„Gospođo, s malom vam je sve u redu. Napravio sam detaljan pregled. Ja bih vam savjetovao da je odvedete na razgovor kod psihologa. U njenoj dobi je moguće da strah zamjenjuje s nekom bolešću“, rekao je mami čovjek u bijelom.
Jelici je bio simpatičan. Voljela je kad ju je mama vodila kod njega. Uvijek joj je davao crvene bombone. Mirisali su na jagode.
Jutros su je zvali iz vrtića i rekli da se malena žali na bol u trbuhu. Već drugi put ovog tjedna. Poslije ručka su imali običaj leći na postavljene krevetiće ispod borova. Bilo je ugodno ljeti ležati vani. Zapuhao je lagani maestral. Jelica nije mogla spavati, pa je promatrala grane borova iznad sebe. Svjetlost je probijala kroz njih i stvarala trakice lepršave prašine. Sjene oko njih su plesale. Znala je, čim ju je zabolio želudac, da je On tu. Ugledala ga je, i pomislila ako bude bolesna, neće joj ništa. Umirila se.
Zatvorila je oči, ali je čula njegov smijeh.
„Tko se nije skrio….“,slušala je onaj njegov cerek.
Od tog dana nije više morala spavati poslije ručka. Tako je psiholog savjetovao.
Prvi put Ga je srela kod Vesne na rođendanu.
„A sad jedno iznenađenje“, glasno je najavila njena mama.
Iza nje se pojavio On. Ogromna glava, polućelava. Bijela. Sa strane je stršala narančasta kosa. Velik crveni nos i izdužene crne oči. Na obrazu nacrtane dvije suze. Velika usta prema gore. Izgledao je kao da se smije. Ružna grimasa.
Obukao je preveliku odjeću. Skrenula je pogled, nije joj se ni najmanje svidio. Oči su mu bile zločeste. Djeca su se smijala, i vukla za rukave i nogavice. On se gegao i mahao rukama. Nešto nerazumljivo je govorio, a dječji smijeh je bio sve glasniji.
Srce joj je jako tuklo, dlanovi se znojili, hvatala je zrak. Najednom joj se zacrnilo pred očima.
„Jelice, bit će sve u redu“, čula je mamin glas. Otvorila je oči, i opet Ga je vidjela.
Cerio se iznad njene glave.
„Uvijek ću te naći“, čula je njegov šapat.
„Ja bih kući“, zagnjurila je glavu u mamino rame.
Mama mi je svaku večer prije spavanja metlom prošla ispod kreveta da budem sigurna da nikoga nema. Mislim da ponekad i nije baš dobro provjerila.
„Mama, mamaaaaa“, probudilo bi me vlastito vikanje.
Dolazio je noću. Kradom. Gegao se. Pokušavao se još jače nasmijati, ali bi mu se usta jače iskrivila. Dlanom je uklanjao slinu s brade i brisao ih o već prljave hlače. Kosa mu je stršala. Rukama me pokušavao uhvatiti.
„Ne možeš mi se sakriti, sad ću te…..“, dubokim bi mi glasom šaptao.
I tu bih se prenula iz sna.
„Kupila sam karte za kino, večeras. Svi idemo, poslije ćemo na piće“, Mila mi se jučer javila.
Nisam ni pitala što gledamo. Sjeli smo u zadnji red, svjetlo se ugasilo, grabili smo kokice iz velike kartonske kutije i došaptavali se gdje ćemo poslije filma.
Najprije sam Ga osjetila. Ogromnog, s tim bijelim licem, velikim crvenim ustima i iskrivljenom grimasom nalik osmijehu. Odjednom je izašao iz filmskog platna i koračao prema meni. Polako i bešumno. Okrenem se lijevo i desno, ali shvatim da ge nitko ne vidi osim mene. Stao je ispred mene, pružio ruke i otvorio usta. Srce mi je bilo u grlu. Zrak me gušio, bio je sve teži. Teško sam disala. Niz leđa mi se lijepio hladni znoj, a želudac je bolio tako jako da sam počela plakati. Strah me grabio i čvrsto stezao za vrat. Uspjela sam Mladena do sebe stisnuti za ruku prije nego sam odlutala u bezdan.
„Gospođo, svi nalazi su vam dobri. Ja bih vam savjetovao da posjetite…“ govorio je čovjek u bijeloj kuti na Prvoj pomoći.
Podigla sam ruku i kimnula glavom. Plesale su mi sjene borova pred očima.
Zamirisale su jagode.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.