Gradska knjižnica Pula | Vladimir Papić - promocija zbirke priča Sretni dlanovi, 19. prosinca 2025. u 18:00 sati

 

Veliko mi je zadovoljstvo pozvati vas na promociju svoje zbirke priča Sretni dlanovi, 19. prosinca u Gradskoj knjižnici Pula.

Zbirka je nastala gatanjem u dlanove fiktivnih likova. Hodajući zajedno s njima, po crtama njihovih života, nastale su ove priče i svaka nosi trag onoga što sam vidio u tim dlanovima. Likovi se kreću u okviru ograničenih životnih crta koje nose teškoće, izazove i teške odluke, ali u njima i dalje pronalaze prostor za sreću.

Dobrodošli na promociju Sretnih dlanova!

Ljeto u Gradskoj knjižnici Pula | 1.8., 14.8., 21.8., 28.8.2025.

 

Vladimir Papić | Na dohvat ruke

Sanjala je ponovo da je zvijezda padalica. Udarila je svom snagom u tlo i raspršila se u milijune sitnih dijelova. Jednom je Arapinu nekoliko dijelova upalo u vodu. Popio ju je te osjetio nalet topline, a zatim kako mu je svaka želja na dohvat ruke. Vijest o neobičnoj moći dijelova zvijezde ubrzo se proširila cijelom Arabijom.

Bilo je negdje oko tri ujutro kad je probudio zvuk mješalice. Želudac joj je opet počeo kruljiti. Izišla je iz kuće trljajući oči. Promatrala je začuđeno vreće cementa i pijeska te uredno naslaganu hrpu cigli ispred kuće. Naviknula je da on popravlja nešto po kući, ali nikad to nije činio vani. „Što radiš? Isključi to! Probudit ćeš cijelo susjedstvo“, rekla mu je. Nije se pomaknuo. „Ma daj, hajde“, ulovila ga je za ruku. Otrgnuo joj se. „I što ćeš sad stajati tu kao luđak u kućnom ogrtaču u gluho doba noći?“. Gledao je u nju kao da nešto stoji između njih. Zavrtila je glavom. Vratila se u kuću i otišla, po običaju, skuhati prvu jutarnju kavu samo za njih dvoje.

Vladimir Papić | Ljeto jel'?

Na more idem da ne bih ispao čudak. Jer živim u Puli, jel'? Nisam nikad naučio dobro plivati. Trup mi je ukočen, dok se ruke i noge koprcaju po vodi. Kao da se utapam. Preplivavam mali zaljev od Grota do hotela Splendid jer tamo nema spasioca. Inače bi, vrlo vjerojatno, često uskakali u vodu da me izvuku dok bih ja uporno pokušavao završiti svoju rutu. Starci i mala djeca miču se kad doplivavam do obale. Neki se čak i nevoljko penju na nju. „A što ćete? I on se zaslužuje kupati“, rekla je anonimna bakica dok su joj pružali prvu pomoć. Sudarili smo se u vodi, jel'?

Odlučio sam to ljeto da ću ostati ustrajan. Usprkos strahu, kako svojem tako i tuđem, nastavio sam preplivavati. Zašto kažem svojem strahu? Zato što plivam uvijek s glavom uronjenom u vodu, a inače sam slijep k'o šišmiš i ne vidim ništa ispred sebe ako ne stavim leće. A leće ne mogu u vodu, jel'? 

Kad otvorim oči, ispod sebe vidim svašta tj. ništa pa onda iz dubine mora isplivaju oni neimenovani koji žive ispod površine. Teško meni s njima. Prepredeni su. Učini mi se da osjetim blagi dodir na listu, lopaticama, palcu  ili preponama i cijeli se naježim. A oko mene nikog. Ljudi se pitaju što je to ispod? I ja se pitam, jel'? Svaki put kad mi se to učini, naglo dignem glavu i panično lovim zrak. Što baš i nije zgodno kad su valovi, jel'? Onda mi slana voda uđe u usta i sasušim se do druge strane obale. Nezgodno je kad ti se to dogodi negdje na pola puta. Nemaš pljuvačke i daha, a odozdolje nešto dolazi po tebe. 

Kažem, prepredeni su. Nekad se pojave naglo pred tobom širom otvorenih usta i progutaju te kao onog drvenka, Pinokija.

Nekad postavljaju zrcala na morskom dnu. Pa sunce sja s obje strane. Dno svijetli poput vrha. Čovjek se lako može zeznuti i završiti na dnu, jel'? Ma da, moglo bi se reći da su oni na vrhu, a mi na dnu. Mi ih ne znamo otjerati. A oni nas znaju. Izludjeti, jel'? Divim im se.

