi se) muškarci uključeni u različite gerilske, protugerilske, vojne i paravojne - uglavnom naoružane jedinice. U jednom trenutku shvatiš da su u toj i takvoj jadnoj i nemiloj državi svi protiv svakoga i nitko nije s nikim. Pa niti žene.
U romanu se naziru tragovi Marqueza, neki su drugi čitatelji napomenuli. Da, postoje. No meni se nekako više činilo da koristi taj stil kako bi ga ironizirao i možda čak još više istaknuo tu surovost i bijedu mjesta koje opisuje i života. Nema tu magije makar kako koristio magijski realizam. Ima samo brutalnog realizma. Solidan roman. Trebalo bi ga čitati. Bar da se utješimo kako nam je još i dobro.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.