Katarina Budić | Oluja

Konje smo sklonili pod hrastove i pokrili ponjavama, a mi se šćućurili ispod kola natovarenih suhim sijenom. Bilo je to kao neka igra skrivača i ja sam je s oduševljenjem, bez uobičajenog zapitkivanja, prihvatila. Kad je baka počela plakati i jukati: „Sve će nam smlavit, što već ne pucaju?“, shvatila sam da se događa nešto ozbiljno. Otac je promrsio:“ Nemaju više raketa.“, a majka dometnula: „Imaju za neke druge.“ Ja nisam ništa rekla. Imala sam četiri godine i od cijelog razgovora shvatila sam da postoje i neki drugi koji će dobiti ono što mi nećemo. Moj svijet bio je dvorište, livada, polje, bašča, ljudi koji su zalazili k nama i mi k njima. One druge nisam poznavala, ali već tad sam saznala da nismo svi jednaki i poželjela biti među tim drugima za koje ima svega pa i protugradnih raketa. Oluja je došla s crnim oblacima, grmila, sijevala i istresla led po livadi, poljima pšenice i kukuruza, baščama i voćnjacima. Kolika je šteta nastala i jesu li nas obeštetili ne znam, ali pamtim bakin plač, očeve stisnute usnice i majčin drhtavi glas. Ja se nisam bojala oluje. Ne bojim se ni sad. Slušam grmljavinu i gledam munje kao nekakav odušak prirode jer znam da će proći. Bojim se oluja koje ne donose oblaci, grmljavine riječi i štete učinjene neznanjem, neradom, nerazumijevanjem, mržnjom i nepravdom. Svoju si dječju želju nisam ispunila. Nisam među onima drugima za koje svega ima jer su to što jesu. Ostala sam na svojoj strani, nikome dužna, šćućurena u zaklonu uspomena s mirisom sijena u nosnicama prkoseći olujama koje me pokušavaju smlaviti.

Katarina Budić | Vrijeme za knjigu - prozor u svijet mašte i zbilje - Sonja Smolec

Ima ljudi koji kroz život prođu neokrznuti teškim nevoljama, a neki zapinju na svakom koraku i razgrću trnje kako bi se barem približili cilju – razmišljam virkajući u lica prolaznika ne bih li pronašla skrivene borbe s kojima se bude svakoga jutra. Prolaze lica s navučenim izrazom koji ništa ne otkriva da ih netko ne bi još jače povrijedio. Upravo sam iskoračila iz istinite priče koja miriše na jorgovan i djetinjstvo. I dok miris jorgovana, sladak i intenzivan, priziva moja sjećanja, vraćam se rečenicama Sonje Smolec ispisanima u knjizi Kutija s mirisom jorgovana: djetinjstvo na dlanu." Slušala sam njihove priče vrlo pažljivo. Pokušavala sam od odlomaka sastaviti suvislu sliku, ali uvijek je neki komadić nedostajao, bio je izgubljen slučajno ili namjerno. Pričali su mi o svojim djetinjstvima. Bile su to slike pune rupa koje je napravilo vrijeme, rupa u kojima su nestajali njihovi prijatelji, braća, sestre i onih drugih, koje su sami iskopali da bi u njih pokopali sve što su htjeli zaboraviti.