I.
Naslovi književnih djela modernoga vremena odražavaju simptome bolesnika koji ne želi ozdraviti; čovjeka koji uživa u svojoj prividnoj rascjepkanosti kroz koju se i ostvaruje.
To se ponajbolje vidi krenemo li već od najsimptomatičnijeg od svih naslova koji stoji u središtu paradigme modernoga doba:
Cvjetovi zla.
Kakav je to naslov? To je naslov koji prvom svojom rječju ukazuje na nešto lijepo, na simbol ljepote - cvjetovi. A zatim iza sebe nosi riječ koja pobliže označava te cvjetove, i govori nam o kakvim je cvjetovima zapravo riječ: zlo, tj. zla, u originalu "Les Fleurs du Mal".
Taj amblematičan naslov koji je postao zaštitni znak stvaralaštva modernoga doba nosi u sebi ukazivanje na duhovnu, unutarnju rascijepljenost autora između ideala Ljepote i sklada kojem čovjek teži u svojoj nutrini (simbolizirane cvjetovima) te pojma Zla koje označava grijeh i prokletstvo kojemu je moderni čovjek industrijskog doba i stanovnik grada neizbježno izložen, i od kojeg ne može pobjeći. Sam nemir u osobi i nemogućnost postizanja stanja i osjećaja mira je to prokletstvo. No, najgore je to što je čovjek imao dovoljno vremena i tankoćutnosti da postane svjestan svojega prokletstva.
Možda je manje poznato da je autor, Baudelaire, namjeravao izvorno nazvati svoju zbirku pjesama "Limb", riječ koja zapravo označava jednu vrstu Čistilišta u kršćanskoj simbolici onostranoga; u Limb, smatralo se da idu duše male djece, za razliku od odraslih za koje je rezervirano Čistilište, i naravno, druga dva mjesta.
Upravo to nam dokazuje da je Baudelaire u svojim promišljanjima ovaj svijet zapravo doživljavao kao svojevrsno Čistilište kroz muke kojeg duše ljudi moraju proći da bi se mogle očistiti, pročistiti kroz iskušenja, i potom, osloboditi. Jer što je raj, nego stanje oslobođenja?
No, nije Baudelaire prvi počeo s takvim paradoksalnim dvojnostima u naslovu književnih djela: imamo to već npr. kod Stendala, u naslovu njegova romana "Crveno i crno" kroz kojeg se prati društveni uspon siromašnog, ali talentiranog mladića iz puka, i njegov nesretan kraj.
Crveno naravno u tradicionalnom smislu simbolizira eros i želju za životom, a crno - smrt i konačno smirenje. To su također i boje odjeće kardinala i drugih crkvenih dostojanstvenika: crveno, zapravo grimiz, i neizbježno crno koje simbolizira određenu strogost, izdvojenost, zatvorenost, pa ako hoćete i važnost. Lik u romanu, mladi i ambiciozni Lucien, željan toliko života i slave bio je upravo na putu uspona kroz crkvene strukture. Zapravo, ako malo bolje promislite, spajanje crvenog i crnog, erosa i thanatosa, je prilično perverzno (kao što je, netko bi mogao primijetiti, i sam zahtjev Crkve da njezini službenici cijeli život žive u celibatu.) No, institucionalizirana duhovnost uvijek u sebi neizbježno nosi klicu kontradiktornosti. Crveno i crno također označava i svakodnevicu materijalnog postojanja na Zemlji, s dvije krajnje odrednice materijalnoga postojanja: krv i zemlja, seks i smrt. Oranje, sjetva i žetva.
II.
Jedan od najtežih zadataka i izazov, smatram, za svakog pisca je odabir riječi ili sintagme za naslov svog romana ili zbirke. Napišete i odaberete oko 150 pjesama za svoju knjigu pjesama, što, premda može potrajati i po 20 godina, zapravo je piece of cake, u odnosu na problem izbora naslova. Naslov je nešto s čim se čitatelj susreće najprije, kada mu pogled odluta na vašu knjigu. Također, naslov može trenutačno odbiti ili zainteresirati potencijalnog čitatelja, a što je najgore, knjiga može biti neopisivo dobra, a imati krajnje dosadan naslov. Ukratko, o naslovu, o te dvije -tri riječi na koricama, može ovisiti sudbina vaše knjige.
