Ankica Anchie | Između daha i tišine

Ne zovi me imenom

ako će ono pasti kao list

na vjetar koji ne pamti

Zovi me tišinom,

onom koja ostaje

kad sve riječi odu

U meni živi jesen

što ne traži proljeće,

već razumije pad

kao oblik postojanja

Koračam svijetom

kao netko tko je već jednom otišao

i vratio se bez objašnjenja,

noseći u dlanovima

ono što se ne može dati,

ni izgubiti

Tvoja blizina nije dodir,

nego prostor

u kojem prestajem biti strana sebi

I kad me nema,

ja sam u onome što šuti između nas,

u pogledu koji ne traži odgovore,

u ruci koja zna put

Ankica Anchie | Postojana nijansa

I bijaše kuća na rubu voda,
i more joj bijaše granica i sudac
Vjetar dolažaše i odlažaše
kao glas što pamti, ali ne tješi

I čovjek podiže ruku s kistom
i razape plavet po zidu
I reče: “Neka ova boja svjedoči o nama.”
I žena mu povjerova,
jer mladost vjeruje trajanju

Ali vrijeme prođe kao oganj kroz polje,
i otpadoše slojevi kao lišće u kasnu jesen
More uze ogradu,
vjetar uze zavjese,
tišina uze ime iz zraka

I ostade zid,
nag i ranjiv,
poput srca koje je naučilo šutjeti

I vrati se žena kad dani padoše u večer
I položi dlan na ispucalu žbuku
I gle —
ispod pepela življaše tanka linija boje

Ne bijaše snažna,
ne bijaše blistava,
ali bijaše postojana

I tada joj u nutrini progovori riječ koja ne dolazi od straha, nego od istine

I bi joj dano da spozna, te reče:

„Ne blijedi ono što je bilo istina —
ono se preseli u krv,
i postane temelj tvoga postojanja.”

I podiže pogled prema pučini,
i ne bijaše u njemu više žalovanja
Jer kuća ostade na obali,
a more nastavi svoje kruženje

Ali u njezinu koraku bijaše nova snaga,
i u njezinu srcu boja
koju ni voda ni oganj
ne mogahu izbrisati.

I tako postojana nijansa
postade svjetlost u hodu

Ankica Anchie | Žena koja ne kleči

Nije rođena da bude tiha.

Nije oblikovana da stane u manje prostore,

niti stvorena da se savija pod tuđim očekivanjima.

Hoda uspravno -

ne zato što je put lagan,

nego zato što joj kralježnica pamti oluje.

Ne kroti divljinu.

Prepoznaje je.

Diše s njom.

U njezinoj prisutnosti snaga ne viče.

Ona stoji.

Mirna.

Nepokolebljiva.

Ne miješa kontrolu sa snagom.

Zna da je dominacija često samo strah pod maskom moći.

Njezina je snaga usklađenost —

između srca i djela,

između ognja i discipline.

Ne kleči pred bukom.

Ne kleči pred sumnjom.

Ne kleči pred autoritetom koji traži pokornost.

Kleči samo pred istinom -

i ni tada to nije predaja.

To je poštovanje.

Kad stoji pred olujom,

ne traži zaklon.

Osluškuje vjetar.

Uči njegov ritam.

I kad dođe trenutak -

prolazi kroz njega.

Ne treba dopuštenje da postoji.

Ne treba potvrdu da vodi.

Njezina tišina nije slabost.

To je snaga koja zna čekati.

Njezina nježnost nije krhkost.

To je svjesno izabrana blagost.

Ne pripada svijetu kakav jest.

Pripada onome kakav može postati.

A kad se pokrene -

nešto drevno se probudi.

Jer postoje žene

koje ne dolaze da udovolje svijetu.

Dolaze

da ga probude.

Ankica Anchie | "Jer život je fijaker... a riči su ti konji. Nisu svi naučeni vozit... zato pazi kome daš uzde!"

"Jer život je fijaker... a riči su ti konji. Nisu svi naučeni vozit... zato pazi kome daš uzde!"

