Darija Žilić | Ljetno jutro

U ovim ljetnim jutrima

Polako brišem suvišna

Slova, dodajem ime

Prevoditelja, unosim

Sitne promjene u

Sintaksu rečenice

I dodajem vodu pticama

Ispod grma napola

Sprženih ruža da

Umanjim bar malo

Štetu od vrućine.

Pojest ćemo komade

Svježih lubenica

Popodne

Dovršiti tekstove

I onda sve te sjemenke

Baciti na suho tlo,

Iz ničeg uvijek nešto

Sazori, ako je prisutna

Ljubav. Samo to.

Sve reakcije:

Susret s Milanom Rakovcem | Petak 26.06. u 18 h u GK Rijeka. Razgovaramo o svemu!

 

Književni susret | Darija Žilić: Nova hrvatska poezija

Pozivamo vas na predstavljanje knjige "Nova hrvatska poezija" autorice Darije Žilić koja je uz književni rad angažirana i u području književne kritike. Knjiga je zbir članaka osvrta i kritika suvremene hrvatske poezije kojima autorica sustavno i jezgrovito analizira moderno pjesništvo. Darija Žilić redovito objavljuje osvrte o suvremenoj hrvatskoj poeziji u novinama za kulturu Vijenac, gdje je i urednica strane književnosti.

 
S autoricom raspravljamo o
novim tendencijama u pjesništvu
kvaliteti i kvantiteti suvremenog pjesništva
snazi pjesništva spram proze
i još mnoštvu zanimljivih tema.

 
Uz razgovor o suvremenom pjesništvu osvrnut ćemo se i na autorske stihove Darije Žilić objavljene u zbirkama poezije kao što su "Grudi i jagode", " Prsti i prerije", "Sol zaborava" i mnoge druge.
Susret će se održati u ponedjeljak, 4. svibnja u Mihalićevoj kući književnosti na adresi Gornja Gaza 3 s početkom u 18:00 sati.
Ulaz je slobodan!
Program se održava u okviru projekta „Mostovi od riječi: širenje sudjelovanja u kulturi čitanjem“ uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH.

Darija Žilić | Sloboda

Želim zaboraviti službenicu na istanbulskom aerodromu

Kako joj govorim o šećerašu i

Iglama duboko skrivenim u koferu

Koje znače život.

Ako provede noć na platou, nestat će

Kao oni bezbrojni letovi s ploče

Promjene termina

Nesigurnost odlaska.

Nekad se obnovi slika tih traka za putnike

I mjesto bez sjedala,

I u trenu ne postojiš na tom svijetu

Koji ne pripada niti jednoj državi.

Da se uvučem fakiru u vreću,

Da opet budem nevidljiva.

Ili da hodam muzejem napuštenih

Aviona, i dodirujem krila kao da

Su ptice, par mrtvih labudova

Na sjenilu. Na vodi usred grada.

I onda se dižem, berem jorgovan

Iz vrta i puštam ga u vazu

Da ondje leži sav miris svijeta

I da mi nosnice budu kao

Pećine pune siga, da opet

Slobodno idem gdje hoću

Bez straha.

Darija Žilić | Popodne

Ja sam tvoja kći

I moje je srce premošteno

Premosnicama

Nevidljivim koncima koji

Spajaju ranu od rane

I sve je zacijelilo.

Svi otisci gmazova nestali

I svi kotači kočija koje ne

Vidim, život nosi otiske

Opušaka na plećima

I mirni dodir ruku

Uzimaju, uzimaju

Ali ti si sve nadmudrila

Slušam otkucaje srca

Očevo i tvoje

I spajam u jednu pjesmu

Gašenja naspram klanovskih

Priča i svega ružnog oko nas

Ja sam tvoja kći i ničeg se

Ne bojim, kad gledam ispod

Očiju očnjake i kad vidim cvijeće

U rukama, stide nas se nekad,

A nekad nas uzdižu, mi smo

Svoje. I lice bakino žuto

U davnom lijesu sad je živo

I čitav svijet je živ u lutnji

Pjesmi koju prepoznajemo

Začas.

