Antonija Barišič | Nije fer!

 

Autor: Antonija Barišič, prof

Monolog „Nije fer!“ nastao je iz potrebe da se dječjim glasom, iskreno i duhovito, progovori o svakodnevnim situacijama u kojima se dijete susreće s osjećajem nepravde, nerazumijevanja i uspoređivanja. Lik djevojčice oblikovan je kao prepoznatljiv, suvremen glas učenice viših razreda osnovne škole koja promatra svijet oko sebe s dozom ironije, ali i emocionalne osjetljivosti.

Kroz niz kratkih, komičnih situacija iz obiteljskog i školskog okruženja, monolog prikazuje unutarnji svijet djeteta koje pokušava razumjeti pravila odraslih, školska očekivanja i odnose s bližnjima. Humor proizlazi iz pretjerivanja, brzih promjena emocija i kontrasta između dječje logike i svijeta odraslih, dok se ponavljanjem rečenice „Nije fer!“ naglašava osjećaj frustracije, ali i ritam same izvedbe.

Iako je monolog blago humorističan, njegova je temeljna poruka ozbiljna: dijete ima pravo na vlastiti tempo, pogreške i autentičnost. Završetak monologa donosi smireniji ton i pokazuje razvoj lika koji, umjesto prigovora, prihvaća sebe i vlastiti način funkcioniranja. Time se naglašava važnost samoprihvaćanja i poštivanja različitosti među djecom.

Monolog je pisan za učenicu petog razreda te je prilagođen njezinoj dobi, govornim mogućnostima i scenskoj izražajnosti. Predviđen je za pojedinačni scenski nastup bez rekvizita, s naglaskom na govor, mimiku i kontakt s publikom. Tekst potiče mladu izvođačicu na razvoj govorne sigurnosti, osjećaja za ritam i scensku prisutnost, a publici nudi prepoznavanje i smijeh.

NASLOV: NIJE FER! 

(Na pozornici stoji djevojčica. Ruke na bokovima. Gleda publiku kao da joj je dosta svega.)

DJEVOJČICA:
Znate… meni je sve u životu – ali baš SVE – nekako… NIJE FER!
I to nije obični “nije fer”, nego ono… MEGA nije fer!
Ultra! Turbo! XXL! Nije fer puuuuno!

(Počne hodati tamo-amo kao profesor koji drži predavanje.)

Prvo… kod kuće.
Moja mama stalno govori:
(imitira mamu, pretjerano nježno, s rukom na prsima)
“Dušo moja, ti si ODRASLA, ti možeš sama.”

Ali kad želim pospremiti svoju sobu, onda odjednom nisam odrasla!
Ne, ne… tad sam beba!
(cendra kao beba)
„Ajme meni, moja bebica opet sve razbacalaaaa.“

A ja stojim kao kip i mislim se:
Ja? Beba?
Pa zadnji put sam bila beba… ni ne sjećam se kad.
Mislim, dobro… ponekad se ponašam kao beba… ali ne stalno!

1. SITUACIJA  – ŠKOLSKA KATASTROFA

A onda škola.
Uf.
To je posebna priča.

Znate onu učiteljicu matematike?
Što se pojavljuje iza tebe baš kad šapćeš?
Ili baš kad se okreneš provjeriti imaš li komadić papira u kosi?
Ili baš kad… trepneš?

(približi se publici, šapće)
Ona ima radar.
Matematički radar.
Izračuna gdje si prije nego ja izračunam koliko je 7 puta 8.
(Što… nećemo sad o tome…)

Jučer me pita:
„Zašto nemaš domaću zadaću?“

A ja sam imala logično objašnjenje.
Super logično!
Znanstveno utemeljeno!
Pametno ko Einstein!

Ja kažem:
(svečano)
„Učiteljice… moj pas… mooožda… mislim… vjerojatno… JEDE radne bilježnice.“

(Pauza. Gleda publiku.)

Ali učiteljica me samo pogleda.
Onim pogledom.
Znate.
Onim.
Što te probije do kostiju.
Do duše.
Do povijesnih ostataka tvoje lipe u prvom razredu.