“ Ne treba zaboraviti, treba se sjećati i ostaviti sjećanja potomcima i svima koji žele znati kako je teško koračati zakrčenim putovima kad se čini da nikada nećemo izaći na čistinu, a ne slutimo da čistina prebiva u nama samo je treba pronaći. Bolan je bio čin pisanja ove knjige, priznala mi je Sonja dok smo razgovarale o prvom objavljenom izdanju koje je posvetila sinu Vedranu želeći popuniti rupe u biografiji. Priča bi možda ostala samo u jednom primjerku nedostupna čitateljima da Sonja nije opet prikupila krhotine, udahnula mirise iz djetinjstva i ponudila nam svoj život na dlanu. Upijala sam riječi, zamišljala život sitne djevojčice koja je uspjela iz siromaštva, stalnih selidbi, traženja mjesta koje bi nazvala domom, borbe s disleksijom, disgrafijom, diskalkulijom, kratkovidnošću, koje dugo nitko nije prepoznao, izaći uspravna i pronaći smisao. „ Bila sam hiperaktivno dijete. Govorili su mi :“ Daj se malo smiri, ne skači, ne trči!“ A ja sam žurila u trgovinu, u školu, na gimnastiku, zborno pjevanje, knjižnicu, recitatorsku sekciju...u život, jer tamo negdje, možda već sutra, naći ću ono što mi nedostaje.“ I dok je prelazila iz jednog mjesta stanovanja u drugo, a neki od njih nisu bili za stanovanje „s našeg prozora nije se vidjelo nebo“, shvatila je da nešto nije u redu sa mjestom i svijetom u kojem živi. „Moj svijet se počeo dijeliti na dva odvojena balona. Jedan je bio onaj vanjski, čudan, grub, koji nisam mogla prihvatiti takvim kakav je bio. Drugi je bio onaj drugi, u njega sam prelazila po svojoj volji. U njemu sam se osjećala zaštićena poput fetusa u majčinom tijelu, gradila sam ga onako kako mi je u tom trenutku odgovaralo i nikoga nisam puštala unutra. Bojala sam se da netko ne pokida fine niti koje su me okruživale. Bio je to moj svijet mašte, svijet pisane riječi i poezije. Pisala sam sve više shvaćajući da me ljudi oko mene sve manje razumiju.“ Sonja još uvijek piše. Iz tog balona izašle su mnoge pjesme, priče, romani za djecu i odrasle. Napunila je police knjižnica i domova onih koji je razumiju, dobila brojne domaće i strane nagrade za svoja književna djela i nadam se da se taj balon nikada neće rasprsnuti.

