Darko Balaš | Čekaj me...

Kažu mi: Nisi tu...
No...ja te čujem i gledam.
Sretnem u svakom snu,
Zaboravu te ne dam!

Znam, čuvaš me,
Negdje, iza vrata od duge...
Znam kako osjećaš sve,
Moje sreće i tuge.

U mislima te mogu dotaći,
Osjetim miris dobrih vremena;
Jednom, opet ćemo se naći,
Tamo, gdje nema imena.

Dok živim, živjet ćeš i ti,
Koračati stazama mojim,
Uvijek uz mene biti,
S tobom se ničeg ne bojim.

Jer, znam kako ne nestaje,
Onaj koji beskrajno voli,
Smrću, ljubav ne prestaje!
Samo praznina, samoćom boli...

Čekaj me, doći ću na kraju,
Kada me anđeli k tebi povedu.
Zajedno, voljet ćemo se u raju,
Jednom, kada me vile dovedu.

Darko Balaš | Miris tvoje kose...

Pala je noć.
Oblaci kišu nose;
U snove će doć,
Miris tvoje kose.

Dobro ga znam!
Oduvijek je tu
I nisam sam,
U ovom polusnu.

Darko Balaš | Ratnik s dušom 21

Tama je legla na svijet poput neprobojnog plašta osude za sve one koji traže put, duboko skriven u nekim tamnicama sudbine koje su ukrale svjetlost. Nema mirisa, nema zvukova i nema nade. Put se čini potpuno neprolaznim, a naslućuješ kako je iza njega močvara koja će svojom prevrtljivošću testirati sve ono što jesi Ratniče! Nema ruke prijatelja, niti pomoći drugog ratnika koji bi isukao svoj mač od svjetlosti i sasjekao tamu u korjenu. Iako proljetni, vjetar je još uvijek obučen u jezu koja grize tvoje lice i poput lopova pokušava se uvući u svaku poru tvog tijela. Što dalje? Oslušni, zastani, koncentriraj se.

Darko Balaš | Voli me...

Voli me, kao snijeg zimu,
Voli me, kao oseka plimu;
Kao mjesec poljubac noći,
Prije no sunce će doći.

Voli me, kao nikad prije,
Voli me, duša to smije;
Kao vjetar što se predaje moru,
Dok u plesu čekaju zoru.

Voli me, kao vatra plamen,
Voli me, kao tragatelj znamen;
Kao pero na vrelom tijelu,
Trag dodira za vječnost cijelu.

Voli me, kao jutro rosu,
Voli me, kao livada nogu bosu;
Kao što sumrak voli dan,
Dok u zagrljaju tonu u san...

Darko Balaš | Kasno je...

Kasno je,
Pođimo svatko na svoju stranu;
U kofer naguraj sne,
Prodaj dušu u jednom danu...

Rekao sam ti sve.
I ono što nisam htio reći;
Obuci kaput, hladno je,
Zakopčaj dugme ka sreći...

Ne plači, život obriše suze.
I one dobre i one zle;
Tko nam to iskrenost uze?
Teško je biti nevin bez nje!

Naša priča drukčija od svih!
Vječna... i zvijezde ju pamte...
Sad jedva stane u stih
I stari kliše: "dobro znam te"!

Znam, u snovima ću te sresti,
Volim te, kunem se Bogom!
Jednom, čut ću o tebi neke vijesti,
Ostalo je još posljednje zbogom...

Darko Balaš | Kopriva...

Kraj puta stoji, zaboravljena i sama,
Daleko od prekrasnih, uglednih dama.
Trnje joj prijeti, svi drugi je guše,
Istrpjet će poplave, preživjeti suše.

Čovjek ju obilazi, životinje bježe,
Ne nudi cvjetove privlačne i svježe.
Skrila se u tami, raskošna nije,
Rijetko se raduje, još rijeđe smije.

Kraj nje rijeka radosti ne teče,
Prijatelja nema, nezvanog gosta opeče;
Štiti svoje blago duboko unutra,
Preživjeti želi, trajati i sutra.