I kaže:
(imitira učiteljicu hladno)
„Nije fer prema tvom psu da mu to pripisuješ.“

A JA?
JA SAM ŽRTVA OVE SITUACIJE!
Nije fer.

Ankica Anchie | "Jer život je fijaker... a riči su ti konji. Nisu svi naučeni vozit... zato pazi kome daš uzde!"

"Jer život je fijaker... a riči su ti konji. Nisu svi naučeni vozit... zato pazi kome daš uzde!"

- Ankica Anchie 

1.

"FIJAKER OD RIČI"

[Monodrama u jednom činu, za jednu ženu i staru bilježnicu.]

SCENA:

Mala sobica s pogledom na rivu. Bilježnica na stolu, olovka, staro zrcalo, prozor širom otvoren. Zraka sunca s mora baca sjene.

----

I. dio:

 "KAD RIČ VOZI FIJAKER"

KATA (pogleda bilježnicu):

U ovu san bilježnicu pisala sve... od pisama što nisu poslana, do recepata bez mjera. Svaka rič mi bila fijaker — vozila me daleko, tamo di me nisu noge mogle odnit.

(prstima prelazi po koricama)

Tu san zapisala i kad je Stipe prvi put reka "volin te". I kad je zadnji put zaboravi ja to reći. A to ti je, dite, još gore od laži — tišina.

(iz zrcala vidi sebe mlađu)

Gledan se sad i mislin: a jesi bila naivna. Ali i to je lipota mladosti — da viruješ svemu što zvuči ka poezija, dok ne skužiš da život piše prozu.

---

II. dio : 

"SUSJEDA I SAPUNI"

KATA (sjedne i imitira susjede) :

"Jesi čula za Anu? Išla s poetom! A ona ti lipa, al glupa. Pustila ga da joj piše stihove po ognjištu!"

(smije se)

A ja san znala da nije glupa. Samo je tila da je neko pogleda kao stih . 

"Nije lako bit žena kad se od tebe traži da stalno kuhaš stvarnost, a sanjaš metaforu..."

(izvlači recept iz bilježnice)

Ovo ti je recept za pašticadu... i za srce: strpljenje, vino i koja rič što grije. Al' bez mjere, dite, bez mjere.

---

III. dio :

 "ZA KRAJ- JEDNA LIPA RIČ"

KATA (pogleda publiku) :

"Ako ti ikad neko da lipu rič — čuvaj je ka’ da ti je zadnja."

"A ako ti da tišinu di triba bit stih — znaš da nima što tražit u tvojoj pjesmi."

Bilježnica je puna. Al ja iman još tinta. I iman još riči. I iman kome ih reći.

(uzima olovku i piše u tišini)

"Jer život je fijaker... a riči su ti konji. Nisu svi naučeni vozit... zato pazi kome daš uzde!"

[Zavjesa uz gitaru i pismu u daljini:

"Fala ti za rič, za šutnju manje..."]

---

Ljiljana Slunjski | Moj najbolji Božić

Monodrama

Glas: (Agataaaa, doručak)

Agata: Evo mee….. Pa ljudi moji dragi, praznici su gotovi, ja uopće nisam sigurna da su i postojali……kao da je jučer učiteljica rekla da je kraj nastave i dolaze blagdani.

Baš sam se radovala Božiću, no skoro se sve pretvorilo u katastrofu ……. Ma sad ću vam na brzinu ispričati kako je to izgledalo….. Znači, ovako je bilo……sad kao ja idem kući iz škole….

(veselo poskakuje i hoda pozornicom)

Jupiiiiiiiii… zadnji dan nastave u prvom polugodištu!!!!!! Dosta mi je škole, učiteljice, slova, učenja… svega…

Božić dolazi…… samo što nije! Odlučila sam uživati u blagdanu zajedno s bratom, mamom i tatom. Utrčala sam u kuću, bacila torbu u kut, počela skakati od sreće… kad onooo…
U dnevnoj sobi, na kauču, ugledala sam smrknuto lice tatine tete Agate. Da, Agate, nemojte se čuditi! Po njoj sam i dobila ime. 