Do čitanja!

Katarina Budić | Intervju

Vruće je, a ovaj reflektor mi pilji točno u lice. Trepćem, žmirkam pokušavam razbistriti pogled što neprimjetnije. Počelo je prije par minuta. Da sam znala, ne bih pristala na snimanje uživo. To što mi je tiskana prva knjiga me tako razveselilo da sam bila spremna vikati tako važnu vijest cijelom svijetu. Pozvali su nas par novih spisatelja u studio gdje se snima emisija o kulturi “ Upoznajmo nove nade hrvatske književnosti” i to baš u podne. Ne znam jel’ gore u podne ili u ponoć. Mislim da ni u jednom od ta dva termina nitko ne gleda emisije o kulturi. Što je, tu je. Pristala sam i gotovo. Sad ti, moja Luco, izvoli pričati nešto pametno o svojoj knjizi koju sigurno nitko nije pročitao osim voditeljice emisije. Valjda je ona pročitala, a što ako nije? Kakav će to razgovor biti, majko moja, pod ovakvim reflektorima? Osjećam kako mi se znoj cijedi niz leđa. Zašto sam obukla baš ovu haljinu koja mi je tijesna i od umjetnog matrijala kad znam da imam valunge i u pamučnoj spavaćici. Uspravila sam se u fotelji nastojeći odmaknuti leđa od naslona. Sad je bolje. Kad tako uspravno sjedim, ne vidi mi se trbuščić. Nisam provjerila u ogledalu kako izgledam u toj haljini kad sjedim. Greška. Sjedim uspravno, uvučenog trbuha i dišem polako. Evo ga, sad će opet. Ovoga puta udara u glavu. Osjećam kako mi je čelo mokro i kapljice znoja kreću prema očima. O ne! Rastopit će mi šminku. Našminkali su nas prije emisije, popravili frizure, prikvačili mikrofone i pozvali za stol u studiju. Krajičkom oka primjećujem nešto tamno s desne strane. Ne smijem okrenuti glavu. Ne znam koja me kamera snima. Sad sam se već uplašila. Što je to s desne strane? Da nije moždani? Polako podižem ruku i lagano, praveći se da mičem kosu s lica, dodirujem to nešto crno s desne strane. Odahnem. Trepavica. Zalijepili su mi i umjetne trepavice. Kažu da je pogled tad tajanstveniji. Ma mo’š mislit. Baš sam tajanstvena s odlijepljenom trepavicom. Užas! Katastrofa! Trepavica se zalijepila za moj prst. Što ću sad? Pritišćem prstom trepavicu na kapak, držim neko vrijeme, čini mi se čitavu vječnost, a onda mičem prst. Neprimjetno skrenem pogled prema prstu očekujući trepavicu na njemu. Nema je. Nije ni na podu. Izgleda da sam je uspjela zalijepiti nazad jer onog crnog više nema. Trepnem jednom pa još nekoliko puta. Ništa. Vidim jasno voditeljicu i ostale sudionike razgovora. Od sve muke koja me snašla nisam slušala o čemu pričaju, ne znam koje je pitanje voditeljica svima postavila. Kad sam ja na redu? Što ću reći kad nisam čula pitanje? Sad mi je drago što emisija ide u terminu kad nitko ne gleda. Ali jao, morala sam se pohvaliti svima u mom malom mjestu da ću biti na televiziji. Znam da će moja prijateljica Štefica gledati i knjižničarka Marta, sigurno. Dobro, njima mogu objasniti što je bilo s trepavicom, neće mi zamjeriti. Sad se jedino mogu nadati da ostatak susjeda i poznanika neće gledati, zbog zavisti. E moja Luco, u što si se uvalila. A mislila si kako je lijepo biti pisac, svi te prepoznaju, dive ti se, zavide što si popularna, što znaš tako lijepo složiti riječi u priču i svašta još. Nikad nisam pomislila kako je neugodno sjediti pred reflektorima i govoriti jasno i pametno. Još malo i ja sam na redu. Hvatam riječi koje izgovara mlada pjesnikinja i polako slažem svoje misli u rečenice. Ja sam napisala knjigu i znam što sam htjela reći njome. Sad se samo trebam smiriti i ispričati to svima koji gledaju. Dobro da sam zadnja na redu. Možda onu nezgodu s trepavicom nisu ni snimili. Paničarim bez veze. Voditeljica me zazove imenom i ponovi pitanje. Odahnem. Dobro je. Pitanje je jednostavno i znam odgovor. Dalje je sve išlo glatko i bez valunga. Čini mi se da sam dobro govorila, a ostalo me ne zanima. Izgledam kako izgleda žena u godinama koja se muči s valunzima i pokojim kilogramom viška. Važno je ono u glavi i osmijeh, a ja sam se stalno smješkala. Uvijek su mi govorili da imam lijep osmijeh i ja se toga držim. Čim sam stigla do kuće, još nisam ni kapiju otvorila, na prilazu ispred svojih kuća me dočekale susjede. Smješkaju se i mašu s druge strane ulice. Znam da su gledale i sretna sam što su vesele. Sigurno im se svidjelo kako sam govorila. Sad se mogu hvaliti kako im je susjeda uspješna spisateljica. Pređem na njihovu stranu još uvijek se smješkajući. 

- Gledale smo te na televiziji, a što ti je to bilo s trepavicom? – upita susjeda škiljeći kroz naočale. Eto ti kulture. Nit’ su slušale, nit’ knjigu pročitale. 

Katarina Budić | Čekanje

Tražiti smisao u besmislu nema smisla.

Mržnja nikad ne zaviri u ljubav.

Netko nam je ugasio svjetlo

i mi smo mu to dopustili.

Sad bauljamo u mraku svojih odluka

čekajući čudo.