No, čarobna je, iako vješto to skriva,
Tko korisiti ju, izliječen biva.
Kraljica zdravlja, bez glamura i ruha,
Prijateljica čovjeku, vrijednija od kruha.

Darko Balaš | Ja biram...

Malo je Davida danas,
Da na Golijata kamen bace.
Bože, misliš li na nas?
Dok nam se smiju u face.

Čudni ljudi neki - il' zvijeri,
U zločinu složna braća.
Dok si psujemo: Ne seri!
Svatko od nas danak im plaća.

Ma gdje je taj Artur?
I vitezovi okruglog stola.
Sve je lažno i "natur"!
Dok nas deru do gola.

Zavist i zloba kraljuju svuda,
Zaboravili smo biti ljudi.
Hoćemo li ikad pokazati muda?
Il' ćemo se i dalje praviti ludi?

Zar je tako teško voljeti druge?
Pružiti ruku, pružiti rame.
Srce mi se slama od tuge,
Dok nas Bože, ostavljaš same!

I nek me kude i pljuju,
Ništa ljudsko ne traje dovijek'.
Ja biram stazu težu i dulju,
Primiti šamar i ostati čovjek!

Darko Balaš | Tragovi...

Kada te poželim,
Vrijeme zastane!
Na bol i sreću se dijelim...
I pjesma nastane.

Kao ti, nijedna druga,
Dok svemir traje...
Nedostižna duga,
Zagrljaj kiše i sunca ju daje.

Kada te sanjam
I umirem i živim.
Oltaru samoće se klanjam
I slavim te i krivim.

Kao ti, nijedna druga,
Dok jesam, dok me ima;
Bogova čežnje sluga,
Vruće ljeto i ledena zima.

Kada te hoću,
Ništa drugo ne postoji.
Ljubim samoću;
U njoj su tragovi tvoji...

Darko Balaš | Ljubavnik VI.

6. dio

Dugo ju već nije sanjao, no ove noći, opet je bila potpuno stvarna, opet je mogao osjetiti njenu ruku na svojoj i onaj tako dobro poznati miris koji ga je dugo pratio na svakom koraku potrage, miris za koji je bio siguran kako ga osjeti iza ugla, miris za kojim je lutao u blizini svake žene, miris života. Podignuo se u krevetu i odmahnuo glavom. Sad ga još jedva nazire u tmurnim jutrima koja ga prate već tako dugo, a tijekom dana pokušava ga potisnuti u stranu i nastaviti dalje. Ali opet, ove proklete noći, ona se vratila, stvarnija nego ikada prije, a miris je osjećao, ponovno osjećao kao oštricu noža koja se zabola duboko u srce.

Tražio ju je i tražio nakon one sudbonosne noći, svaki dan, poput utvare obilazio hodnike shoping centra i mogao se zakleti kako ga već i prodavači gledaju čudno i nešto se potiho došaptavaju kada bi prošao, tražeći pogledom oči koje nikada više neće zaboraviti. Zar je sanjao samo tu jednu noć, zar je cijeli život čekao samo taj jedan tren spajanja, za koji je bio siguran kako se dogodio i u prošlom životu, za koji je duboko unutra ćutio kako ga više nikada, neće moći zamijeniti niti jedan drugi?! Gospode, zašto je otišla? Zar nije vidjela, nije osjetila kako se svemir otvorio? Dovraga sve, ovaj monolog vodi sa samim sobom već tri godine, i on ne prestaje, čak i od onog dana kada je postao smiješan sam sebi i odustao od svakodnevnog traženja one koja ne postoji, među tisućama kupaca koji su nezainteresirano i potpuno bez cilja lutali shoping centrom. Barem se njemu tako činilo.

Darko Balaš | Ljubavnik V.