- Ankica Anchie 

1.

"FIJAKER OD RIČI"

[Monodrama u jednom činu, za jednu ženu i staru bilježnicu.]

SCENA:

Mala sobica s pogledom na rivu. Bilježnica na stolu, olovka, staro zrcalo, prozor širom otvoren. Zraka sunca s mora baca sjene.

----

I. dio:

 "KAD RIČ VOZI FIJAKER"

KATA (pogleda bilježnicu):

U ovu san bilježnicu pisala sve... od pisama što nisu poslana, do recepata bez mjera. Svaka rič mi bila fijaker — vozila me daleko, tamo di me nisu noge mogle odnit.

(prstima prelazi po koricama)

Tu san zapisala i kad je Stipe prvi put reka "volin te". I kad je zadnji put zaboravi ja to reći. A to ti je, dite, još gore od laži — tišina.

(iz zrcala vidi sebe mlađu)

Gledan se sad i mislin: a jesi bila naivna. Ali i to je lipota mladosti — da viruješ svemu što zvuči ka poezija, dok ne skužiš da život piše prozu.

---

II. dio : 

"SUSJEDA I SAPUNI"

KATA (sjedne i imitira susjede) :

"Jesi čula za Anu? Išla s poetom! A ona ti lipa, al glupa. Pustila ga da joj piše stihove po ognjištu!"

(smije se)

A ja san znala da nije glupa. Samo je tila da je neko pogleda kao stih . 

"Nije lako bit žena kad se od tebe traži da stalno kuhaš stvarnost, a sanjaš metaforu..."

(izvlači recept iz bilježnice)

Ovo ti je recept za pašticadu... i za srce: strpljenje, vino i koja rič što grije. Al' bez mjere, dite, bez mjere.

---

III. dio :

 "ZA KRAJ- JEDNA LIPA RIČ"

KATA (pogleda publiku) :

"Ako ti ikad neko da lipu rič — čuvaj je ka’ da ti je zadnja."

"A ako ti da tišinu di triba bit stih — znaš da nima što tražit u tvojoj pjesmi."

Bilježnica je puna. Al ja iman još tinta. I iman još riči. I iman kome ih reći.

(uzima olovku i piše u tišini)

"Jer život je fijaker... a riči su ti konji. Nisu svi naučeni vozit... zato pazi kome daš uzde!"

[Zavjesa uz gitaru i pismu u daljini:

"Fala ti za rič, za šutnju manje..."]

---

Ankica Anchie | Dan koji je znao što će postati

Ujutro sam izašla po kruh

kao da izlazim po opravdanje.

Prodavačica je rekla:

„Topao je.“

I stvarno je bio.

Držala sam ga u rukama

kao nešto što se još može spasiti.

Na tramvajskoj stanici

ljudi su stajali s torbama,

s mislima,

s planovima koji neće preživjeti dan.

Jedan je muškarac psovao vrijeme,

žena do njega brak,

a ja sam šutjela

i to mi je prvi put izgledalo dovoljno.

Kupila sam novine

i nisam ih otvorila.

Prévert bi rekao:

„Neke vijesti je bolje ne znati.“

Sjedila sam na klupi

i gledala kako grad započinje dan

bez ikakvog interesa za moje odluke.

Popodne je došlo tiho,

kao netko tko zna

da će ostati duže nego što treba.

Kruh je izgubio toplinu,

a misli su počele dobivati okus.

Miris grada se promijenio:

kava je postala vino,

vino se pretvorilo u znoj,

a znoj u sjećanje.

Tada je dan počeo nalikovati noći.

Ne na nebu -

u meni.

Sjetila sam se tijela

koja su me htjela

više nego što su me znala.

Usana koje su obećavale

dok su već tražile izlaz.

Baudelaire bi se nasmiješio

toj preciznosti propadanja.

U izlogu sam vidjela sebe.

Lice bez iluzija.

Tijelo koje zna

da grijeh nije pad,

nego svjesno stajanje

na rubu.