Katarina Budić | Iskra

Kad se rodila Iskra, jedna iskra je skočila iz plamena u kaminu na čupavi tepih i zapalila ga. Svi su pojurili gasiti požar i tako se Iskrinom dolasku veselila samo mama Zvjezdana.. Držala je u naručju najljepšu djevojčicu na svijetu i divila se njezinim neobičnim očima kojima je djevojčica znatiželjno gledala oko sebe. Kažu da tek rođene bebe ne vide dobro i jasno, ali pogled koji je nježno doticao majčino lice nije bio kao pogled ostalih beba. Iskra je od rođenja bila neobična. Mali požar je ubrzo ugašen i sad je na redu bilo oduševljenje zbog dolaska novog člana obitelji. Ali oduševljenje je izostalo. Nastala je neobična tišina dok su se naginjali nad krevetić iznad kojeg su plovili oblaci, sunce, mjesec i zvijezde, cijelo jedno nebo u dječjoj sobi. Iskra se rodila kod kuće. Mama je dolazak svog prvog djeteta željela doživjeti u toj sobi koju je pripremala svih mjeseci radosnog iščekivanja. Uz nju je bila Vera, babica, ona koja pomaže djeci i mamama da taj događaj protekne u redu. Kad su se svi odmakli od krevetića tiho mrmljajući, mama i Iskra ostale su same u sobi. Čak se i tata Sven udaljio bez riječi. To je mamu najviše zaboljelo. Nije joj bilo toliko važno mišljenje baka, djedova, tetaka, strina i ostalih, ali Svenov razočarani izraz lica nikad neće zaboraviti. Osjećala je hladnoću u grudima, podigla djetešce u naručje i sve je opet bilo dobro. "Ti si moja mala iskra", prošaptala je malom zamotuljku i tako je Iskra dobila ime. Jesu li se ostali članovi obitelji pobunili? Oni su imali neka druga imena na umu, prabakina, pradjedova, dalekih izgubljenih rođaka , sve kako bi dijete nastavilo obiteljski niz imena poznatih i nepoznatih predaka. Nitko nije rekao ni riječ i mami Zvjezdani se činilo da nisu htjeli ime predaka dati djetetu koje to nije zaslužilo. Stvorili su zid koji Iskra nikad neće preskočiti. Ostat će s one strane obitelji s mamom, a samo ponekad će iza zida izviriti tata, kratko, po jedan zagrljaj koji je Iskra toliko željela. Voljela je zagrljaje s mamom, medom, zekom i ostalim plišancima koji su bili meki i mirisni, ali u njima nije kucalo ono što je osjećala u maminim zagrljajima i, onim rijetkim, tatinim. Mama i Iskra bile su jedan svijet, a svi ostali onaj drugi u koji Iskra nije zalazila sve do...Jednog dana dok je čučeći kraj grma u parku, promatrala mrave kako odnose sitne komadiće nečega u svoj dom, kraj nje je čučnuo dječak. Iskra se malo pomaknula dajući dječaku mjesta za gledanje. Čučali su tako neko vrijeme šuteći sve dok se nad njih nije nadvila izdužena sjena. Podigli su pogled prema sjeni i tad su ugledali jedno drugo. Iskra i dječak bili su slični kao brat i sestra. Imali su iste prekrasne neobične oči. Zvjezdaninoj sjeni primaknula se druga, sjena dječakove mame. Mravi su već odavno završili započeti posao, a Iskra i njezin novi prijatelj Svemir igrali su neku novu igru dok su mame sjedile na klupi čuvajući plišanog zeku i medu. Ako sretnete Iskru i Svemira, nasmiješite im se, oni vole smijeh i zagrljaje i baš su posebno divni.

Katarina Budić | Kad čovjek čini dobro, dobro mu se i vraća

Rođena sam 1959. u Pakracu. Osnovnu školu pohađala sam u Brezinama i Poljani, gimnaziju u Pakracu, a studij jugoslavistike (danas kroatistike) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prvo radno mjesto, daleke neke godine osamdesetih, kao professor hrvatskoga jezika i književnosti odradih u srednjoj školi u Križevcima. Nažalost nije dugo trajalo, tek nekoliko mjeseci. Nastavljam profesorsko zvanje u Kutini u OŠ Stjepana Kefelje i ostajem dvanaest godina s divnom djecom  (i danas se “družim” s nekima od njih, postali su krasni mladi ljudi. Nadam se da malo zasluge za to imam i ja).