Oštro me mjerila pogledom, a ja sam se pretvorila u kip. Prvo me nazvala divljakušom, a onda izjavila kako je odlučila s nama provesti Božić jer ne želi biti sama.

Jooojjjjjjj!! Pa zaštooooo?? Sve je propalo. Svi moji planovi pali su u vodu. Znala sam da ćemo brat i ja za stolom morati sjediti kao kipovi, nema glasne igre ni dugoga gledanja televizije. Teta Agata je jako osjetljiva i tata će nam zbog nje sve zabraniti.

E, neće tako ići!! Odlučila sam po tom pitanju nešto poduzeti. I to brzo! 

Brat i ja bili smo sami kod kuće s tetom Agatom jer su mama i tata još radili. Plan smo smislili u pet minuta. Izašli smo iz naše sobe i počeli se češkati po cijelom tijelu. Teta Agata nas je zabrinuto gledala…. 

Ona je inače sva opsjednuta bolestima….mama mi je rekla da se to zove….kako se ono to zove….hipo…..hipo…..ma ne mogu se sjetiti, uglavnom hipo nešto….

I da, moj dosjetljivi brat joj je ispričao da se u školi pojavila čudna bolest. Zarazna je, naravno. Nekakav se svrbež javlja među djecom i brzo se prenosi.

Teta Agata je raširila svoje oči, uplašeno nas promatrala neko vrijeme, a onda odjednom izjavila kako ipak hitno mora otputovati sestri u Slavoniju. Kao…sestra ju je zvala baš dok smo mi malo prije bili u sobi…..možeš mislit…..

Otišla je vrlo brzo. Ni naše roditelje nije pričekala. Brat i ja smo se valjali po krevetu od smijeha.

Plan je uspio! Bio je ovo poseban Božić, Božić koji smo proveli sami, mi kao obitelj……bilo je presuper….

Ali gotovo je…… idem doručkovati pa u školu….. navijajte za mene ovo drugo polugodište. Bok svima!! I veeeelika pusa od mene, Agata.

Ljiljana Slunjski | Crvenkapica prvašica

(Na pozornicu dolazi djevojčica odjevena u crvenu haljinicu, s crvenom kapom na glavi i obraća se publici.)

Znate li vi, dragi ljudi, tko sam ja? Ja sam mala Crvenkapica…..ali ne ona obična, iz bajke i svima poznata……a ne, ne …..ja sam Crvenkapica Prvašica.

Sad sigurno mislite: „Što ova mala govori?“

E pa jesam, da prvašica….jer umjesto baki, s košaricom punom kolača, mama me poslala u školu.

Sad slušajte kako je to bilo.

Jednog jutra mama me probudila i rekla:

„Hajde, dijete moje, vrijeme je da pođeš, trebaš se spremiti, svi smo ponosni….. evo oči su mi pune suza….“

Ja sam bila jakooo pospana i nisam baš razumjela što mama govori, ali dobro…..

Spremila sam se i krenule smo. Imala sam crvenu haljinu i modernu kapicu na glavi, ali umjesto košarice, u rukama mi se našla velika školska torba. 

Mama je cijelo vrijeme govorila da slušam, pamtim, da škola nije ništa strašno, ma ni ne sjećam se više što je sve brbljala…. Moj veliki brat je šutio, a čim smo došli pred školu otrčao je k svom društvu kao da me ne poznaje i kao da me se srami….

…..tu se stvorio i tata…. Sav ponosan se prisjećao svojih školskih dana i najboljih ocjena…

A ja?? Gledala sam u puno druge djece s velikim torbama koji su plašljivo promatrali oko sebe.

Jadni mi, mislila sam si…..tko zna što nas čeka??

Ubrzo smo ušli u školu, svi su nam pljeskali, upoznali smo i učiteljicu, ona nas je povela u neku prostoriju i rekla da je to učionica…..pa smo se predstavljali….  govorila nam je o nekim predmetima, pokazivala knjige………trudila se ona, ne mogu reći, ali ja sam jedva čekala da sve prođe, da mama dođe po mene i da odem baki, ali ne!!!!