Jedan od problema od kojih naslovi književnih djela često pate je klišeiziranost, i većviđenost i otrcanost naslova. Fasciniraju me sintagme koje autori odabiru za naslove svojih djela. Pogledajmo neke od njih:
Simfonija u bijelom, Zimska kost, Rekvijem za vječnost, Sto godina samoće, Zatočenik tame, Izgubljeni u prijevodu, Slijepi u gazi, Cvjetovi zla, Nužnost obmane, Slatki plodovi gorčine, Svjetlost u kolovozu, Krik i bijes, Starac i more, Zabilješke staroga pokvarenjaka, Crveno i crno, Zločin i kazna... ali npr. riječ "Žetva" je toliko uobičajen i eksplatiran naziv u pop-kulturi recentnih desetljeća ...sjetimo se samo hororaca i filmova o vampirima.
Većina naslova sastoje se od dvije ili tri riječi, tj. pojma, izbacimo li iz brojenja članove i prijedloge koje susrećemo u drugim jezicima.
Međutim, problem izbora naslova moje vlastite zbirke pjesama daleko je od rješenja. Lako Šekspiru, njegove su pjesme, uglavnom sonete, izdali, kažu pojedini izvori, možda i bez pjesnikova odobrenja, te do dan-danas kruži njih 154 pod jednostavnim, formalnim nazivom Soneti (Sonnets). Rimski pjesnik Katul, u 1. st. pr. Kr., svoju je knjižicu pjesama nazvao jednostavno Carmina (Pjesme) i do danas su poznate pod tim nazivom. Pjesnik Ovidije bio je određeniji u odabiru svojih naslova te je tako uveo u književnu tradiciju Europe naziv Metamorfoze, kojeg je nasljedovao i naš A. B. Šimić inačicom Preobraženja u naslovu svoje zbirke.
Edgar Allan Poe svoju je drugu zbirku poezije također nazvao jednostavno Poems (Pjesme); takav naziv nosi i jedna od zbirki slavnoga Lorke (Canciones).
Lamartine je pak veliku slavu stekao u Francuskoj prve polovice 19. stoljeća svojim naslovom: Pjesničke meditacije.
Mene je pak sve vuklo da svoju pjesničku zbirku nazovem "Metafizičke kontemplacije", što bi doduše dobro zvučalo na francuskom... i već sam zamišljao djecu u vrtiću kako ubrzano ponavljaju kao jezičnu vježbu: Metafizičke kontemplacije, Metafizičke kontemplacije, Metafizičke kontemplacije ...što brže je moguće ... The Brave New World, The Brave New World, The Brave New World ... je naslov kojeg je jednom od svojih poznatijih futurističkih romana nadjenuo britanski mislioc i pisac Aldous Huxley, a prema stihu iz Šekspirove drame "The Tempest".
Da se vratim mom vlastitom problemu. Palo mi je na pamet da bi možda bilo dobro nazvati zbirku naslovima poput: Izgubljena svjetla, Odvojeni svjetovi, Udaljeno središte ... i svi ti naslovi djeluju na prvu OK, i suvremenom umu prihvatljivo. Međutim, svi navedeni naslovi sadrže pojmove koji sugeriraju redom: izgubljenost, odvojenost, udaljenost, te su po tome pravo čedo moderne disonantnosti i Cvjetova zla.
Spomenuti naslovi jednostavno nisu odgovarali jer svojim pojmovima upućuju na nemir, otuđenost, rascjepkanost, na sve te negativne vrijednosti koje su i danas prisutne u našim životima te prihvatljive modernom senzibilitetu, ali su naprosto već otrcane. Polako, disonantnost, čini se, izlazi iz mode i postaje stvar prošlosti.