I tako su po tko zna koji put došli po mene. Opet sam izgubio dah pa onda i pljuvačku. Počeo sam mlatarati rukama i nogama po vodi, ali nitko mi nije došao u pomoć, jel'? Kupači su me promatrali s uobičajenim zgražanjem. Jer tako inače plivam, jel'? I, što sad? Nisam se niti pokušao izvući ovaj put.

Zaronio sam prema zrcalima.

Sve te ljude sad grize savjest, a ja? Mene baš briga jel?  Sad, fino proziran, lakši od perca plivam bolje nego ikad. Vrebam nevine kupače iz dubine. Podvaljujem im zrcala da se vide kakvi su. Dodirnem im nehotice list, nožni palac ili, ako baš želim biti bezobrazan, bradavicu ili penis, jel?

Onda nek' se oni pitaju što je ispod. Ja sada znam.

⛵Vezane objave: Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 500 riječi

Valentina Crvenković | Na nepoznatom jeziku

Treniram košarku već jako dugo. Dobra sam sa svim curama, no jednog dana došla je Emma iz Afrike i naš se klub "raspao".

Emma ima jedanaest godina i igra bolje od većine u našoj ekipi jer je u Africi krenula trenirati od četvrte godine. Trener je bio oduševljen njezinim talentom. Sve cure su bile ljubomorne na nju. Trening je završio i cure su otišle u svlačionicu. Emma je krenula za nama, ali joj Nika nije dala da uđe u nju. Pitala sam ju zašto to radi, a ona je odgovorila: "Crnkinje ne mogu ulaziti u svlačionicu, te će ih cijelu zaprljati tom svojom crnom bojom!"

Jako me iznenadila. Stvarno sam ostala u čudu. Zatim sam je upitala zašto samo njoj smeta što je tamnije puti. Cure su stale na Nikinu stranu. Nisam to očekivala od njih. Emma nas je cijelo vrijeme prisluškivala. Otvorila sam vrata i lupila je u glavu. Srećom, ništa joj nije bilo. Ispričala sam joj se i odmah smo se sprijateljile.

Valentina Brnos | Mjesečar

Jednom davno, prije više stotina godina, živio je čovjek po imenu Mjesečar. On je od svojeg djetinjstva, točnije, od svojeg rođenja, svake noći promatrao Mjesec. Divio se njegovu sjaju i ljepoti.  Suprotno svemu što je normalno za ljude, po danu je Mjesečar spavao i sanjario kako je lijep život na Mjesecu, a noću su ga budnim držali košmari o ogromnim bićima koji nastaju iz tame, strahova i mržnje. Jedini zadatak tih ogromnih bića bio je uništiti radost i sreću u ljudima. Čim bi ljudi zaspali, ušuljali bi im se u domove i oduzeli im snove,  u zamjenu bi podmetnuli sve njihove strahove i strašna iskustva. Bića iz mraka i sjene preuzimala su jedno po jedno naselje na Zemlji i uništavala su sve oko sebe. Mjesečar se previše zanio pričom koja je kružila od generacije do generacije i koju su roditelji znali pričati svojoj djeci dok bi bili nemirni kako bi ih ustrašili. Priču je učinio još strašnijom, jer su košmari bili toliko stvarni da je dječak počeo strahovati za svoje selo, pa je dežurao, a većinu dana premoren spavao. 

Korina Matković | Vampir na satu hrvatskog jezika

Jedan školski četvrtak, pisali smo ispit iz hrvatskog. Svi smo pričali usred ispita kao da smo na tržnici. Učitelj nas je opominjao, ali nismo uopće čuli od dernjave. Glasno je viknuo, ali nitko nije obraćao pažnju. Jako se naljutio pa je ulovio dvoje učenika za majicu i podigao ih u zrak. Svi su zašutili i gledali u njega. Počeo je vikati na sve jer to stvarno nije bilo u redu od nas.  Sjeo je i bila je tišina.  Odjednom se Anika podigla sa stolice i pustila je Rock and roll pjesmu. Cijeli razred je ustao i počeo plesati.

Učitelj je izašao iz razreda. Otišao je u zbornicu po ravnateljicu. Ušli su u razred, a sva djeca su sjedila i šutjela. Ravnateljica je ljutito rekla učitelju da ju više ne zove ako nije jako hitno jer ima jako puno posla. Učitelj je sjeo, a ravnateljica je otišla u zbornicu.

Svi su opet počeli plesati. Stavio je čepiće u uši i krenuo zapisivati nešto u dnevnik. Kad je završio, viknuo je da svi imaju opomenu. Bez obzira na to oni nisu prestajali pričati. Izašao je iz učione.

