Ankica Anchie | Ne čekaj me, Ines

(ali znaj… da sam tu)

Ne čekaj me, Ines,

ionako sam zakasnio deset godina

i tri tvoja pogleda u kojima si mi rekla

da si umorna.

Ne čekaj me sa šminkom

što skriva podočnjake od tuđih jutara.

Ni s onim parfemom koji si nosila kad si još mislila

da ćeš nekome biti prva opcija.

Meni, recimo.

Ne čekaj me uz vino.

Znam, crno ti više ne sjeda,

a bijelo je za one koji nikad nisu imali srce za kraj.

Ne čekaj me među knjigama

koje sam ti poklanjao bez da sam ih čitao.

Ti si čitala sve.

Čak i mene -

i onda kad sam bio zatvoren kao kiosci nedjeljom.

Ne čekaj me, Ines.

Ne zbog ponosa.

Nego zbog toga što bi ti srce opet preskočilo takt

a meni bi opet ruka zadrhtala na šalicama koje nisi oprala.

Ne čekaj me u sobi

gdje su još tragovi od naših tišina.

Soba više nije ista,

ali ti još uvijek gasiš svjetlo kao da spava netko

kome si nekad vjerovala.

Znam.

Nisi sretna.

Ali barem dišeš.

I smiješ se.

Onako preko volje, ali ipak se smiješ.

A to je više nego što si imala sa mnom.

I zato, Ines,

ne čekaj me.

Ali ako jednom,

baš jednom,

sjedneš u isti onaj kafić s istim stolnjakom

i naručiš kavu bez mlijeka kao što si voljela nekad —

i osjetiš da je dan nekako… tiši nego što bi trebao biti —

to sam ti ja.

Bez glasa,

bez stola,

bez cigarete.

Samo osjećaj

da te netko još uvijek voli

na način koji više ne traži ništa zauzvrat.

---

Ines koja ne uzvikuje,

nego šapuće kroz stisnute zube,

preko ruba čaše i godine šutnje.

Ona ne moli da ostaneš,

ali ne želi ni da dođeš...

"NE VRAĆAJ SE, MOLIM TE"

(ili dođi – ali tiho, da ne pokvariš)

Ne vraćaj se,

molim te,

ni sa cijenom srca na popustu,

ni s pogledom djeteta koje opet traži igračku

što ju je sam slomio.

Ne vraćaj se s cvijećem,

sve mi je uvelo otkad si zadnji put rekao

da sam tvoja.

I nisi me zalijevao.

Ni riječima.

Ni rukama.

Ne vraćaj se s pjesmama koje više ne znaš napamet.

Ja ih sada pjevam tiho,

dok stavljam ruž,

ili dok perem suđe,

kao žena koja je naučila

da ljubav ne spašava –

samo ostavlja ožiljak s potpisom.

Ne vraćaj se,

jer bi te prepoznale moje ruke.

A ja sam ih uvjerila da su sigurne.

I da ne trebaju više drhtati

kad netko pogrešan pozvoni.

Ne vraćaj se -

a ako baš moraš,

uđi tiho.

Ne pričaj ništa.

Samo sjedni.

Gledat ćemo isti zid.

Šutjet ćemo.

I znat ćemo.

Ti da si kasnio.

Ja da sam čekala.

Ali ovaj put -

bez dodira.

Bez vina.

Bez laži.

Samo mi reci, jednom,

da si me volio.

I onda idi.

Ti imaš još pjesama.

Ja imam mir.

I ne dam ga više nikome

ko ne zna ostati kad boli.

---

Dvoje ljudi što se jednom voljeli,

susreću se u riječima koje nikad nisu izrekli -

samo su ih ćutili dok su grizli usne

i puštali tišinu da raste između njih.

---