U bivšoj kući redovnica, tamo gdje su one nekada živjele i vodile vrtić za predškolsku djecu, ugledao sam svjetlo dana. To je bila skromna soba, s ispranim drvenim podom od mekog borova drveta koji je nekoć pucketao pod koracima sestara. Zidovi su bili natopljeni mirisom tamjana i voska nagorjelih svijeća, a tišina nije bila prazna — u njoj su živjela sjećanja, njihove molitve koje su još uvijek lebdjele u zraku.
Svaki miris i šapat tada je pričao priču: vosak svijeća, starinski sapun, i vjetar koji je kroz napuklo staklo donosio miris vrta — tvrdoglavu ljepotu koja se opirala zaboravu.
U ušima mi i danas odzvanja glas moje majke — svjedokinje vremena kad se moj život rađao u sjeni kuće u kojoj su nekada živjele i radile redovnice. Nije bilo struje, ni tekuće vode, ali je bilo ono što ni bogatije kuće nisu imale: mir srca i glazba duše.
Te večeri, u polutami bez svjetla, ležeći na starom krevetu od kovanog željeza s madracem punjenim kukuruznom šuškom, moja se majka borila s porođajnim bolovima. Dok je novi život dolazio na svijet, začula je orgulje. Duboki, svečani ton — bez jasnog izvora. Radio nije postajao. Struje nije bilo. Nitko nije mogao svirati. Ipak, glazba je bila tu.
Ne znam je li to bila zbilja, milost, sjećanje ili dar. Ali vjerujem da sam rođen s tom čudnom, veličanstvenom glazbom orgulja u ušima. Tek kasnije, s plačem na usnama, kao ostala djeca. Bio sam dočekan nečim višim od riječi — nečim svetim. Nečim što i danas volim slušati — taj dostojanstveni zvuk orgulja, glazbu koja kao da dolazi iznutra.
U tim krajevima najčešće se svirala violina. U rukama mađarskih, slavonskih i baranjskih glazbenika ona je tiho plakala i cviljela, govorila je jezikom polja, dvorišta, tuge i ljepote. Orgulje su, pak, bile rezervirane za Boga. “Božanska glazba”, govorili su stariji.
Možda je to bio oproštajni akord samostana, koji se polako povlačio iz sjećanja sela. Možda tihi pozdrav sestara, čije su molitve još visjele pod svodovima — nevidljive, ali prisutne. A možda se jednostavno prostor i sjećanje stopili u jedan zajednički zvuk — i odsvirali uvod u moj život.
Znam samo jedno:
Tog trenutka nije bila tišina. Bila je glazba