Drugi niz naslova koje sam imao spremne u rezervi, bili su: Jedinstveno središte, Sa središtem jedno, Put prema središtu, Svakidašnje svetkovine. Pa opet, svi naslovi i sintagme koje bi upućivale na nekakvu jedinstvenost i jedinstvo u unutrašnjosti, suvremenom se uhu i umu čine još odbojnijima od onih koji upućuju na disonantnu neveselost otuđenosti i odvojenosti. Zašto je to tako?
To je tako, smatram, jer je suvremenom čovjeku (govorimo o tvrdom građanskom prosjeku) paradigmatski i iz dna duše odbojna nekakva umjetnička tvorevina koja bi asocirala na religiju, Boga i na unutarnju istinu te na metafizičke temelje čovjekova postojanja. Suvremeni građanski čovjek uglavnom zazire od Boga i izbjegava rasprave o temi božanskoga u svakodnevnom životu. Prihvaća ga tek kao dio kulturne tradicije čiji neizostavan dio je čestitanje Božića i Uskrsa te konzumiranje određenih količina sira, šunke, jaja i "francuske salate" na te svete dane. Od unutarnje istine suvremenom čovjeku draža je sumnja koja ga onda opet usmjerava na materiju koju može objektivno istraživati i mjeriti.Također, suvremeni čovjek ne voli niti pomisao na harmoniju, mir i savršeni balans koji gotovo da umrtvljuje. Mir i balans lišavaju želja i uzbuđenja. Osoba zato i jest mirna i smirena, zadovoljna postojećim stanjem, jer je lišena daljnih novih želja i uzbuđenja. To što netko žudi nove avanture i uzbuđenja, znak je da ih trenutno u životu nema dovoljno. Velik dio ljudi se u životu ostvaruje kroz svoju partikularnost i rascjepkanost koja dovodi do određenih tenzija, a time i do prilike za iskustvo uzbuđenja.
Što se tiče naslova, još uvijek nisam siguran, jer niti jedan me u potpunosti ne zadovoljava; svaki ima neku manu. Možda ipak: "Plodovi metafizike" ? Ako se odlučim na promjene, obećavam vam da ću vas pravovremeno izvijestiti.
Naslovi književnih djela modernoga vremena odražavaju simptome bolesnika koji ne želi ozdraviti; čovjeka koji uživa u svojoj prividnoj rascjepkanosti kroz koju se i ostvaruje.
To se ponajbolje vidi krenemo li već od najsimptomatičnijeg od svih naslova koji stoji u središtu paradigme modernoga doba:
Cvjetovi zla.
Kakav je to naslov? To je naslov koji prvom svojom rječju ukazuje na nešto lijepo, na simbol ljepote - cvjetovi. A zatim iza sebe nosi riječ koja pobliže označava te cvjetove, i govori nam o kakvim je cvjetovima zapravo riječ: zlo, tj. zla, u originalu "Les Fleurs du Mal".
Taj amblematičan naslov koji je postao zaštitni znak stvaralaštva modernoga doba nosi u sebi ukazivanje na duhovnu, unutarnju rascijepljenost autora između ideala Ljepote i sklada kojem čovjek teži u svojoj nutrini (simbolizirane cvjetovima) te pojma Zla koje označava grijeh i prokletstvo kojemu je moderni čovjek industrijskog doba i stanovnik grada neizbježno izložen, i od kojeg ne može pobjeći. Sam nemir u osobi i nemogućnost postizanja stanja i osjećaja mira je to prokletstvo. No, najgore je to što je čovjek imao dovoljno vremena i tankoćutnosti da postane svjestan svojega prokletstva.
Možda je manje poznato da je autor, Baudelaire, namjeravao izvorno nazvati svoju zbirku pjesama "Limb", riječ koja zapravo označava jednu vrstu Čistilišta u kršćanskoj simbolici onostranoga; u Limb, smatralo se da idu duše male djece, za razliku od odraslih za koje je rezervirano Čistilište, i naravno, druga dva mjesta.
Upravo to nam dokazuje da je Baudelaire u svojim promišljanjima ovaj svijet zapravo doživljavao kao svojevrsno Čistilište kroz muke kojeg duše ljudi moraju proći da bi se mogle očistiti, pročistiti kroz iskušenja, i potom, osloboditi. Jer što je raj, nego stanje oslobođenja?