Darija Žilić | Objede

Umorne smo od objeda

Feministica iz finih kuća

Čija leđa drže muškarci

I dok otvaramo ružičaste

Kutije, pozlaćeni leptiri

Izlijeću iz kaveza i posvud

Je tišina. Nismo zaista

Vrišteće monete, naše

Su vjenčanice bijele kao

Kreč i plešemo na vjetru,

Kao da trajemo satima

U haljinama s tisuću točaka

Nema nikog na vidiku,

Nismo po volji svijetu čuda

Vjerujemo nekad u mnogoboštvo

I znamo da će nas božja ruka

Sačuvati uvijek, čak i kad

Vidimo tamu u sebi, pa je

Prekrižimo za par dana,

Jer nije naša plazma

Ni naš hir da zlo nanosimo

Ljudima.

Darija Žilić | Novi svijet

Pardon, ja vam ne pušim

Ne pijem alkohol

Ne drogiram se,

Ne, ništa od toga.

Ali ipak, ne razumijem hrabri

Novi svijet.

Uostalom, umjetnost je suvišnost

I sve ideje o slobodi

O tijelu, žudnji, snatrenju

To vam je posve passe,

Vidite, onaj muškarac, neumjeren

U svemu, kažu neki pjesnik,

Umjesto da uzgaja gljive

Ili da otvori opg s povrćem

Da bude nešto korisno

Makar da prevede nešto,

Upute s veš mašine

S njemačkog na engleski

Pa na hrvatski jezik

Da bude koristan, a ne lud

U deliriju jutarnjem on laje

Na zvijezde, traži čašu, hranu

Piše manifeste, zeza starog

Baudrillarda, jer tako je to

Čiste su naše ulice

I naša bića bez iznutrica

I život je zbilja baš po mojoj

Mjeri, kvart bez dima cigareta

A ja ipak slušam Amy i

Čitam Bernharda, tu je i Dora

Pfanova, što reći o njenom životu?

Hrabri novi svijet, policija s pendrekom

Tobožnja demokracija

Šuti, šuti, ako te vide s rakijom

Ti si već u crnoj vreći, ako ti vide

Koljeno, ne postojiš.

Budi jači, veći, brave New world.

Darija Žilić | Boštvo

 

Postoji to nešto što je iznad

Ljudi i opačina

Neka vaga koja mjeri postupke

I kaže jasno čija je količina dovoljna

Da spasi život u zadnji tren.

I da pokaže tko je kakav,

Baš u trenu kad je potrebno.

Sve se tako jasno vidi u zrelim

Godinama, savršena mimika

Svih mogućih vizija.

Uzdanje u boštvo i tiha molitva

Kojom pobjeđuje se sve,

Obitelj i putnici od rođenja

Nadohvat ruke, zauvijek.

Gradska knjižnica Velika Gorica | Darija Žilić predstavlja svoju novu zbirku poezije “Zmajevo cvijeće”, i izbor iz knjige poezije “Pjesme nevinosti i iskustva” 24.veljače 2026. u 18 sati

 

Čast nam je ugostiti svoju sugrađanku, književnicu Dariju Žilić, povodom njezine nove zbirke poezije “Zmajevo cvijeće”, ali i objavljivanja izbora iz poezije “Pjesme nevinosti i iskustva” u izdanju Perlina Pressa u SAD-u. Prilika je to da porazgovaramo i ostalim knjigama iz njezinog bogatog opusa koji sadrži 24 knjige poezije, proze, kritika, intervjua i eseja  – od prve poetske zbirke “Grudi i jagode” iz 2005., preko Kiklopom nagrađene “Pleši, Modesty, pleši”, do brojnih knjiga književne kritike, od kojih je za “Muzu izvan geta” dobila nagradu Julije Benešić; o putovanjima i festivalima, nagradi Orfej u Bugarskoj, susretima s brojnim umjetnicama i umjetnicima, te sadašnjem uredničkom radu u novinama za kulturu Vijenac.

Darija Žilić rođena je 1972., završila je studij povijesti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Cijeli život živi u Velikoj Gorici, ima status slobodne umjetnice i članica je HZSU-a. U Velikoj Gorici vodila je tribine u Gradskoj knjižnici i radionice kreativnog pisanja za srednjoškolce u Gimnaziji.

 

Susret će moderirati književna promotorica i prevoditeljica Romana Perečinec.