Mirisala sam na grad.

Na vino koje peče.

Na odluke koje se ne peru.

Ušla sam u bar

bez namjere da ostanem.

Naručila sam piće

koje ne oprašta.

Htjela sam osjetiti

gdje još boli

i gdje još gori.

Ljepota, pomislila sam,

nije čista.

Ona je hrabra.

Kad sam se navečer vratila kući,

dan je stajao iza mene

kao dokaz.

Nisam bila bolja.

Nisam bila gora.

Bila sam točna.

I shvatila sam:

život ne bira između svjetla i tame.

On ih miješa

dok ne nastane istina

koja miriše

i na kruh
i na grijeh. 

Ankica Anchie | Adventna bilješka

Prosinac se u gradu pojavljuje svake godine s istom tvrdoglavošću loše savjesti, noseći sa sobom blještavilo koje bi htjelo prikriti činjenicu da je ovo podneblje, naviknuto na kalendarske utjehe, već stoljećima u raskoraku između obećanja i iskustva. 

Na trgovima svjetlucaju lampice, a ljudi, umorni od vijesti i vlastitih lica, hodaju sporije, kao da se nadaju da će usporavanjem koraka odgoditi suočenje s onim što ih čeka iza blagdana: siječanj, računi, povijest.

U tom dekorativnom polumraku govori se o miru, i to s osobitom revnošću ondje gdje je mir uvijek bio tek kratka pauza između dviju galama. Advent ovdje nije pobožno iščekivanje, nego ritualna vježba zaborava, kolektivni pokušaj da se na nekoliko tjedana uvjeri sebe kako se svijet može popraviti pjesmom, kuhanim vinom i retoričkom dobrotom koja traje do prvog ozbiljnog pitanja.

Zvona, ta stara mehanika utjehe, zvone i dalje, ravnodušna prema sadržaju vremena, kao da im je svejedno pozivaju li na molitvu, sprovod ili rasprodaju. Njihov zvuk pamti više krvi nego tamjana, ali se svake godine iznova stavlja u službu optimizma, jer narod koji se boji tišine uvijek treba zvuk da bi potvrdio vlastito postojanje.

Božić se, u toj vizuri, ne pojavljuje kao čudo, nego kao umorna metafora. Dijete u jaslama simbol je koji se ovdje rado ističe, jer je dovoljno nemoćan da nikoga ne obvezuje. Odrasli Krist bio bi već problem: tražio bi odgovornost, promjenu, prekid s navikama. Dijete, naprotiv, dopušta sentimentalnost bez posljedica.

Pa ipak, unatoč toj povijesnoj ironiji, u adventu postoji nešto tvrdoglavo ljudsko: mala, gotovo smiješna potreba da se zapali svijeća i kaže - možda nećemo biti bolji, ali večeras nećemo biti gori. U zemlji koja je previše puta slavila pobjede nad vlastitim porazima, takva skromnost djeluje gotovo revolucionarno. 

Ankica Anchie | Molitva za žive i mrtve

(monolog o strahu, tijelu i neugaslom dahu)

[(To nije više pjesma, to je krik između neba i zemlje, psovka i molitva u jednom dahu, propovijed i monolog, s dušom koja još uvijek, unatoč svemu, vjeruje u ljubav)]

Gospodine,

ako još gledaš,

nemoj sklapati oči.

Još ima nas što dišemo,

što hodamo po rubu vlastitih rana,

što pitamo — a ne smijemo znati

Daj mi da vjerujem,

da sve ovo ima smisla,

da crv ne jede uzalud,

da je krv što teče

još uvijek znak života,

a ne boja zemlje

koju kopamo.

---

Sjeme.

Klica.

Mladica.

Čovjek.

Sjena.

Strah.

Svaka kost,

svaki dah,

svaka riječ

– molitva.

Skrivena.

Neizgovorena.

Nečista.

---

Molitva za one što su ostali —

s rukama bez dodira,

očima bez svjetla,

dušama bez imena.