Ubrzo se vratio i potrčao u kut razreda. Učenici su gledali što se dešava. U razred je ušao vampir. Učenici su uplašeno trčali po razredu i počeli se penjati  po ormarima i klupama. Jako su se bojali. Vampir je trčao u krug oko svih klupa. Zatim se zaustavio u jednom kutu razreda, a učitelj je stao pred ploču.

Sjednite svi na svoja mjesta! – vikne učitelj. Kada su svi sjeli, vampir je stao pred ploču i skinuo svoje odijelo. Bila je to učiteljica Sara iz informatike. Učitelj je objasnio učenicima da je on unajmio učiteljicu Saru koja je glumila vampira da bi se oni utišali.

Djeco nemojte pričati na satu jer bi ste mogli dobiti ukor, mogli bi ste biti izbačeni iz iz škole ili vas može napasti vampir  – reče učiteljica Sara.

Učenici su bili manji od makovog zrna.

Tako je prošao ispit iz hrvatskog. Svi su učenici dobili opomenu. Cijeli je razred je naučio važnu lekciju, a to je da ako ometaju sat neće se lijepo provesti. Sad je u razredu tišina na svakom satu.

Radionice kreativnog pisanja: prof. Vladimir Papić, Pula

Paola Brletić | Tjedan iskupljenja

Svi odavno znamo priču o tome kako su nastale piramide. Sagradili su ih robovi koji su bili prisiljeni na to od strane faraona. No postoji jedan dio priče za koji vjerojatno niste čuli. Zato ću vam je ja sada ispričati. Robovi su bili izgladnjeli  jer bi za sve to dobivali  komad kruha i malo vode jednom u danu.

Jednog dana kada je bilo vrijeme za "objed" dobili su pljesniv kruh. Robovima je nakon toga bilo slabo, nisu više mogli raditi. Nakon nekoliko dana umrli su od trovanja hranom. Faraon je bio tužan, ali ne zbog toga što su robovi umrli, nego jer mu sada nitko ne može izgraditi piramide. Svaki dan je molio bogove za pomoć dok mu se nije jedan od bogova obratio.

Rekao mu je da ima tjedan dana da se iskupi, zato jer mu ne može pomoći ukoliko ne učini dobro djelo nakon svih groznih stvari koje je učinio. Faraon je tri dana i tri noći razmišljao kako da se iskupi za sve one grozote. Napokon je odlučio da će se pokušati iskupiti tako to svim beskućnicima u njegovoj zemlji nađe dom.

To je i učinio. Nakon što je prošlo tjedan dana od razgovora, do njega su došli svi bogovi. Rekli su da mu opraštaju i da će mu pomoći izgraditi piramide.

Svi su u jedan glas izrekli neke čudne riječi. Kamenje se samo počelo podizati i slagati u oblike piramida. I tako su zapravo egipatske piramide i nastale. Zbog toga su tako čvrste i izdržale sve do danas.

Radionice kreativnog pisanja: prof. Vladimir Papić, Pula

Valentina Brnos | Samo pet minuta

Te noći bila sam iscrpljena, umornija nego ikad….

Nakon napornog treninga, vratila sam se pješice kući. Zbilja mi se nije dalo ići autobusom, a i željela sam se malo prošetati te isplanirati sve svoje današnje obaveze.

Imala sam savršen plan u svojoj glavi. Doći doma, izvesti psa u dvorište, isključiti mobitel, pa ga sakriti od same sebe u neki ormarić, zatim se sasvim prepustiti učenju, te ići spavati „točno na vrijeme“ (kako bi moja mama svake večeri ponavljala i ljutila se što do kasno ostajem budna) u 22 h. Cijelim putem prema kući pješačila sam sva sretna i zadovoljna, misleći da ću zaista ispuniti zacrtani plan. Došao je i taj trenutak kada sam napokon ugledala svoju zgradu. Ta me šetnjica stvarno iscrpila……i još kada mi je pogled pao na veliki, kožni kauč, prepun jastuka s dekicom na njemu…jednostavno nisam mogla odoljeti!