 5. dio

Dugo ga već nije sanjala, no ove noći, opet je bio potpuno stvaran, opet je mogla osjetiti njegovu ruku na svojoj i opet se njenim krvotokom provlačilo njegovo mirno disanje kada ga je promatrala prije cijelog, jednog života. Doista, tako joj se činilo ove tri godine od kada je upoznala ljubavnika za kojeg je znala kako će ostati u dubinama njenog srca za cio život. Jedna kratka noć, važnija je od vječnosti ako je sudbinska, jedan dodir stvarniji je od milijardi dalekih zvijezda na naizgled nepromjenjljivom nebu. Tisuću je puta plakala u samoći, tisuću puta jecala u mračnom kutku gdje ne može biti viđena, milijun puta ošinula sebe bičem gorčine zbog slabosti tog kobnog jutra i straha od bajke. Istina, mnogi se boje kako bajke ne postoje i kako će prije ili kasnije biti povrijeđeni, samo rijetki smognu snage vjerovati kako sami pišemo svoju vlastitu priču.

Darko Balaš | Ljubavnik IV.

 4. dio

Gledala je njegovo potpuno mirno tijelo ispod plahte nabačene nakon umora koji ih je svladao tijekom događaja za koji su stvoreni. Ravnomjerno je disao, potpuno opušten i znala je kako bi ga tako mogla promatrati do svršetka svijeta, brojati njegove udahe i u tome pronaći svrhu cijelog svog postojanja. Ona, koja je uvijek držala druge na sigurnoj distanci, zapravo duboko unutra čekala ono za što je rođena. Biti s ovim čovjekom kojem niti ime nije znala, odakle dolazi, što radi, kako je u potpunosti znao što osjeća. Jeza joj je prošla cijelim tijelom. Što ako je sve ovo samo neka izopačena igra njenog uma koji je predugo isključivao sve oko sebe i tražio smisao u nekom posebnom događaju, koji će razbiti tako poražavajuće okove kolotečine u kojoj je živjela svih ovih godina.

Darko Balaš | Ljubavnik III.

 3. dio

Oboje su ostali bez daha, samo tupo stajali i gledali se, poput dva djeteta koja su pronašla davno izgubljenu igračku.

-Znam- prošaptala je jedva čujno, znajući kako više niti jedna maska ne može skriti istinu- i ja tražim tebe!

Nikada, ali nikada ne bi to priznala nikome, no, ovaj put jednostavno je tu bila dubina koja ju je oborila s nogu, dubina koja postoji negdje onkraj zvijezda, ta tanka nit sudbine koja spaja ljubavnike od postanka svijeta. I nije bilo potrebno tumačenje, propitivanje, niti uzmak kako bi razmislila. Znala je, cijelim tijelom trnula, osjećala kako pripada, napokon pripada. Bez riječi ju je poveo za ruku, mogao ju je povesti i na sam kraj svemira da je htio i izbrisao jednim dodirom, jednim savršenim dodirom, sve one koji su postojali prije. Gubila je dah, povratila ga i ponovno gubila i potiskivala uzbunu uma kako hoda u nepoznato s potpunim strancem.

Darko Balaš | Ljubavnik I.

Srela ga je nenadano, kroz jedan običan dan ispunjen potragom za ciljem skrivenim iza mora sumnji, trčanja za najnovijom kolekcijom ljetne odjeće Dior koja se sinoć vrtjela na televizoru i koju je krajičkom oka zapisala u memoriju kao jedinu svijetlu točku sutrašnjeg dana, u kojem ponovno mora ispunjavati očekivanja svih koje zna i ostati uvijek vedra, nasmijana i tako neprolazno svježa. Čak je i samu sebe uvjerila kako je najvažnija svrha pokazati svijetu lice koje nema niti traga sumnje kada negdje iz dubine shoping centra ispunjenog lutalicama, u potrazi za šarenim paketićima sreće, začuje prigušeni uzdah želje i potvrdu kako sve to ima nekakvog smisla.

Darko Balaš | Minut do spasa...

Koraci se ne čuju od kiše što pada,
Ostavljamo šutnju ulicama grada.
Tiho, kao i sve što nestaje,
Jedino krik srca ne prestaje!

Pognute glave, svatko na svoju stranu,
Ugašeno svjetlo u našem stanu;
Zašto sve ljubavi završavaju noću?
Ne odlazi, okreni se, još te hoću!

Zar ne čuješ kako tišina u meni plače?
I kako te nikad nisam volio jače.
Zastani, okreni se, za minut će biti kasno,
Trebam te, želim te, užasno strasno!