Željna nečega novog u poslu odlučih se otići u Knjižnicu i čitaonicu Kutina. Još uvijek sam tamo, radim poslove diplomirane knjižničarke i još neke, po potrebi, koji nisu tako zanimljivi, ali moraju se odraditi. 

S kolegicama knjižničarkama stvaram lutkarske predstave po kojima je kutinska knjižnica jedinstvena (pisala sam igrokaze, glumim, animiram lutke, pjevam…). To je krasan kreativan rad koji doista čovjeka čini radosnim. Sedam mojih igrokaza još nisu našli mjesto među koricama knjige. Nadam se da će se i to uskoro dogoditi. A dok se ne dogodi, napisala sam knjigu za odrasle “Zapisi za poslije” namijenjenu ženama oboljelima od raka dojke (jedna sam od tih), njihovim obiteljima, prijateljima, liječnicima…

Željela sam prihode od knjige pokloniti Udruzi “Sve za nju” i uspjela u tome. Moje knjige (honorar) prodale su se na humanitarnom događanju 3. 11. u maloj dvorani Lisinski uz knjige koje je dodatno donirala Medicinska naklada (nakladnik knjige).

Jako sam sretna što uz gospođu Anđu Raič, urednicu iz Medicinske naklade i recenzentica dr.sc. Daša Poredoš Lavor (jedna od onih divnih mladih ljudi, moja učenica) sudjeluje u promoviranju knjige na promocijama. Otišla je i korak dalje pa nas možete slušati i u radio emisijama (Radio Petrinja, Radio Novska…). Druga promocija dogodila se u mojoj Knjižnici, ispunila prostor ljudima i lijepim emocijama.

Kad čovjek čini dobro, dobro mu se i vraća. Izgleda da su na pomolu promocije i u drugim knjižnicama, nastavljamo humanitarno.

Vezane objave:

📖  dr. sc. Daša Poredoš Lavor | Katarina Budić: Zapisi za poslije

dr. sc. Daša Poredoš Lavor | Katarina Budić: Zapisi za poslije

„Imam rak“, rečenica koju ne želimo ni izgovoriti, ni čuti. Izaziva strah, a ponavlja se sve češće. I što tada? Ignorirati ili prihvatiti i boriti se?

Sara, mlada žena oboljela od raka dojke, nakon operacije odluči pisati o bolesti i oboljelim ženama. Na nagovor Jule, žene liječene od raka koju upoznaje u bolnici, odlazi u njezino selo na oporavak u staru drvenu kuću. Mjesto na koje je došla je mjesto iz njezinog sna koji se često ponavlja. Sara upoznaje staru kuću, ljude i običaje sela, bolesne i zdrave žene i polako otkriva vezu svoje obitelji s mjestom na kojem se našla. Prošlost i sadašnjost isprepliću se u priči o bolesti, ozdravljenju, podršci bližnjih, ljubavi, prijateljstvu, baštini, potrazi za korijenima i vječnoj borbi sa samim sobom i svojim strahovima. I kad liječenje završi, moramo krenuti dalje obogaćeni novim iskustvima, susretima, prijateljstvima. Kako poslije? Odgovor je možda u ovoj knjizi koja nudi zapise za poslije, svima.


Nakladnik: Medicinska naklada, Zagreb 2018.


O Zapisima za poslije…

Čitanjem Zapisa za poslije počastila sam se u vrijeme blagdana  -  između Božića i Nove godine 2017. Iako je ovo briljantno štivo iznimno privlačno i čitljivo – u čitanju sam uživala nekoliko dana kako bih nakon svakog pročitanog dijela imala priliku promišljati o njemu, tražiti paralele i poveznice s univerzalno primjenjivim obilježjima u sadašnjosti svima nama …

Autoricu Zapisa (kako ću ih za ovu prigodnu ukratko zvati) poznajem godinama. Profesorica Budić (tada Miletić) sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća udahnula mi je želju za pisanjem, dramskom i literarnom ekspresijom koju kroz ljudo-pomagačku profesiju njegujem i danas. Naime, profesorica Budić bila je moja profesorica tada zvanog hrvatsko-srpskog jezika i književnosti u osnovnoj školi.