No, nije Baudelaire prvi počeo s takvim paradoksalnim dvojnostima u naslovu književnih djela: imamo to već npr. kod Stendala, u naslovu njegova romana "Crveno i crno" kroz kojeg se prati društveni uspon siromašnog, ali talentiranog mladića iz puka, i njegov nesretan kraj.
Crveno naravno u tradicionalnom smislu simbolizira eros i želju za životom, a crno - smrt i konačno smirenje. To su također i boje odjeće kardinala i drugih crkvenih dostojanstvenika: crveno, zapravo grimiz, i neizbježno crno koje simbolizira određenu strogost, izdvojenost, zatvorenost, pa ako hoćete i važnost. Lik u romanu, mladi i ambiciozni Lucien, željan toliko života i slave bio je upravo na putu uspona kroz crkvene strukture. Zapravo, ako malo bolje promislite, spajanje crvenog i crnog, erosa i thanatosa, je prilično perverzno (kao što je, netko bi mogao primijetiti, i sam zahtjev Crkve da njezini službenici cijeli život žive u celibatu.) No, institucionalizirana duhovnost uvijek u sebi neizbježno nosi klicu kontradiktornosti. Crveno i crno također označava i svakodnevicu materijalnog postojanja na Zemlji, s dvije krajnje odrednice materijalnoga postojanja: krv i zemlja, seks i smrt. Oranje, sjetva i žetva.
II.
Jedan od najtežih zadataka i izazov, smatram, za svakog pisca je odabir riječi ili sintagme za naslov svog romana ili zbirke. Napišete i odaberete oko 150 pjesama za svoju knjigu pjesama, što, premda može potrajati i po 20 godina, zapravo je piece of cake, u odnosu na problem izbora naslova. Naslov je nešto s čim se čitatelj susreće najprije, kada mu pogled odluta na vašu knjigu. Također, naslov može trenutačno odbiti ili zainteresirati potencijalnog čitatelja, a što je najgore, knjiga može biti neopisivo dobra, a imati krajnje dosadan naslov. Ukratko, o naslovu, o te dvije -tri riječi na koricama, može ovisiti sudbina vaše knjige.
Jedan od problema od kojih naslovi književnih djela često pate je klišeiziranost, i većviđenost i otrcanost naslova. Fasciniraju me sintagme koje autori odabiru za naslove svojih djela. Pogledajmo neke od njih:
Simfonija u bijelom, Zimska kost, Rekvijem za vječnost, Sto godina samoće, Zatočenik tame, Izgubljeni u prijevodu, Slijepi u gazi, Cvjetovi zla, Nužnost obmane, Slatki plodovi gorčine, Svjetlost u kolovozu, Krik i bijes, Starac i more, Zabilješke staroga pokvarenjaka, Crveno i crno, Zločin i kazna... ali npr. riječ "Žetva" je toliko uobičajen i eksplatiran naziv u pop-kulturi recentnih desetljeća ...sjetimo se samo hororaca i filmova o vampirima.
Većina naslova sastoje se od dvije ili tri riječi, tj. pojma, izbacimo li iz brojenja članove i prijedloge koje susrećemo u drugim jezicima.
Međutim, problem izbora naslova moje vlastite zbirke pjesama daleko je od rješenja. Lako Šekspiru, njegove su pjesme, uglavnom sonete, izdali, kažu pojedini izvori, možda i bez pjesnikova odobrenja, te do dan-danas kruži njih 154 pod jednostavnim, formalnim nazivom Soneti (Sonnets). Rimski pjesnik Katul, u 1. st. pr. Kr., svoju je knjižicu pjesama nazvao jednostavno Carmina (Pjesme) i do danas su poznate pod tim nazivom. Pjesnik Ovidije bio je određeniji u odabiru svojih naslova te je tako uveo u književnu tradiciju Europe naziv Metamorfoze, kojeg je nasljedovao i naš A. B. Šimić inačicom Preobraženja u naslovu svoje zbirke.
