Mirsada Madžarević | Što je za mene SF

Nešto sam razmišljala da se obratim široj i užoj javnosti s kratkim esejčićem na temu što je za mene i zašto je za mene SF jedan od najdražih žanrova (osobito uzevši u obzir koliko se ježim kada netko u sf trpa djela koja nemaju nikakve veze s njim osim što su eto smještena u neka izmaštana mjesta).

Uglavnom, potrefilo se da sam u isto vrijeme vidjela najavu za film Enderova igra snimljen po kultnom romanu Orsona Scot Carda, a pošto do nedavno nisam bila u prilici pribaviti si kopiju tog romana na čitanje, sad sam si ispunila želju. I odmah na početku naiđem na predgovor samog autora tvrdoukoričenom i dorađenom izdanju u kojem on sam objašnjava kako i zašto se bacio u SF vode. Ne da je Orson to tako lijepo rekao, nego je prelijepo opisao svoja razmišljanja o SF-u koja su totalno u smjeru mog vlastitog razmišljanja. Ipak sam ja stara garda odrasla na autorima kojima je SF značio nešto više od magije, mačeva, srednjovjekovne pozadine, vampira, te inih krvoloka. Pa kaže: "Noveleta Enderova igra je moje prvo objavljeno djelo znanstvene fantastike. Nastala je na osnovu ideje o "Sobi za borbu" koje sam se dosjetio kada sam imao 16 godina. Upravo sam bio pročitao trilogiju o Zadužbini Isaaca Asimova koja je (manje-više) ekstrapolacija ideja iznešenih u Gibonnovom djelu Uspon i pad Rimskog carstva primjenjeno na galaktičko carstvo smješteno u dalekoj budućnosti.

Zadužbina me nagnala ne na sanjarenje već na razmišljanje što je najznačajnija karakteristika Asimova kao pisca. Kakvom će se budućnost pokazati? U kojem smjeru će se stvari promijeniti? Što će ostati isto? Meni se činilo kako je premisa Zadužbine u tome kako se mogu promijeniti alati i igrači, no sama igra ljudske povijesti ostaje ista. Međutim, ova u osnovi depresivna premisa (Znači - nikada se nećemo promijeniti?) je narušena Asimovljevom idejom o grupici ljudskih bića koja, ne kroz genetske promjene, već kroz stečene vještine, su u mogućnosti shvatiti i izliječiti same umove drugih ljudi. Ova ideja je u meni odjekivala istinom, možda zbog mog Mormonskog podrijetla i odgoja: Ljudska bića su možda uglavnom bijedni primjerci, no imamo sposobnost učenja, a kroz učenje postajemo pristojni ljudi. (*) I tada, kao što su to činili mnogi SF čitatelji tijekom godina, u meni se probudila želja da pišem priče koje će za druge učiniti ono što je Asimov učinio za mene. U drugim žanrovima je ta želja obično izražena proizvodnjom slabo umotanih kopija velikih djela: Tolkienovi učenici prečesto jednostavno prepisuju Tolkiena, na primjer. U SFu je međutim poanta u tome da ideje moraju biti svježe, iznenađujuće i intrigantne; oponašate velikane ali ne prepisujući njihove priče već radije stvarajući nove koje su podjednako iznenađujuće i nove. (*)

Zašto inače čitamo fikciju? Ne kako bi nas impresionirao nečiji zapanjujući način izražavanja riječima - bar se nadam kako to nije razlog. Mislim kako većina nas u svakom slučaju čita ove priče za koje znamo da nisu "istinite" jer smo gladni druge vrste "istine": mitske istine o ljudskim bićima općenito, osobitu "istinu" o onim ljudskim zajednicama koje definiraju naš vlastiti identitet, te najosobitiju istinu od svih - onu našu vlastitu priču. Fikcija, jer nije o nekome drugome tko stvarno živi u stvarnom svijetu, uvijek ima tu mogućnost da bude o nama samima. "

E, zato sam ja uvijek voljela SF. Jer me uvijek tjerao na razmišljanje. Često se znalo dogoditi da nemam pojma što je autor htio reći s nekom pričom (ipak sam se navukla na SF s nekih 12 godina, a Harlan Ellison nije baš jednostavan da spomenem samo njega), ali ako i nisam u potpunosti shvatila, shvatila sam da je priča odlično napisana. Pozdrav i uživajte. (P.S. - za sve greške u prijevodu sam kriva i odgovorna isključivo ja).