Uvijek kad se nađem u onom dijelu Varšavske kojom dominira spomenik Tinu Ujeviću, s nekom dalekom tugom prisjetim se djetinjstva i visokog čovjeka sa šeširom. Doduše, to sjećanje nije odveć jasno, budući da sam u vrijeme naših susreta bila malena djevojčica. No, neki ljudi i događaji valjda su toliko upečatljivi, da se uporno provlače kroz naše sjećanje. Tako je i sa Tinom.
Bila je to, nažalost, posljednja godina njegova života. Naime, nakon bezbrojnih lutanja Tin se napokon skrasio u skromnoj sobici u Selskoj 116, u naselju koje smo mi zvali „gradske kuće“. Bio je to blok - Selska-Lošinjska-Creska (dio postoji i danas na uglu Selske i Ozaljske), naselje namijenjeno radnicima, a koje se smjestilo nasuprot moje kuće i tramvajske stanice. Tu je Tin svakog dana s neizbježnom cigaretom i nehajno nabačenim šeširom stajao i čekao tramvaj.
Naravno, nisam imala pojma tko je taj čovjek, ali on je plijenio moju pažnju. Izgledao mi je drugačije od ostalih ljudi i u mojim dječjim maštarijama bio je „zločesti striček“.
Zapazili su ga i moji roditelji, a komentari na njegov račun (koje nisam sasvim razumjela), uglavnom nisu bili dobri.
Tako je to trajalo sve do onoga dana, kada je iznenadno jako nevrijeme natjeralo „zločestog stričeka“ da potraži sklonište kod nas, budući da nije imao kišobran.
Kada je pokucao na naša vrata, roditelji su se pomalo skeptično pogledali ali je ipak prevladala gostoljubivost i osjećaj za pomoć bližnjemu, pa je otac otvorio vrata i pustio našeg znanca s tramvajske stanice da uđe.
Tin je ušao u kuhinju sav prokisao, skinuo svoj šešir i (više se ne sjećam je li tada nosio sako ili je bio samo u košulji) sjeo na stolicu, koju mu je dodala majka.
Naravno da ne pamtim kako je tekao razgovor, ali sjećam se kako mu je majka ponudila šalicu „Difke“, koju je naš iznenadni gost u oblaku cigaretnog dima, mršteći se, ispio.
Tako je počelo nekakvo nazovi prijateljstvo, budući da bi se nakon tog događaja Tin i otac uvijek pozdravili i progovorili riječ-dvije do dolaska tramvaja.
Jednog prohladnog jesenjeg jutra otac je popravljao ogradu, koju su noć prije pijanci iz obližnje birtije zvane „Koreja“ dobro prorijedili u sveopćoj tučnjavi. Nažalost, to je bila česta pojava zbog koje je otac bio na rubu očaja. Kako sam voljela biti uz oca, pomagala sam mu i taj put, dodavajući čavle kojima je učvršćivao ogradu.
Naišao je Tin i nakon uobičajenog pozdrava, s ocem je prokomentirao događaj. Bilo je hladno i on je nosio je svoj dugački kaput i šešir, ali ono što najbolje pamtim, bio je palac, koji je izvirivao iz Tinove poderane cipele. No možda bih to s vremenom i zaboravila da nije naišla grupa obijesnih mladića koji su se ugledavši Tina, počeli šaliti na njegov račun. Nikad neću saznati da li su znali tko je on, ali najglasniji od njih, ugledavši Tinov goli palac, počeo se smijati i kreveljiti kao lud.
Zadirkivao je čovjeka i rugao se tako bezobrazno, da sam odjednom osjetila sažaljenje prema „zločestom stričeku“.
Sjećam se kako je u jednom trenutku Tin promijenio svoj uobičajeni izraz lica i opasno pogledao dečka. Njegovu rečenicu ne bih nakon toliko godina pamtila, ali moj je otac kasnije to vrlo često ponavljao u razgovoru s prijateljima, tako da je i meni ostala u sjećanju.
Tihim glasom a ledena pogleda, Tin je tada rekao mladom bezobrazniku:
„Ti dečko vidiš moj goli palac i to je tebi jako smiješno. A ja, eto tvrdim, u ovom mojem golom palcu više je pameti, nego u tvojoj glavi.“
Pred kraj te iste godine „zločesti striček“ (kojeg sam počela simpatizirati), je umro. Bilo mi je žao i svakoga dana pogledom bih na stanici tražila njegovu visoku pojavu.
Nekoliko godina kasnije već sam mnogo znala o velikom pjesniku i ponavljala rečenicu koju je uputio mladom napasniku.
Danas sam ponosna, što sam barem površno, upoznala tog velikana naše književnosti, iako sam kao dijete bila nesvjesna njegovog značaja.
Maja Cvek – Knežijanka
„Zagrebačke crtice“ – Zagreb, 2016.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.