Robert Janeš | perač staklenih površina

trčim preko travnjaka sna
kroz maglu ostavljam prorez
blještava svjetla načas izrone
sudare se sa mnom
i raspu u bezbrojne kapljice
po staklima naočala
trava je mokra i smrdi na prošlost
zelenilo me vraća do travnja kasna

možda je sivilo razlog što stajem teže
na postajama blještavih jutara
sve je manje preoranih njiva
u grobnom kamenu uklesan dalekovod
volim na usnama osjetiti sol
stati s druge strane sata
vrijeme se odmata obrnutim smjerom
na ogledalu ostaje mutež

tražim more kroz zaprljan prozor tramvaja
valove šarenih vlasi pokrivala za glavu skriše
odjednom
u zibajućem sivilu roza kapu vidim
– k’o bova se njiše
i vrišti:
tu sam!

je l’ to srce se s razumom opet zajebava?