 

Ulaz je slobodan i veselimo se vašem dolasku u utorak, 24. veljače 2026., u 18 sati u Središnjem odjelu za odrasle.

 

Autor naslovnice “Zmajevo cvijeće”: Boris Kuk

Autor naslovnice “Pjesme nevinosti i iskustva”: Stephan Lupino

KiČ Bogdana Ogrizovića | Darija Žilić: Zmajevo cvijeće

 

Darija Žilić | Stvari

Prebacujem s jednog

Mjesta na drugo

Stvari koje vise negdje,

Predmete s puta

Nekog koji je izbrisan

Iz sjećanja.

Sve te male šampone

I mini paste

Za sitne ljude koji su

Već nestali.

Onda spužvom

Brišem foldere

I na novo mjesto stavljam

Stvari od zraka, koje smo

Negdje sačuvali, pa

Izbacili.

Čini se da u taj prazan okvir

Sve što je bačeno

Nije ni postojalo.

Pišem po redu brojeve

Da u vremenu nađem

Smisao onog što se

Dogodilo.

Darija Žilić | Izgubljena majica

Majica sa slovima glagoljice

Ostala je u ormaru sobe

Na jugu jedne zemlje

Okružene surim planinama.

Valjda je tamo trebala ostati.

S još jednim hlačama od umjetne

Kože, na dnu police

Nakon žurnog spremanja kofera

Uvečer, prije povratka.

Tamo sad ostaje dokaz da se

Jedno pismo otvorilo i zatvorilo

U uglatim krakovima ljetne

Večeri...

Darija Žilić | Siječanj

Sve se već odgađa za siječanj

Onda su dulji dani

Tako se kaže naizust.

I spor mjesec do sredine

A onda ubrzano teče sve do ruba

Potoka u šumi iz djetinjstva.

Netko leži u Traumi,

Jednom sam to bila ja,

Možda je isti liječnik koji je mene davno

Operirao na živo, kako sam rekla,

Bez anestezije. Vidim sliku sad.

I sve te žene koje su pale s grana

Doslovno, a ne kao ja koja sam pala

Odnekud, pa me život ipak sačuvao

Nije me sasjekao u biti.

I što ja još hoću?

Ne moram dvoriti čudake, ni spašavati

Svijet više, pustite me, ne trzam se

Na to, tko je tad mene išta pitao

I nju, tamo na podu jedne mračne kuće

Siječanj je snijeg, a brzi dani adventa

Prepunog prebrze hrane koju ne jedem

Otići ću u klasični japanski restoran

Sa djetetom, da pričamo i da mi po

Fotografijama kaže kakav je tko čovjek

A onda ću se uspavati na tjedan

I dani će biti dugi kao na nekom ljetnom

Otoku, a ljeto baš ne volim, volim nekad kišu

I oceanski prizvuk dana, i odmak od sebe

I uskrsnuće, ono koje dođe u mjesecu

Koji je svečan i lijep iza fasade,

Ne glumim lakoću i sreću, sječem maglu samo, nje će biti zauvijek.

I tišine za ponijeti u san.

Darija Žilić | Pismo 87

Nakon noćnog vlaka

I sna o željeznici,

Vraćam se u postelju

Osnažena dodirima

Tajlandskih prstiju

Opuštena do kraja

Sunce se kroz prozor

Prelama, ali ne želim

Dodir zraka na rukama

Sobna sam biljka, ne

Trebam puno vode,

Samo tvoje čitanje

I miris pokrivača

Koji me čuva od svega

Što nije moj svijet,

Pišem ti, ne na tastaturi

Ni olovkom, tebi i svima

Odjednom, za buđenje

Lepršav dan za cinizam

I sve crno iz duša i

Tijela se odvoji i pređe

U svjetlo, prah i tišinu.

Darija Žilić | Vlak budućnosti

Prolaze vlakovi budućnosti
Sa đacima. Bijele kute, reveri
I mašne, i duge crne aktovke.
Viljemovke i šrapneli u prozorima
Vožnja prokletijama,
Tvornice više ne dišu,
Nema ni stogova sijena,
Samo plešu ptice, sivi orlovi
Na vrhuncima visoravni
Čekajući djecu da se sagnu
I bace svoje torbe u prtljažnik
Velikog prosperiteta.
Razbacane vile i hangari,
Tišina i tupi hod pjesnika
Sve se sada spustilo na trg
Da kliče svijetu kako ništa
Nije bilo, i kako se ništa loše
Ne događa na kontinentu,
Sve je samo magla i šaš,
I praznina tisućljeća,
I vlak nakrcan šaržerima
Na obojanim ulomcima
Fasada.