Kod kuće sam morala vježbati po cijele dane……grozno…svi su se urotili protiv mene, najprije vlastiti roditelji! 

Učiteljica im je bila zakon, a zakon se mora poštovati, rekao je tata!

Što sam mogla?! Pomirila sam se sa sudbinom….i uspjela, sve sam naučila i sada sam najbolja učenica….

Znam i što znači riječ vikend….jako mu se veselim jer upravo počinje i napokon ću ići baki……..već jurim…. (vraća se na pozornicu i uzima torbu)…ah, torba!!!!!!!!!!!!!

Irena Ivetić | Večer s mirisom londonerica

 

LICE: Neda, gospođa u pedesetim godinama, kratke sijede kose, odjevena u odjeću „za po kući”: majica, bermude, pregača. 

MJESTO I VRIJEME RADNJE: Nedin stan. Vrijeme sadašnje. Večer, oko 20 h.

Dnevni boravak spojen je s blagovaonicom i kuhinjom. Kuhinja se ne vidi. Vrata dnevnog boravka koja vode na terasu širom su otvorena. Stol u blagovaonici prekriven je šarenim plastičnim stolnjakom.

Gospođa Neda sjeda u fotelju i odahne. Umorna je. 

Hvala Bogu! (Opet odahne) Kolač je u pećnici, sad samo treba gledati na sat. Pekmez je izvađen iz frižidera, da bude na sobnoj temperaturi, fil od oraha je umućen... Fil od oraha! (Ljutito)

Ti orasi su me večeras baš namučili! Svaka normalna žena bi odustala od pečenja kolača, ili barem prešla na plan B i ispekla neki kolač bez oraha. Da, svaka normalna žena, ali ja ne! 

„Naša bosanska tvrdoglavost”, rekla bi moja mama. „Kad Neda sebi nešto utuvi u glavu, ona ne odustaje!” I kroz cijeli život tako... pa tako i večeras. Isplanirala sam londonerice i morale su biti  londonerice. Londonerice i ništa drugo!

...Bosanska tvrdoglavost?... Pa dobro, neka bude, ne sramim se svoga porijekla, dapače. Tvrdoglava sam i što se tu može?... Ili, da to malo drukčije i malo ljepše kažemo –  uporna. (Kratka stanka)

Ema Vrbanić | Dudek mora v dučan iti

(inspirirano likovima iz dramske serije Gruntovčani)

REGICA: Dudek, Dudek! Moraš v dučan iti po orje i cukor!

DUDEK: Idem Regica, idem, mam idem!

REGICA: No, a gde ti je škrlak?

DUDEK: Ne znam Regica, nemrem ga nigde najti.

REGICA: No, dej ga poišči, nije v zemlju propal, tu je negdi!

DUDEK: A, idem ga pri babici poiskati. 

(Odlazi do babice.)

Denis Kožljan | Zavjet Marije Gracije od Križa - (Monodrama)

Šesnaesti dan mjeseca srpnja, Ljeta Gospodnjega 2006-te. Slavi se Blažena Djevica Marija od Karmela tako da je trinaest sestara, pripadnica reda Bosonogih Karmelićanki , danas nekako drugačijeg raspoloženja, mislima uz Boga ali i svoje najmilije. Tu na malom uzdignutom mjestašcu, u obnovljenom Samostanu Svetog Franje, žive pripadnice najstarijeg reda katoličke crkve. Izolirane od vanjskog života, svakog fizičkog kontakta, u molitvi, tišini, predanosti Svevišnjem, prihvativši odrednice klauzure, Sestre Karmelićanke pišu stranice svog postojanja.

Jedna od zavjetovanih je i šezdesetogodišnja Marija, krštenog imena Gracija i dodanog imena od Križa, rodom iz malog istarskog sela Juršići, a gdje je prvotno Red bio i osnovan. Vrijeme nakon ručka, provodi u vrtu, sjedivši na kamenoj klupici u društvu novakinje sestre Zorice Ane. Vadeći iz molitvenika nekoliko vidno izbljjedelih, crnobijelih fotografija, na svom čakavskom, obraća se sestri Zorici, vraćajući se u dane svoje mladosti.