„Samo pet minuta!!!“ pomislila sam i tako se automatski izvalila na kauč. Misli su mi daleko odlutale, pa sam ubrzo pala u dubok san…Jedna od mnogih grešaka toga dana, bila je i što sam zaboravila postaviti alarm, a zatim se probudila nakon puna tri sata!!! Osjećala sam se gore od medvjeda nakon što se probudi iz zimskog sna. Bila sam zbunjena, oči su mi se sklapale, a sve oko mene bilo je mutno. Na putu do toaleta, u namjeri da se umijem, slučajno sam  pala preko sestrine papuče i zaradila veliku kvrgu na čelu. Ovaj dan doslovno nije mogao ispasti gori. Iz drugog sam pokušaja uspješno stigla do toaleta, te se na miru umila i osvježila. Vratila sam se u dnevni boravak, gdje sam skoro doživjela srčani udar, pogledavši na sat. Nisam mogla vjerovati!!! Deset i pol!? Već sam prekršila vrijeme do kada mi je dopušteno biti budnom, a nisam ni zadaću napisala. Prošla sam kraj ormara. Miris čipsa od paprike i Kiki bombona malčice mi je omeo nos, a tek kad sam čula vibraciju mobitela, nisam mogla više izdržati. Izvalila sam se na krevet, te potpuno zaboravila na školu. Točnije, sjetila sam je setek otprilike nakon sat vremena, kada sam prešla sve društvene mreže. Tada je stvarno bilo dosta!!!!

Uzela sam školsku torbu, izvadila knjige, bacila ih na stol i ljutito zasjela na stolicu. Započela sam učiti, no oči su mi se polako sklapale. Bilo je jedan iza ponoći. Zaspala sam nad knjigama bez da sam išta napisala i naučila. Osjećala sam se razočarano, nevaljalo, neorganizirano, lijeno…jednostavno, bilo me sram što nisam ispoštovala svoj plan i što su me druge okolnosti omele u tome.

Mobitel je zazvonio. Brzo sam se trgla i pogledala što me probudilo. Bio je to alarm. Nisam mogla vjerovati da sam sve to uspjela sanjati u samo pet minuta. Izvadila sam knjige, sjela za stol i sve naučila kako treba.

Radionice kreativnog pisanja: prof. Vladimir Papić, Pula

Leona Kablar | Robotograd

Trenutno se nalazim u Robotogradu. Malo ću vam opisati to neobično mjesto.

Zove se Robotograd zbog toga što su stanovnici roboti. Ne postoje ljudi poput mene. Svi me čudno gledaju. Zgrade su leteće i pune tehnoloških inovacija. Ušla sam u jedan predobar kafić i sjela za stol koji je sam došao do mene i rekao mi: "Dobar dan, izvolite". Nisam mogla vjerovati da stolovi govore.

Poslužio me presladak robot po imenu Roberto Robertić. Uplašila sam se, ali sam shvatila da ga se ne trebam bojati jer je dobrodušan i jako smiješan. Bio je roze boje i imao je veliku kockastu glavu, a na njoj dva velika ljubičasta oka. Umjesto kose, ima dvije antene na glavi koje mu služe kao mozak. Metalan je i ima četiri ruke i osam nogu. Nema usta i priča kroz nos koji je u obliku trokuta. Govori slatko poput ptičice. Ima tisuću osamsto četrdeset i devet godina, što bi kod nas značilo dvadeset.

Puno smo pričali i rekao mi je da ima osam sestara i tri brata. Odlučili smo ići prošetati Robotogradom. Odveo me u neku čudnu zgradu. Rekao je da tamo nastaje sva tehnologija. Ta zgrada napravljena je od računala. Sva je šarena i jako svjetlucava. U njoj su nastali svi tableti, računala, mobiteli, laptopi...

Zbog te zgrade svi ljudi u tome gradu mogu letjeti. Nitko ne zna zašto. U njoj rade poslovni roboti. Takvi roboti su kao normalni poslovni ljudi. Imaju odijela i kravate i kažu da su jako umišljeni, ali što je tu je.

To mjesto je stvarno predivno. Previše je moderno, a ljudi ne postoje. Upoznala sam jako dobrog prijatelja. Ovo mi je bila jedna od najboljih životnih avantura! Nadam se da će se ponoviti!

Radionice kreativnog pisanja: prof. Vladimir Papić, Pula

Mirna Rajlić | Pustolovina kišobrana Đure

   

    Kišobran Đuro bio je star i skoro raspadnut kišobran. Kada je odlučio otići van na kišu, tada su počeli problemi.
   
Nakon što je kišobran Đuro otišao iz sobe ispod stuba i izašao na kišu, izgubio se. Nije vidio svoje prijatelje nigdje, magla i kiša prepriječile su mu vidno polje. Razmišljao je i shvatio da je trebao ostati u svojem kutu i gledati kako trune, ali ništa od toga. Nije se mogao vratiti unutra jer su vrata bila zaključana . Odlučio je otići u pustolovinu. Krenuo je i hodao i hodao, polako jer su mu vjetar, kiša i magla otežavali put. Nakon cijelog dana hodanja napokon je zagrijalo i sunce se vratilo na nebo.
   
