Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

srijeda, 23. prosinca 2015.

Sonja Smolec | Rosie Kugli: Nisam ti rekla...


 Nisam ti rekla... je roman za mlade, ali i za njihove roditelje i nastavnike. Knjiga je okrutno savršena u prikazu današnje mladeži izgubljene između želje pripadanja zajednici vršnjaka, želje da se odvoji od nadzora roditelja; izgubljeni u konfekciji svakodnevnog života koji im nameće nova tehnologija, novi i neobični brandovi odjeće i obuće. Želja im je biti jednak s drugima ali biti drugačiji. Biti pametan ali i prkosan. U tom svijetu hodaju po tankom, često smrtonosnom rubu između želja, mogućnosti, stvarnosti.. Ostaje žal ne samo za životom već i žal zbog onog neizgovorenog. Žal za mladićem kojeg je voljela i ostavila zbunjenog, i za ne izgovorenim riječima

Nije mi namjera prepričavati sadržaj romana, no bez nekih osnovnih linija bilo bi gotovo nemoguće ili teško prenijeti sliku i poruku koju želim.

Nisam ti rekla...
Glavni lik romana mlada je djevojka iz imućnije Zagrebačke obitelji duge tradicije, a ne skorojevića, kako oni zovu one druge koji su se obogatili nakon (ne)slavne pretvorbe društvene imovine u privatnu. Heda je djevojka kojoj se silom žele nametnuti vrijednosti koje ona tako mlada ne shvaća i ne može prihvatiti. Stisnuta u žrvnju obiteljskih tradicija i svakodnevice gubi svoj identitet za koji se bori na onaj način koji joj se u tom trenu čini najprihvatljivijim - prkosom.
Premda je prkos normalan u određenoj fazi odrastanja, Heda niti u jednom segmentu života ne pronalazi zajednički jezik s majkom. Knjiga počinje svađom između majke i kćeri. Padaju ružne riječi, pljuska. Majka je kruta, hladna osoba koja sve i svakoga želi podrediti svojim željama. Ona odlučuje u koju će se školu upisati, želi upravljati svakom kćerinom željom i odlukom.
Ubrzo, već samim početkom nastave Heda pronalazi društvo potpuno drukčijeg društvenog statusa od nje same ali po svemu ostalom njoj bliskih. Iako ne uvijek i suglasna s onime kakvi su, ne odvaja se od njih.
Otac je, jednako poput Hede, premda visoko obrazovana osoba i profesor, obiteljski izopćenik. Gotovo nikada ne komunicira s kćeri, osim u onim najosnovnijim situacijama te to zvuči kao da se desilo slučajno.
Heda u svojoj neprihvaćenosti gubi identitet, na trenutke postaje nezadovoljna i društvom u kojem se kreće a bez kojeg ne može. Izmišlja raznolike razloge za izbivanja iz kuće. Ocjene u školi postaju sve lošije. Društvo u kojem se kreće poseže za raznim vrstama droga. Ispijaju se ubitačne kombinacije alkohola.
Heda nekako uspijeva završiti prva dva razreda gimnazije, upisuje treći. Vrijeme prolazi a ona i dalje ostaje izgubljeno dijete u tijelu odrasle žene. Premda sve češće uočava nedostatke vlastitih prijatelja ona i dalje ostaje s njima.

utorak, 22. prosinca 2015.

Ljerka Varga: Bijeli bor

Nikako se ne mogu sjetiti stihova koje sam kao mala djevojčica učila s mamom. Bilo je to tisuću devetsto pedeset prve kada još nisam išla u školu, ali sam već znala ponešto slova. Znam da je stihove napisao pjesnik Ratko Zvrko. Stihove o Djedu Mrazu ili Djedu Božićnjaku. Stihovi su bili predivni, a ja sam naučila cijelu pjesmicu napamet. Mama je bila ponosna na mene jer je pjesma bila podugačka. Bila je objavljena u Vjesniku na stranici za djecu „Zabavnik“. Bilo je još i drugih stihova. O snjegoviću, o Ročku Krpiću, zatim pjesma „Mama daj mi kaput“. Od svake znam ponešto, ali o Djedu Božićnjaku „Noćni putnik“ ne mogu se sjetiti svih stihova.

ponedjeljak, 21. prosinca 2015.

Jelena Zlatar



Jelena Zlatar mlada je i perspektivna autorica čije su prve objavljene knjige izazvale velik interes čitatelja



Jelena Zlatar rođena je 24. rujna 1982. godine u Zagrebu. Jezičnu XVI (Križanićevu) gimnaziju u Zagrebu završila je 2000. godine nakon čega upisuje dvopredmetni studij sociologije i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Diplomirala je 2006. godine i od tada je zaposlena u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. Bavi se sociologijom prostora.

Doktorirala je 2012. godine s disertacijom pod naslovom Utjecaj društvenih aktera na urbane transformacije i obnovu Zagreba nakon 2000. godine.

petak, 18. prosinca 2015.

Sonja Smolec | Pišem pisma bez imena i adrese



Nemojte mi suditi
... po neisplakanim suzama.
Pretvoriše se u gromade soli,
u bol neizrečenu,
u dane koje prestanem brojati
jer suviše boli.

Nemojte mi suditi
za plamenove svijeća
koje nisam nikad upalila,
za vosak koji se nije otopio
i pretvorio u groteskne
spomenike plamenu.
Nemojte mi suditi
za travu koja je narasla umjesto cvijeća.
Život me dovoljno kaznio.
Za moju nekrivost
šalje me na put, kroz kaljužu i trn.
Krećem skrivenim stazama,
pišem pisma bez imena i adrese,
vješam ih po granama
žalosnih vrba
da dočekaju jesen.
Riječi su umotane u nadanja.
Srce i dalje kuca,
korak hvata odjek neotplesanih ritmova,
pete lupnu, kao slučajno,
grudi se nadmu od proljetnog zraka,
a oko ispuni suzom izdajicom.

Sonja Smolec - iz zbirke Pisma bez adrese