Zovem te, nijemim urlikom bez glasa,
Još samo minut do spasa.
No šutim, sad samo tišina postoji,
Izgubljeni djelovi duše, zauvijek tvoji...

Ponesi ih, meni ne trebaju više,
Niz lice mi plešu jesenje kiše.
Možda te sretnem kad jednom prestanu,
A olovni oblaci zauvijek nestanu.

Darko Balaš | Pučina...

Prepleteni prsti,
Svjetlo u tami...
Ljubav nas krsti!
Trajemo sami.

Bez bola, bez ljudi,
Stvaramo more...
Potpuno ludi!
Do svitanja zore.

Zora života,
Rođena u dvoje;
Oko duša se smota,
Dok obje postoje...

Na pučini čarolije,
Ples galeba i vile;
Nek kiša se prolije,
Na valove od svile...

Darko Balaš | Ratnik s dušom 20

Iako se počeni nalet nakupljene zimske vode smirio, potok je svojom tvrdoglavošću i dalje hučio nesnosnom bukom, pokazujući tim malenim ljudima koji su čekali kraj srušenog mosta, svu svoju raskoš i moć koju čovjek nikada neće moći zauzdati. Jalovi su pokušaji čovjeka u ostavlujanju traga iza sebe, jalovi su svi njegovi pokušaji podjarmljivanja prirode i drugih ljudi, jer sve ono što se temelji na sili, baš nikada ne može izdržati ispit vremena i svemirske pravde, te se, prije ili kasnije, sunovrati u prah nestajanja, koji vjetrovi vremena raznesu na sve četiri strane svijeta. Arogancija se uvijek suoči s krutom realnošću istine, a svaka sila i nevolja s beskonačnom snagom ljubavi i života.

Ciklus prirode ništa ne može zaustaviti, jer je upisana u svaki tren postojanja, njena upornost da krene iznova i iznova, svakog proljeća, kroz milijune godina ciklusa izmjene godišnjih doba, uvijek, na kraju pobjeđuje svaki pokušaj izmjene ili zarobljavanja.

Darko Balaš | Ratnik s dušom 19

Osjetiš li život kako buja ratniče, čuješ li njegovu veličanstvenu pjesmu koja je skrivena u svakoj duši, koja nikada ne može zauvijek utihnuti? Čuješ li izvježbanim čulima duhovnosti kako je svaka klica prekrivena ledom i maglom, još uvijek sam koncentrat života koji će proklijati na samo jedan signal, samo jednu zraku proljetnog sunca, samo jedan pogled ljubavnog poziva i samo jednu lijepu riječ utjehe?


Da, osjetiš namjeru tvorca u svakom koraku, svakom udisaju i svakom tragu svjetlosti koji ti miluje lice neuništivom snagom svjetlosti. I znaš kako nema kaosa, niti kolapsa, znaš kako nema slučajnosti, sreće ili nesreće, pogrešno odapnute strelice ljubavi ili pogrešno usmjerenog mača čovječnosti. Namjera, neuništiva volja svemira koja uvijek, ali uvijek, čak i neprimjetnim pomacima, tjera kotač života na još jedan okret prema naprijed. Čak i u klici koja strpljivo čeka poticaj kako bi u jednom čarobnom trenutku postala puno više od onoga što skriveno jest. Sjeme mirisni cvijet, gusjenica leptir, gusta tmina predivno jutro spoznaje. Spoznaje kako se život uvijek iznova rodi, uvijek nov i uvijek neponovljiv. Jer namjera jest život!

Darko Balaš | Ratnik s dušom 18

Zvijer! Neukrotiva snaga prirode koja proguta sve što joj se nađe na putu. Jer, koliko god uzaludno pokušao obuzdati njen bijes, njenu slobodu, koliko god igrao nestvarnu ulogu kreatora, čovjek ne može obuzdati ono što je stvoreno kako bi bilo neobuzdano. Zvijer u svoj svojoj strahoti i svoj svojoj ljepoti, baš onakvoj kakvom ju je planirao stvoritelj u samo njemu poznatim planovima ostvarenja samoga sebe.Kroz ljubav i kroz zvijer. Jednako lijepo i jednako zastrašujuće.