Umoran i iscrpljen sjeo je na pod. Vidjevši sunce razveselio se, ali pogledavši ponovo na nebo vidio je nešto šareno. Odlučio je potražiti to nešto, bilo je šareno, lijepo, čudesno i vrlo neobično za kišobrana Đuru. Dignuo se i krenuo. Prolazeći kroz ulice popločene kamenom, prskali su ga automobili, ali ga ni to nije zaustavljalo. Hodajući gazio je po blatu i lokvama, listići i latice lijepili su se za njega kao priljepci.

    Kuće su bile pune mržnje i zlobe kao da nisu obnovljene stoljećima. Nakon dugog hoda kroz te mračne ulice, stigao je do šume.
   
    Šuma je bila jednostavna u dvije boje zelena i smeđa, a s njima su bile i bobice u raznim bojama. Bile su crvene, zelene, smeđe, žute i još nekih boja samo ih kišobran Đuro nije znao.

    Hodajući po blatu polagano se počeo utapati u njemu. Kada je to shvatio počeo je trčati i uspio se popeti na drvo. Na drvu je ugledao životinju. Ona je bila smeđa i puna perja. Bila je kao neka debela ptica s malim kljunom. Predstavila se i rekla da se zove sova Ova. Upitala ga je što ga dovodi ovdje u šumu Umu. Kišobran Đuro joj je rekao da traži onu šarenu stvar na nebu. On ju još pitao zašto se šuma zove Uma. Rekla mu je da se ta šarena stvar na nebu zove duga i ima to ime jer je čaroban. V

    Kako to misliš čarobna? – upita je on da ne ispadne da ne zna što znači riječ čarobno.
   
    Rekla mu je da čarobna znači da ima neobične stvari poput: drveće ima oči i vrlo je šutljivo, bobice skakuću gdje god padnu i blato jede sve što stane na njega.

    Pomisli da je to neobično i pomalo smiješno. Kišobran Đuro upita sovu Ovu može li ga prevesti do kraja duge. Sova mu kaže da može i rekla mu je da joj se popne na leđa. Letjeli su plavim skoro modrim nebom, oblaci su bili mekani i bijeli kao šlag.

    Pogledavši u vrata kuće shvatio da se ova pustolovina isplatila, jer je naučio nešto novo i vidio nešto što se rijetko vidi. Pomisli da bi trebao ponovo u takvu pustolovinu, ali ipak za par godina jer se stare kosti trebaju odmoriti. Ušao je u svoju sobu i počeo je planirati svoje sljedeće putovanje u nepoznato.

Radionice kreativnog pisanja: prof. Vladimir Papić, Pula

Nikola Bulajić | Izgubljeni bog

U davna vremena, vrhovni bog  Zeus imao je sina, boga rata. Potajno je dobio još jednog sina, Airesa. On je bio bog neba.

Bog  Zeus ga je odbacio tvrdeći da nije njegov sin  i poslao ga je među ljude . Aires pun bjesa i ljutnje se zakleo Zeusu da će ga uništiti. Počeo je kovati plan da sagradi svoju vojsku nalik ljudskoj, ali puno jaču od njih. Počeo je skupljati sastojke. Prikupio je: zemlju,vodu i grančicu masline, a od neba je uzeo: zvjezde, oblake i malo sunca. Falio mu je samo jedan sastojak: Čovjek koji je dovoljno hrabar i pošten da prizna svoju pogrešku, da u sebi ima ljubavi i razumijevanja. Znao je da će takvog čovjeka teško naći.

Tražio je i tražio i baš kad je htio odustati dogodilo se nešto čudesno. Naišao je na predivnu ženu. Zvala se Angeles. Kada su se bolje upoznali i kad je Aires uvidio da joj može vjerovati ispričao joj je svoj plan,a li se Angeles samo slatko nasmijala i rekla mu da je smiješan. Aires je istovremeno bio ljut i sretan, paklen i hladan, razuman i nerazuman. Zato što se zaljubio u nju. To je bio smrtni grijeh za bogove, ali Aires se nije obazirao na to. Pitao ju je osjeća li  nešto prema njemu. Sramežljivo je priznala. Nedugo nakon toga su se počeli dešavati ratovi,  za svaki njigov poljubac je počinjao novi rat.

Nakon njihova poljupca, Angeles mu je počela vjerovati. Molila ga je da odustane od svog plana i da ostane s njom. On je odbijao i odbijao sve dok se nisu posvađali. Za svaki njihov ljutit uzvik pukao je grom. Aires je otišao od Angeles i suprostavio se Zeusu. Zeus je skupio svoju vojsku, a Aires svoju i tada je započela bitka. Bilo je očigledno da će Aires izgubiti, ali nastavio se boriti. Kada je Zeus izdao završnu naredbu, Aires je pao i umro.