Molitva za one što su otišli —

u rovovima,

u posteljama,

u ludilima ljubavi,

u tišini svojih grešaka.

---

Gospodine,

ako si nas stvorio,

reci —

zašto si zaboravio gdje si nas ostavio?

Mi, djeca kruha i pepela,

mi, što volimo i mrzimo istim rukama,

što ubijamo Boga da bismo ga opet zazvali,

mi, što pijemo svoje suze

umjesto vina —

mi još molimo.

---

Molitva za žive:

da izdrže bez smisla.

Molitva za mrtve:

da ne znaju koliko još dišemo.

Molitva za ljubavnike,

što su zaspali u pogrešnim krevetima.

Molitva za one što su otišli

bez pozdrava.

Za one što su ostali

bez oprosta.

---

Jer svijet se još vrti,

i kugla se još smiješi,

a mi —

mi stojimo,

i čekamo da nas nebo pogleda,

da nas zemlja primi,

da nas ljubav, makar na trenutak,

zaboravi kazniti.

---

I sve što imam —

to je glas.

Napukao,

ali moj.

I sve što mogu —

to je molitva.

Za žive.

I mrtve.

Za sve nas

što još dišemo strah.

Točka.

Ankica Anchie | Raspelo

Pod križem teškim, tišina stoji,

Na vrhu Golgote, tuga se broji

Raspeto srce, krvavih ruku,

Na licu patnja, al' milost u pogledu

Svaka rana, ljubavi je priča

Svaki čavao, praštanje izdiše

Na drvetu križa, bol i slava

Tu je istina, vječna i prava

Oprosti im, reče, i nebo zadrhta

Zemlja pod križem suze prolijeva

Jer ljubav veća od smrti je bila,

Svojom žrtvom grijehe je prala

U tišini tog časa, svjetlo zasja,

Iako tamna noć je bila

Uskrsnuće u patnji skriveno,

S križa se spustilo, sa neba dato

Raspelo je simbol, ljubavi čiste

Gdje oprost nad mržnjom tiho blista

I svatko tko gleda u križ sveti,

Nađe milost imir, živoga Krista

Ankica Anchie | Pet glasova u jednoj duši

Uvodna riječ:

"Duša je polifonija. Ponekad šapuće blagim glasom nade, ponekad urla kao oluja. U meni govore mnogi pjesnici, a svaki od njih je ogledalo mog vlastitog daha. Ova zbirka nije samo poezija — to je mapa mog srca, razlomljena u pet svjetova."

NOĆ U PROZORU

Grad večeras miriše na vlagu i grijeh

Ispod svake lampe stoji duh,

šapuće mi o izgubljenim ljubavima

Na pločniku cvjetaju opušci,

a ja hodam bosa da krvlju ispišem stih

Nebo visi nisko, kao prijetnja,

a ja ga ljubim pogledom

jer u mraku se jedino prepoznajem

Kad sklopim oči,

svijet nije dalek,

nego sabran u meni

U svakoj pori kože

stoji rijeka neizgovorenih riječi

Tražim smisao u nemiru,

ali smisao bježi

Možda sam sama sebi put,

možda sam zrcalo Boga,

ili samo sjenka

što luta između dva daha

Na stolu ostao je ključ

Nije otvorio vrata,

nego sjećanje

Tamo smo sjedili,

ti i ja,

i kruh je bio mekan,

a vino bilo puno kao srce

Ništa nismo rekli,

a sve smo znali

Sad kad sam sama,

otvaram ključem prazninu

i nalazim te opet

u mirisu kruha

Kad se probudim,

ja vjerujem da ćeš doći

Zora ima tvoje oči,

ptice imaju tvoje ime

U tvom glasu krije se dom,

u tvom osmijehu počinje vječnost

Ako si daleko,

moja nada putuje,

a nada je jača

od svih granica i godina

Ne govori mi sad o ljubavi,

ako još ne znaš krvariti!