Budi miran ratniče, budi poput debla vrbe što pleše uz vjetrove života, uvijek u skladu, uvijek u plesu istinskog preživljavanja. Uvijek prelijepog, uvijek mudrog i uvijek prilagodljivog. Snaga se vratila u tvoje tijelo mirisom proljeća; svjetlo je napravilo svoj puni krug života i ciklus koji traje milijunima godina ponovno je pokrenuo i ono što ti jesi, ono što svi mi jesmo, sićušni dio svemira u kojem je i sam on sadržan. U jednoj kapljici može se naći čitav ocean, u jednom oku sve oči svijeta, a u jednom čovjeku svi oni koji su kročili stazama života daleko, daleko u prošlosti. Svi oni koji putuju cestama sadašnjosti misleći kako su one samo njihove i samo njima najteže, svi oni koji će tek krenuti na put koji uvijek završava na istom mjestu. U samom zagrljaju zvijezda!

Darko Balaš | Ratnik s dušom 17

Oči ti sjaje vječnom vatrom, zapaljenom u samim kovačnicama svevišnjeg. U njima je odraz duše što je neugasiva, beskonačna, kao i svjetlost zvijezda iznad tebe. Stvoreni ste zajedno, stvoreni ste jednom te istom ljubavi, koja čini čaroliju postojanja. Daljine i vrijeme ne postoje, samo iluzija kako su razdvojeni jedno od drugog. Jer niti jedna daljina ne može pobijediti vrijeme kada ju odlučiš svladati, a niti jedno vrijeme ne može ugasiti duljinu kojom putuje tvoja misija. Ljubav! Zauvijek samo ljubav!

Sumnja je vladala zimom poput sjene koja vreba na svaki pogrešan korak, dvojba je okovala tvoju volju i gotovo je ugasila. No, kao i svaka sjena, rasplinula se poput mjehura od sapunice pod svjetlošću istine. Istine kako nakon svake zime neumitno dolazi proljeće, a nakon svake sumnje hranjene strahom, dolazi svjetlo pročišćenja. Jer bez zime ne bi postojalo proljeća, a bez sumnje ne bi postojalo hrabrosti i spoznaje.

Darko Balaš | Voljeti nju bilo je lako...

Voljeti nju bilo je lako. Jednostavno, poput šapata proljetnog vjetra što se svjež poigrava po procvjetalim parkovima uvijek neuhvatljiv, uvijek tako duboko životan, dok mami osmjehe nanovo probuđenih lica koje je zima svakodnevice pretvorila u bezlične fasade potpuno u skladu sa sivilom ulica bez svjetlosti. Došla je uz osmijeh, doplesala korakom želje čiji je korijen duboko posađen u djetinjstvu jednog povučenog dječaka i učinila da san, već davno zaboravljen u čudnim stranputicama sudbine, otpleše valcer ostvarenja u svakom zajedničkom susretu.

Dječak je zaplesao, nestašni vjetar njene vedrine dodirnuo mu je srce i ono se ponovno rodilo odbacujući suvišnu i otežalu kožu opreza i ogorčenja, presvlačeći se u ruho čiste radosti koju može stvoriti jedino ljubav. Prepoznali su se, čovjek sa srcem dječaka i neuhvatljivi vjetar utekao iz kaveza strogih pravila i neizrecive dosade. I proslavljali su prepoznavanje smijehom koji dolazi jedino iz duša koje su slobodne i koje su željne potvrde jedne druge kroz zajedničko otvaranje onoj tankoj niti povezanosti koju imaju samo odabrani. U svijetu bezličnosti, nepovjerenja i zavisti oni su pjevali zajedno, dodirujući razdraganom pjesmom svako srce koje je bilo privučeno njima gravitacijom sreće koju su poput plime širili obalama dotad mrtvog prostora svuda oko njih. Siva mjesta postajala su čarobna, a dosada puste svakodnevice pretvorila se u raskošnu dvoranu najblistavijih balova koji odišu elegancijom, profinjenošću i stilom.