U trenutku njegove smrti, zemlja je eruptirala i uništila sve na sebi. Bilo je potrebno milijun godina da se ohladi i počne nov život.  Aires je nestao u pepelu, a i dan danas se traže njegovi ostatci.

Stefany Vučković | Nigdjezemska

Već od malih nogu čitam priče o Siku dječak koji može letjeti. Vjerovala sam da Nigdjezemska zaista postoji, sve dok nisam napunila deset godina. Tada sam prestala vjerovati u to. Ali, pokazalo se da zaista postoji.

Bio je to običan školski dan. U vrijeme marende cijeli je razred pričao o čudnim snovima. Neki su sanjali vile, neki izvanzemaljce, a neki čak i pirate. Neki su s izvanzemaljcima skakali tisuću petsto metara u visinu, neki su se borili s piratima, a većina djevojčica je u snovima postala vila. Kad su završili svoje avanture probudili su se u svojim krevetima. Ja, nisam sanjala takve čudne snove pa sam mislila da su svi poludjeli.

Nakon večere išla sam spavati i pomislila kako bi bilo uzbudljivo da mi je svaki dan drugačiji i da živim punim plućima. Kad sam zatvorila oči, čula sam da me netko zove. Otvorila sam oči i nisam vidjela nikoga. Pogledala sam na prozor i vidjela krijesnice, ali kad sam bolje pogledala shvatila sam da su to vile. Uzela sam vilu u ruke. Htjela pobjeći, ali je nisam pustila. U tom trenu sam primijetila da sam u zraku. Vila je letjela prema zvijezdama. Mislila sam da ću ostati bez zraka pa sam zatvorila oči. Kada sam ih napokon otvorila vidjela sam otok u obliku mjeseca. U jednom je trenutku vila nestala i ja sam pala u more. Uskoro sam postala umorna i nisam mogla više plivati, ali tada je doplovio brod na kojem su bili gusari. Odmah su me zavezali te je došao njihov kapetan Puh. Imao je veliku crnu bradu, a u očima mu se u mogla vidjeti vatra. Odmah sam pomislila kako je moguće da Nigdjezemska zaista postoji. 

Mislila sam da je to samo bajka, a sad sam se nalazila u njoj. Puh je rekao da želi znati gdje je Siko. U tom trenutku se čulo kao da netko zviždi. Pojavio se Siko i spretno sredio sve pirate. Uzeo me za ruku i odveo do skloništa. Tamo je bilo mnogo djece obučene u životinjsko krzno. Bili su sumnjičavi, ali su mi odlučili pružiti priliku. Svi osim Sika.

Djeca su mi rekla da ne može osjetiti osjećaj ljubavi jer je bio previše u Nigdjezemskoj što je izazvalo te posljedice. Nisam znala što da kažem. A što reći nekomu tko ne može osjetiti ljubav?  Ako znate molim da mi pošaljete pismo, a sada nastavimo s pričom. Kad sam shvatila da je Siko otišao, krenula sam kući, ali sam zapela u živi pijesak. Nisam se mogla izvući sve dok se on nije pojavio. Izvukao me i odlučio mi je nešto pokazati. Odveo me je do špilje te mi počeo pričati legendu o princezi svjetlosti. Srce mi je kucalo kao ludo dok je pričao legendu. Učinilo mi se da je rekao kako će princeza jednom postati kraljica.

Kad je završio s pričanjem legende rekao mi je da sam ja princeza svjetlosti.

Književne radionice: prof. Vladimir Papić, Pula

Ana Kuhar | Moje cipele nisu udobne

Moj tata je pijanac, nije završio nikakvu školu kao ni mama. Ona ne radi. Uvijek je kod kuće. Ne idem u školu. Mama i tata nemaju novca da mi plate školarinu. Katkad se osjećam usamljeno. Moje cipele nisu udobne.

Danas sam čula viku u kući. Dugo su vikali jedan na drugoga, a onda je zavladala tišina. Upitala sam mamu što je bilo. Nije mi odgovorila, samo me pogledala. Tada sam sve shvatila. Iz tog pogleda moglo se vidjeti da se radi o tati. Opet je ostao bez novca. Mama je počela plakati, a ja sam otišla u drugu sobu. Počela sam se pakirati. U jednu prljavu vrećicu stavila sam: svoju odjeću i jedan par čarapa. Nisu se slagale, a lijeva je imala i rupu. Stavila sam jedan mali požutjeli novčić. Bio je to novčić mog djeda. On više nije sa nama. Taj novčić mi je jedina uspomena na njega. Otišla sam do kuhinje tako da me nitko ne vidi i iz jednog ormarića uzela pakiranje sjemenki lana za slučaj da ogladnim i strpala ih brzo u vrećicu. Izašla sam. Moje cipele nisu udobne.