Tvoje usne bile su oštrica,

moje srce bio je plamen

Sudili su nam,

rekli da smo krivi,

ali mi smo bili jedina istina

I kad si otišao,

ostavio si mi pepeo.

A znaš li, ljubavi –

pepeo je jači od kamena,

jer pamti vatru

             ***

Završna riječ:

"U meni su svi glasovi, a ipak su svi moji Jer poezija nije samo riječ — ona je disanje duše kroz tuđe oči. Ako se prepoznaš u nekom od ovih stihova, to znači da smo isti — da smo jedno."

Ankica Anchie | Pjesma o trajanju

U meni,

još uvijek gori iskra djetinjstva,

a oko mene svijet se pretvara u kamen.

I pitam se:

je li moguće ostati nježan

kad nas uče da budemo tvrdi?

Svakim danom

pokušavam zaboraviti krivnje,

odložiti kamenčiće na kojima sam spotaknula sebe,

i opet krenuti bosa –

jer tek tad znam: živim

Naučila sam –

sve rane znaju govoriti,

samo ih treba prisloniti uz uho.

Čujem kako šapuću:

"Ne boj se, nisi zakasnila,

još uvijek si ovdje."

I dok svijet mjeri uspjehe,

ja brojim trenutke tišine

Dok drugi sanjaju krune,

ja sanjam ruke koje grle

Jer kruna bez dodira

samo je hladan obruč

Zato kleknem pred sobom,

ne pred Bogom, ne pred ljudima –

pred sobom.

I kažem:

"Opraštam ti.

Za svaku suzu, za svako kašnjenje,

za svaki put kad si htjela letjeti,

a strah te vezao uz zemlju."

U tom oprostu

osjetim beskraj:

duša raste šira od neba,

srce svjetlije od zvijezda,

i znam –

ljubav je jedina vječnost koju možemo dotaknuti

I tako,

dok u meni traje ova pjesma,

ja nisam prolazna

Ja sam most

između tame i svjetla,

između suze i smijeha,

između sada i vječnosti

I jednom,

kad me više ne bude,

ostat će ovo:

da sam voljela.

I to će biti dovoljno.

Ankica Anchie | Ne čekaj me, Ines

(ali znaj… da sam tu)

Ne čekaj me, Ines,

ionako sam zakasnio deset godina

i tri tvoja pogleda u kojima si mi rekla

da si umorna.

Ne čekaj me sa šminkom

što skriva podočnjake od tuđih jutara.

Ni s onim parfemom koji si nosila kad si još mislila

da ćeš nekome biti prva opcija.

Meni, recimo.

Ne čekaj me uz vino.

Znam, crno ti više ne sjeda,

a bijelo je za one koji nikad nisu imali srce za kraj.

Ne čekaj me među knjigama

koje sam ti poklanjao bez da sam ih čitao.

Ti si čitala sve.

Čak i mene -

i onda kad sam bio zatvoren kao kiosci nedjeljom.

Ne čekaj me, Ines.

Ne zbog ponosa.

Nego zbog toga što bi ti srce opet preskočilo takt

a meni bi opet ruka zadrhtala na šalicama koje nisi oprala.

Ne čekaj me u sobi

gdje su još tragovi od naših tišina.

Soba više nije ista,

ali ti još uvijek gasiš svjetlo kao da spava netko

kome si nekad vjerovala.

Znam.

Nisi sretna.

Ali barem dišeš.

I smiješ se.

Onako preko volje, ali ipak se smiješ.

A to je više nego što si imala sa mnom.

I zato, Ines,

ne čekaj me.

Ali ako jednom,

baš jednom,

sjedneš u isti onaj kafić s istim stolnjakom

i naručiš kavu bez mlijeka kao što si voljela nekad —

i osjetiš da je dan nekako… tiši nego što bi trebao biti —

to sam ti ja.

Bez glasa,

bez stola,

bez cigarete.

Samo osjećaj

da te netko još uvijek voli

na način koji više ne traži ništa zauzvrat.