Edgar Allan Poe svoju je drugu zbirku poezije također nazvao jednostavno Poems (Pjesme); takav naziv nosi i jedna od zbirki slavnoga Lorke (Canciones).
Lamartine je pak veliku slavu stekao u Francuskoj prve polovice 19. stoljeća svojim naslovom: Pjesničke meditacije.
Mene je pak sve vuklo da svoju pjesničku zbirku nazovem "Metafizičke kontemplacije", što bi doduše dobro zvučalo na francuskom... i već sam zamišljao djecu u vrtiću kako ubrzano ponavljaju kao jezičnu vježbu: Metafizičke kontemplacije, Metafizičke kontemplacije, Metafizičke kontemplacije ...što brže je moguće ... The Brave New World, The Brave New World, The Brave New World ... je naslov kojeg je jednom od svojih poznatijih futurističkih romana nadjenuo britanski mislioc i pisac Aldous Huxley, a prema stihu iz Šekspirove drame "The Tempest".
Da se vratim mom vlastitom problemu. Palo mi je na pamet da bi možda bilo dobro nazvati zbirku naslovima poput: Izgubljena svjetla, Odvojeni svjetovi, Udaljeno središte ... i svi ti naslovi djeluju na prvu OK, i suvremenom umu prihvatljivo. Međutim, svi navedeni naslovi sadrže pojmove koji sugeriraju redom: izgubljenost, odvojenost, udaljenost, te su po tome pravo čedo moderne disonantnosti i Cvjetova zla.
Spomenuti naslovi jednostavno nisu odgovarali jer svojim pojmovima upućuju na nemir, otuđenost, rascjepkanost, na sve te negativne vrijednosti koje su i danas prisutne u našim životima te prihvatljive modernom senzibilitetu, ali su naprosto već otrcane. Polako, disonantnost, čini se, izlazi iz mode i postaje stvar prošlosti.
Drugi niz naslova koje sam imao spremne u rezervi, bili su: Jedinstveno središte, Sa središtem jedno, Put prema središtu, Svakidašnje svetkovine. Pa opet, svi naslovi i sintagme koje bi upućivale na nekakvu jedinstvenost i jedinstvo u unutrašnjosti, suvremenom se uhu i umu čine još odbojnijima od onih koji upućuju na disonantnu neveselost otuđenosti i odvojenosti. Zašto je to tako?
To je tako, smatram, jer je suvremenom čovjeku (govorimo o tvrdom građanskom prosjeku) paradigmatski i iz dna duše odbojna nekakva umjetnička tvorevina koja bi asocirala na religiju, Boga i na unutarnju istinu te na metafizičke temelje čovjekova postojanja. Suvremeni građanski čovjek uglavnom zazire od Boga i izbjegava rasprave o temi božanskoga u svakodnevnom životu. Prihvaća ga tek kao dio kulturne tradicije čiji neizostavan dio je čestitanje Božića i Uskrsa te konzumiranje određenih količina sira, šunke, jaja i "francuske salate" na te svete dane. Od unutarnje istine suvremenom čovjeku draža je sumnja koja ga onda opet usmjerava na materiju koju može objektivno istraživati i mjeriti.Također, suvremeni čovjek ne voli niti pomisao na harmoniju, mir i savršeni balans koji gotovo da umrtvljuje. Mir i balans lišavaju želja i uzbuđenja. Osoba zato i jest mirna i smirena, zadovoljna postojećim stanjem, jer je lišena daljnih novih želja i uzbuđenja. To što netko žudi nove avanture i uzbuđenja, znak je da ih trenutno u životu nema dovoljno. Velik dio ljudi se u životu ostvaruje kroz svoju partikularnost i rascjepkanost koja dovodi do određenih tenzija, a time i do prilike za iskustvo uzbuđenja.
Što se tiče naslova, još uvijek nisam siguran, jer niti jedan me u potpunosti ne zadovoljava; svaki ima neku manu. Možda ipak: "Plodovi metafizike" ? Ako se odlučim na promjene, obećavam vam da ću vas pravovremeno izvijestiti.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.