Darija Žilić | Beskućni

Ana na kolodvor donosi deke

I boce s vodom.

Naranče i davni džemper od kašmira

Na ulazu taksisti "na divlje"

U utrobi kraj automata beskućnici.

Ona im prilazi polako,

Maslinovim granama mete pod,

Hranom stvara Getsemanski vrt

Usred grada, zimi kad su svi poniženi,

Oni kraj cjevovoda i šina.

Začas si dole, kaže ona.

I baci pogled prema svodu,

Umjesto knjiga telefoni,

I dječji pereci na sredini kraj perona

Vreće s robom, žena s rupcem

Viče Veronika gdje si Veronika.

Duša plašt i vjetar,

Papiri posvuda, i planine,

Vrt kao jabuka

I tišina oko ponoći

Podovi madraci

Na kojima snivaju

Beskućni samotni

Ljudi. _______________________________________

* pjesma nastala prije otprilike mjesec dana, nakon čitanja zbirke Ane Karakaš Olovka u tvojoj ruci.

Darija Žilić | Mladost

Davno doba protesta

Rat protiv Iraka

Slavna američka politika

Stojimo na trgu kao djeca,

Nemam posao, ni osiguranje,

Homo sacer našeg doba,

Jedinka s kompjutorom,

Internetom samo u knjižnici il

Kafeu, putujem autobusima

Kaldrmama i planinama,

Pričam sa pokrivenim ženama,

Sanjam ujutro kraj mora o miru,

Bacam ruksake na pod,

Tražim podzemne puteve i aerodrome,

Duge vukovarske ulice,

Crne poveze i plave noći,

Nesanice u kojima rastu zazubice

I vraćanje u korito rijeke.

Djeca nisu, krivo su mislili, samo

Mastodonti patrijarhata,

Ona su more ispod zemlje koje

Izlazi na površinu i baca prljavi

Svod pod rebra bogova,

Da smlavi tu moć i oganj i smrt

I zlato, željezo, sloboda iza megafona.

Buđenje mladosti, bojkot vijesti

Sjena sreće, nespokoj svega

Što na krvi nevinih je sazdano

Da uruši svijet, i baci ga na koljena.

To je sad nemoguće.

Naklada Stajer-graf | Darija Žilić - Promocija knjige Sol zaborava

 

Darija Žilić | Radna večer

Na krevetu leže knjige, papiri, naočale, olovke, a toplina radijatora topi u ruci vosak

S crvene jabuke, koju jedem, kao dobar

Lijek protiv kolesterola, jer dolaze godine

Promjena kažu, možda će me valovi

Obasuti vrućinom u smrznutim danima, a

Slutim da neću osjetiti ništa, možda samo još

Jedan malj posred emocija, koje naučile su

Čuvati me svojom nevidljivošću na svjetlu.

Rad umara, piše Paveze, živjela lijenost

Kažu parole suvremenih likovnih avangardi- sta. Pojedi kikiriki, u ljusku stavi vrijeme da

Otplovi rijekom, ako te uhvate sjećanja, kažem i opet nastavim pisati po ekranu.

Darija Žilić | Zavjese

Rano jutros pišem ogled za novine, onda vješam svježe oprane zavjese. Opet nastavljam pisanje. U dvije kartice sažmi poetiku Istre, i avangardu, i makaronsku poetiku. I zaokruži s par činjenica. I pusti klimu. Zavjese čuvaju od svijeta. Prekrila sam prozor da ne vidim čađave svodove ulice, ostatke dima od davnih paljenja stogova. Kasnije ću ih razmaknuti.

Bjelina materijala se odražava na mojim plahtama. Ekran se polako popunjava. Ravnoteža. Treba prerezati šampinjone još, i pirjati jutro do iznemoglosti. I ode para, sjećanje, svaka bol...