---

Ines koja ne uzvikuje,

nego šapuće kroz stisnute zube,

preko ruba čaše i godine šutnje.

Ona ne moli da ostaneš,

ali ne želi ni da dođeš...

"NE VRAĆAJ SE, MOLIM TE"

(ili dođi – ali tiho, da ne pokvariš)

Ne vraćaj se,

molim te,

ni sa cijenom srca na popustu,

ni s pogledom djeteta koje opet traži igračku

što ju je sam slomio.

Ne vraćaj se s cvijećem,

sve mi je uvelo otkad si zadnji put rekao

da sam tvoja.

I nisi me zalijevao.

Ni riječima.

Ni rukama.

Ne vraćaj se s pjesmama koje više ne znaš napamet.

Ja ih sada pjevam tiho,

dok stavljam ruž,

ili dok perem suđe,

kao žena koja je naučila

da ljubav ne spašava –

samo ostavlja ožiljak s potpisom.

Ne vraćaj se,

jer bi te prepoznale moje ruke.

A ja sam ih uvjerila da su sigurne.

I da ne trebaju više drhtati

kad netko pogrešan pozvoni.

Ne vraćaj se -

a ako baš moraš,

uđi tiho.

Ne pričaj ništa.

Samo sjedni.

Gledat ćemo isti zid.

Šutjet ćemo.

I znat ćemo.

Ti da si kasnio.

Ja da sam čekala.

Ali ovaj put -

bez dodira.

Bez vina.

Bez laži.

Samo mi reci, jednom,

da si me volio.

I onda idi.

Ti imaš još pjesama.

Ja imam mir.

I ne dam ga više nikome

ko ne zna ostati kad boli.

---

Dvoje ljudi što se jednom voljeli,

susreću se u riječima koje nikad nisu izrekli -

samo su ih ćutili dok su grizli usne

i puštali tišinu da raste između njih.

---

Ankica Anchie | Zemljo, gdje sam izgubila ime

 

Ljudi moji!
Zemljo ognjišta i sjenki,
Gdje sam to umrla
a još hodam?

U prsima mi cvili
vijek stisnut u jednu suzu.
Niti mi spokoja, niti mi kosti.
Ni pjesmi glasa.

Na čijem sam kamenu ostavila
ono što je bilo moje ime?

Bog zna —
al’ šuti.
Anđeli —
ali zavezanih očiju.
A tišina —
dublja nego grob.

Nosim na jeziku riječi
koje nitko ne razumije.
Jer nisu napisane,
već su zaplakane
među rebrima svijeta.

Nad glavom mi mjesec
k'o razapet kruh.
Ni da nahrani, ni da utješi.

I vjetar, k'o kletva predaka,
lomi mi misli,
šapće mi sudbinu
na jeziku kojeg se ni Bog ne sjeća.

Rekoše mi:
"Ne ostaj dugo među sjenama."
Ali što da činim,
kad sjene
imaju toplinu
koje ljudi nemaju?

Rekoše:
"Ne daj dušu."
A ja –
ja je ostavila u krilu majke
kad me posljednji put zvala
kroz san.

I sad koračam:
Ni put, ni raskršće.
Ni dan, ni noć.
Samo vječnost
što se šulja
u haljini izgubljene kćeri.

O Bože,
ako me još pamtiš,
napiši me
na dlan vjetra
da bar lišće zna
da sam prošla.

Ankica Anchie | Poeziju treba živjeti, s njom se buditi i s njom usnuti

Ankica Anchie je pseudonim jedne naše domaće autorice, koja je s pisanjem poezije i proze započela je u vrijeme svog odrastanja, dok intenzitet pjesničkog stvaralaštva postiže tijekom zadnjih 20 godina.

Poezija joj je utočište, kazalište katarza, a glazba krvotok osjećaja.

Odrasla s rečenicama, sazrela uz stihove — danas stvara zbirke koje se ne čitaju samo očima, već i dušom.