Hodala sam dugo bez odmora. Kroz tijelo mi je strujala zima. Tišina je virila iz svakog ugla. Vrebala je. Stajala je u zasjedi i izjedala sve. Nigdje nikoga. Pored mene su prijetila napukla stakla prljavih prozora stare vojarne. Nije bilo sunca, već su gusti krupni oblaci kružili nebom. Spremala se kiša. Požurila sam da ne pokisnem. Moje cipele nisu udobne.

Brzo sam trčala. Prosulo se pakiranje sjemenki lana. Bilo ih je na tisuće. U pakiranju ih je ostalo još samo pet. Dugo sam trčala sve dok nisam ostala bez daha i naglo stala. Cijelim  putem nisam nikoga vidjela. To mi je bilo čudno. Sve je bilo tiho. Čuli su se samo jaki koraci mojih jadnih, izgrebanih cipela. Koračala sam u rupastoj haljinici punoj zakrpa od svakakvih tkanina. U „dronjcima.“ U džepu pet sjemenki lana i jedan bijedni novčić koji je sada postao sve moje bogatstvo. Moje cipele nisu udobne.

Sivi zidovi osluškivali su tišinu i smijali mi se.  Zvali su me „sirotinja.“  Što da radim sa pet sjemenki lana i požutjelim novčićem? Nemam rodbine ni prijatelja. Kući se ne vraćam!  Čvrsto sam odlučila! Moram krenuti dalje. Možda se jednom sretnemo u tišini koja izjeda. Moje cipele nisu udobne.

Književne radionice: prof. Vladimir Papić, Pula

Tomislav Šimac | Minotaur

Nekada davno u Grčkoj na Kreti živjelo je mitološko biće Minotaur. Živio je sam u labirintu. Tamo su ga zatvorili da čuva vrijedna bogatstva na kraju labirinta.

Minotaur je bio visok dva i pol metra s glavom bika i tijelom čovjeka. Jedan mladić imena Roberto u selu se raspitivao o labirintu, ali su mu seljaci govorili da je naporan. Jednog je dana odlučio krenuti u labirint. Tamo je bio danima. Borio se protiv zmija, pauka, buba, divljih zvijeri i na kraju ostao bez oka. Nastavio je dalje i naletio na velikog i snažnog Minotaura. Kada ga je Minotaur vidio, krenuo je prema njemu crvenih očiju. Roberto je iz torbe izvadio meso za put, a Minotaur je stao. Rekao je da će mu dati svo meso koje može pojesti do kraja njegovog života. Minotaur je prihvatio i stavio ga na sebe. Počeo je trčati prema kraju labirinta. Nije bilo tako lako, bilo je sve više prepreka. pri kraju labirinta su naišli na zmaja imenom Enderdragon koji je bio crn i bljuvao je vatru. Minotaur se borio protiv njega, ali nije mogao pobijediti. Jedni način je bio da otvori portal i da tamo pošalje zmaja. To je i napravio, ali je uhvatio zmaja i skočio s njim u portal.

Na kraju  labirinta je bio čarobnjak koji ostvaruje jednu želju. Roberto je zaželio da se vrati njegov prijatelj Minotaur i komad mesa koji kolikogod jedeš ne može nestati. Minotaur se  vratio i nastavio živjeti s dječakom.

Radionice kreativnog pisanja: prof. Vladimir Papić, Pula

Mateo Petrić | Keni, gdje si krenuo?

Jednog kišnog dana, točno u podne. Ispred kuće moćnog čarobnjaka udari grom i pojavi se biće od munje. Čarobnjak se začudio jer on nikada nije vidio nešto takvo. Pitao je biće zašto je došlo, ali nije dobio odgovor. U trenutku kada je čarobnjak trepnuo biće je nestalo.

Čarobnjak je odlučio pronaći biće. Spremio se i krenuo na put. Prolazio je gradom kada odjednom netko vikne: „Keni, gdje si krenuo?“ Svi ljudi izgledali su začuđeno i pitali se tko to zove velikog čarobnjaka po njegovom imenu. Kada odjednom povikne čarobnjak: „Zašto si došla ovdje Anastasija?“ Anastasija živahno odgovori: „Došla sam da te vidim budalice.“ Naravno. Krenu oni do jednog kafića. Anastasija predloži da mu pomogne, a on pristane jer je znao da neće biti lako. Krenu oni tako kada odjednom sleti zmaj velik kao planina. Zmaja je jahao veliki čarobnjak Darud kojemu je trebao novac. Keni reče da će mu dati novac ako im pomogne. Darud prihvati i oni krenu na put.