Zapisi sadrže obilje emocija, iskustava, opisa situacija, strepnji i nadanja nježno obavijenih suptilnošću autoričine snage uma koja nas prati u sadašnjosti, vraća u prošlost i hrabro vodi u budućnost. Slike, boje, mirisi, okusi, dodiri i pokreti Zapisa bude sva naša osjetila, potiču nas na promišljanja i vode nas u svijet svima nam poznate gorčine iz koje smo mi žene, na ovaj ili onaj način uređenom upornošću ili naučenim borbenim duhom, morale izaći kao pobjednice – jer sve smo mi i Jule, i Sare, i Eve, i Nade, i Ane, i Mare, i Milke …

Ovo zaista sjajno djelo izašlo je iz duše i potrebe da pomogne drugima – pružajući ruke moćnih riječi koje ohrabruju, nježno miluju i tješe sve nas koje su zadesile razne životne situacije u kojima smo bile ranjive, same, izgubljene, nesretne, trenutno poražene i u potrebi za podrškom. Čitajući Zapise možemo osvijestiti spoznaju da nikada niti u tuzi niti u ranosti nismo same – uvijek su uz nas znani i neznani prijatelji, vidljive i nevidljive niti podrške, izgovorene riječi i uvijek prešućivane tajne koje smo pozvane otkriti – kako bi nas učinile jačim i hrabrijim ženama.

Zapisi ohrabruju, emotivno osnažuju, daju priliku za razvoj uvida i samo-uvida, potiču sve pozitivne snage, duhovno oplemenjuju, socijalno nadograđuju … Potiču naše samopoštovanje i samopouzdanje, vraćaju povjerenje, potiču na akciju, nude moguće rješenja – a na čitateljima je da ih prepoznaju i prihvate.

Ovo izvanredno djelo ima sve odlike teksta kojeg popularno volimo nazivati psihologijom pomoći i samopomoći – koje ima dodatnu dimenziju, a to je komponenta tradicije koja ga obogaćuje iskonskim vrijednostima ljepote življenja života kada su vladale izvorne ljudske vrijednosti. Biti drugačiji nikada nije bilo jednostavno – to je uvijek dobivalo jednu posebnu društvenu notu koju nije bilo lako nositi u emotivnom smislu. Kada pročitamo Zapise dolazimo do spoznaje da ništa nije bilo teže od sumnje i gubitka vjere u sebe, te da ništa nije ljepše od prijateljstva, jednostavnog života i ljubavi koje možemo svi svakodnevno živjeti – samo ako si to dozvolimo i stavimo u prvi red životnih prioriteta.

Zapisi su preporučljivo štivo za sve žene koje su odlučile raditi na sebi u emotivnom, duhovnom i socijalnom smislu; za sve one kojima je potrebna pomoć i podrška da u trenutku kada su umorni i posustaju – učine korak naprijed. Muškarcima koji žele upoznati dušu hrabre žene koja mu je vjerna životna pratilja preporučujem čitanje Zapisa jer na taj način mogu postati bolji ljudi cijeneći ono (točnije Onu) koja mu predstavlja glavni oslonac u životu. Iskrenost prateća mnogim emocijama, strahovima i borbama daje iznimnu vrijednost štivu koje može poslužiti kao svojevrsna stručna literatura svim profesijama u području medicine, psihosocijalne podrške, duhovnosti i rehabilitacije jer omogućuje produbljenje spoznaje o tome kako proces liječenja i rehabilitacije učiniti smislenijim, svrsishodnijim i uspješnijim.

Srdačno zahvaljujem autorici ovog jedinstvenog djela što nas ohrabruje i vodi kroz život u kojem niti jedna prepreka nije nesavladiva, u kojem niti jedna duša nije sama i u kojem na svako životno pitanje možemo odgovoriti prihvaćanjem izazova. Hvala Vam Katarina na svemu što činite za sve nas.

Uz iznimno poštovanje i s ljubavlju,

dr. sc. Daša Poredoš Lavor 

Sisak, prosinac 2017.