Njezino stvaralaštvo prožima spoj duhovnosti, čežnje, prirode i unutarnje borbe, gdje stih postaje molitva, a riječ svjetlo. Njezina poezija pronalazi dom među onima koji traže smisao u tišini, vjeri i istinskoj ljepoti izvan materijalnoga.

Opijena ljubavlju prema Dalmaciji, njenim rodnim krajem kao i tradiciji, pokušava očuvati to blago od zaborava. Većina njezinih pjesama prožeta je dalmatinskim izričajima, prirodi tog kraja, moru i samom čovjeku.

S ljubavnom nas poezijom vodi kroz romantična maštanja, uz nijansu svakodnevnog života malog čovjeka. Stihovi i proza obavijeni su ljubavlju i boli.

Njezine su pjesme, proza i priče objavljene u zajedničkim zbirkama Kulture Snova, kao i u mnogim zajedničkim zbornicima, te u časopisima i na portalima: “Poezija u pjesmi Lv”, “Diligo liber”, Prof&Graf, “Udruženje za kulturu” Nova svjetlost-Balkanska pjesnička Unija-BIH”, “Poetry contest ralle – Crna Gora”, “Mojsinjski sabornik”, "Međunarodna zbirka umjetnika, gost u Turskoj", " Pjesničko i spisateljsko svjetsko bratstvo sa Juan- Antonio; Španjolska, Slovenija...

Nakon izdavanja svojih prvih samostalnih zbirka poezije „Beside jedne Dalmatinke“1.& 2.  Dio/uz reizdanje/

– Izabrana djela „ Kleknut htjedoh učitelju“

– Ljubavna poezija „Grlom u jagode“

-- Pjesme i priče, bajke i basne za djecu „Zvjezdana prašina“,

U pripremi su i nove samostalne zbirke poezije i proze, humoreske, proče, crtice, romani:

– Na krilima vjere „Ožeđah, milo moje“

-- Beside jedne Dalmatinke“, 3. Dio

– Izabrana djela „ Kleknut htjedoh učitelju“ /2/ dio

-- Ljubavna poezija, proza, monodrame, priče, pisma„U tišini svitanja“

-- Romani: " Ta slatka bol", " 50 nijansi crne", "Natalie", "autobiografski "Druga strana istine"

-- Dvije velike dječje zbirke:

1. "Bajke, basne, priče i pjesme

2. "Planeti fantastika", za djecu i mlade

Objavljuje pod umjetničkim imenom Ankica Anchie, a vjerna je riječima: "Tišina piše ono što srce ne može izgovoriti."

“Poeziju treba živjeti, s njom se buditi i s njom usnuti”, riječi su naše Dalmatinke.

TIHA SONATA IZMEĐU STRANICA

U tišini knjige
gdje papir miriše na zaborav,
čuješ korake riječi
što nikad nisu stigle do glasa.

Prašina na hrptu,
nije zaborav,
već šapat pjesnika
koji je čekao stoljećima
da ga netko ponovno otvori.

Sjedim između nota
što su otpale s violine vjetra,
i perom zapisujem
sve što ni srce više ne pamti,
ali duša zna napamet.

Rekoh Učitelju:
„Kleknut htjedoh, ali su mi koljena već bila pjesma.“
On šuti.
Jer mudrost se ne izgovara,
ona se diše,
kao dim iz starih štiva
što još gori pod prstima djeteta
koje tek uči čitati ljubav.

Kultura, rekosmo?
To nije riječ u knjizi.
To je tišina kad slušamo umjetnost
kao da prvi put gledamo svijet.

Poezija?
To je čaša iz koje pije
i bol i ljepota,
i svi oni koji su jednom voljeli,
a sad plešu u stihu
što nema rimu,
ali ima suzu.

A glazba?
Ona što ne trese zidove,
već rame.

I dok lipa na uglu vrta
prosipa pelud svojih priča
po otvorenoj bilježnici svijeta,
znam:

U toj čaši, vrtlog svijeta plovi.
Ali i krila.
Krila riječi, glazbe, ljepote.
I sve dok letimo njima,
nismo pali.