Dođu oni tako do špilje gdje bi to biće moglo biti. Spreme se za borbu i krenu. Čim su ušli u špilju tlo se sruši i oni padnu. Tamo pronađu ključ i štap od zlata. Uzmu oni te stvari i krenu se penjati gore.

Izađu i vide to biće. Biće reče: „Moje ime je Fenix! Slijedite me!“ Svi su bili šokirani, ali su svejedno krenuli za njim. Odvelo ih je do Dvorca Bogova. Na ulazu je bilo udubljenje za štap i ključanica. Keni je stavio ključ u ključanicu i štap u udubljenje. Vrata su se polako počela otvarati. Izbila je jak svijetlost, a u daljini se vidio dvorac iz kojeg se čuo pjev anđela.

Keni se odmah okrenuo i počeo se udaljavati od dvorca. Pjev anđela je odjednom prestao i dvorac je nestao. Keni    je upitao: „Stvarno si mislio da će tako slaba magija mene prevariti Fenix?  Trebao sam znati da je dvorac lažan!“  Fenix je mislio da će Keni prihvatiti šalu, ali on ga je napao i morao je pobjeći.

Keni i prijatelji su otišli jer ih je Fenix prevario. Keni je bio ljut, ali ga je prošlo nakon nekoliko sati. Anastasija je počela živjeti sa Kenijem jer su je izbacili iz kuće, a Darud je otvorio bar i nazvao ga Darudova kapa.

Radionice kreativnog pisanja: prof. Vladimir Papić, Pula

"Iskupljeni princ" Vladimira Papića

Roman Iskupljeni princ pulskog autora Vladimira Papića bit će predstavljen u ponedjeljak, 23. listopada 2017. u 18 sati u dvorani Središnje knjižnice.

O knjizi će uz autora govoriti Vanesa Begić i Valter Roša.

Vladimir Papić | Sretna

„Kako bi ste se opisali jednom riječi?“
„Sretna!“ bubnula sam kao iz topa i istom brzinom izletjela iz ureda mogućeg poslodavca. Ispala sam glupa, ali što sam mogla s jednom riječi. Tko će sad njemu objašnjavati da je moj izbor biti sretna. Možda sam mu trebala ispričati kako mi je stan izgorio zbog susjeda koji mi je krao struju. Kad su me policajci pitali želim li ga tužiti, rekla sam kako nitko nije stradao i da nema potrebe. Što sam trebala reći? Pa susjed ima obitelj. Što bi oni bez njega? Ionako sam iste noći našla novi smještaj. Naočiti vatrogasac pitao me želim li prenoćiti kod njega. Pristala sam usprkos podbadanjima njegovih kolega. Nastavila sam noćiti kod njega sve dok nisam saznala da me vara.

Vladimir Papić | Da bih upoznao nju

Namještao se u fotelji. Prekrižio noge. Približio ekranu. Počešao nervozno po nosu, a potom revoltirano zavalio natrag. Razmišljao da upali cigaru. Odustao je jer ga je grlo ubijalo. Bližila se ponoć. Vani je puhao vjetar. Rujan je bio na izmaku dok je Janis pjevala „plavoj“ djevojci. Onoj koju bi volio upoznati.

Nije znao što ga je spopalo u tu rujansku večer. Gosti su već odavno otišli. Nema ni posla ovih dana. U pretjerivanjima razmišlja kako bi mu bilo dobro odseliti se. Već je petnaest godina na istom mjestu. Gleda slike emigranta po internetu. Ako mu se pojave pred vratima, možda i krene s njima u nepoznato.

Najave rata na televiziji. Tako je sve počelo…

Eliša Papić | Vladimir Papić: Iskupljeni princ

Osnovna ideja romana propitivanje je vrijednosti i smisla ispitivanja vlastitog postojanja te odnos događaja i izbora prema općoj slici na koju se ne može utjecati.

Djelo Vladimira Papića, hrabro je prigrljivanje magijskog realizma i surovog egzistencijalizma. Kroz tri velika poglavlja, koja su samo naizgled odvojena vremenom i prostorom, pisac vješto doslikava likove okupljene oko neobičnog romana „Iskupljeni princ“ fluidnoj, psihodeličnoj kompoziciji različitih magijskih okolina, igra se s granicom realnosti i fikcije i uzemljuje cjelokupnu radnju, samo kako bi je ponovno izbacio van okvira realiteta književnog djela, inovativno pokazujući karakterističan, kompleksni odnos između unutarnjeg i vanjskog svijeta čovjeka kao čitatelja i promatrača.

Eliša Papić, autor romana „Šest žica i stetoskop“