S kodom bluesa i balade

 

Limun / Etz Limon (2008.)

Redatelj: Eran Riklis

Piše: Martina Sviben

Sjajan izraelski film sporijeg ritma, zanimljive i vješte naracije, uvjerljivih glumaca i razvijene dramatike s jasnom porukom koja zaokružuje cjelinu. 

Svakodnevica obične žene, kućanice koja živi od uzgoja limuna na Zapadnoj Obali, isprepliće se s političkim previranjima na nestabilnom teritoriju Izraela i Palestine. Izraelska glumica, prekrasna Hiam Abbass sjajno je utjelovila Salmu Zidane, udovicu s troje odrasle djece, koja živi od voćnjaka limuna i za plodove kojima treba svakodnevna briga. U njezino susjedstvo doseljava izraelski ministar obrane i voćnjak limuna odjednom, prema procjeni Tajne službe, postaje potencijalna prijetnja sigurnosti ministrove obitelji i nacionalnoj sigurnosti jer bi se u njemu mogli sakriti snajperisti i palestinski pobunjenici. Salmin voćnjak vojska ograđuje ogradom dok se ne dovrši gradnja velikog zida, nad područjem voćnjaka svakodnevno dežuraju vojnici s osmatračnice između ministrova i Salminog dvorišta, a njoj odlukom suda biva ponuđena naknada. Nepismena Salma ne pristaje na naknadu i počinje sudsku borbu za svoje pravo i za limune - koji su njezina prošlost, sadašnjost i budućnost. Njezin život. 

Sudski procesi na sve višim i višim instancama pokazuju potpuno nerazumijevanje za obične ljude, oni su samo produžetak kompliciranih izraelsko-palestinskih odnosa, a ljudska prava nebitna su komponenta u političkim nadmudrivanjima. Plodovi limuna padaju na zemlju, lišće žuti, voćnjak propada, Salmin se život mijenja pod osudom konzervativnog domaćeg stanovništva i nerazumijevanjem moćnika s obiju strana. Mladi odvjetnik Ziad Daud djeluje kao tračak svjetla neko vrijeme. Osjećaji i stavovi jedne žene također su potpuno nebitni. 

Osim jasnog kritičkog prikaza izraelsko-palestinskih odnosa, film razrađuje i ljudsku (žensku) dramu na više razina. Zanimljiv je prikaz žena i muškaraca s obiju strana i uspostavljeni antitetički parovi, Mira Navon (ministrova supruga) - Salma Zidane te ministar - odvjetnik, postaju akteri s iste strane. 

Pravda je spora i na koncu je nema!   

S kodom bluesa i balade

KNJIGA, ŠTUKA, TELE

(mom lijepom muškarcu s imendanom na Dan očeva

...tati)

Josip Šarec (7. 1. 1933. - 19. 12. 1997.)

Piše: Martina Sviben 

Od trenutka poimanja sebe 

kroz prva smijanja, plakanja, 

pjevanja, igre i bebe 

(ajoj ona velika ćelava),

kroz odrastanje i školovanje,

kroz životne borbe i 

trenutke najčišće sreće,

IMALA sam i SJEĆAM se 

TEBE...

U prastarim fotografijama

dalekog djetinjstva,

nema magle,

sjećanja su jasna,

nema sjena,

nestala je i poneka nezrela mijena...

ispod tvog smirenog lica, 

slike pokazuju koljena

na kojima uvijek

sjedi tvoja malena

Ti si moj sendvič, čvarak,

kakao, moj prvi kelj,

po slavonski rađena kobasica,

moje si prvo slovo,

flomaster, bojica, crtanka i bilježnica...

sve su smiješne princeze 

prošle tvoje provjere,

gotovo svaki papir mog djetinjstva

našao se u tvojim rukama

Divila sam se tim rukama,

preciznima, smirenima,

lijepo oblikovanima,

uvijek zaposlenima

Ti si ona bijela ploča

sa šarenim "čavlićima"

uz koju sam upoznala 

slova i buduće igre riječima,

moj si prvi "Čovječe, ne ljuti se"

i onaj na kojeg sam se zbog matematike plačući derala 

ne shvaćajući brojnike i nazivnike

(dosta si ih popušio dok sam tvrdoglavo tvrdila

iznad tablice s primjerima iz udžbenika

da samo te i te brojke imaju ulogu 

brojnika i nazivnika... baš samo te, s drugima mi ne možeš objašnjavati...)

Ti si oni raščišćeni i shvaćeni

meridijani i paralele,

možda ne ide zajedno, 

nismo ga imali,

ali točno znam kako

si mi objašnjavao što je tele

...da, tele...

Moj si prvi poni

i pravi bicikl,

moj prvi tvoj Tomos,

onaj si crni u šahu,

praznovjerno sam htjela biti bijela,

ti si ona štuka koju sam morala čuvati

pa smo ju ponosno donijeli s bajera

Slušao si ponavljanje recitacija,

naučio me s godinama da nije bitna regija,

a ni nacija,

raščistio si glupe probleme

sa susjedima dečkima,

meni djetetu "baš za pet",

slagao da, iako umirovljen,

još imaš pištolj

i djevojčice smiju igrati nogomet

Ono si prekrasno dvorište

i kuća s vojnički precizno 

posloženim gredicama,

sve su bile u cvijeću

iako smo već živjeli i nesreću

Onaj si stari kauč

na kojem smo čitali Globuse,

gledali filmove,

MESAME, Eurovizije i raspad Jugoslavije,

bila sam tinejdžerka, velika,

noge su se prebacile 

u ležećem položaju 

na, naravno, tvoja koljena 

O osjećajima nismo govorili, 

znao si kad sam patila,

ne znam što si mislio o dečkima,

al' savjet je bio

(samo jednom) jasno dan

- mora biti dobar i pametan

Kroz mene,

ne razmaženu, već osjetljivu,

prolazila su razna stvarna i umišljena bića,

ali bezuslovno si prihvatio

Balaševića,

puštao me sa Silvijom 

biciklom ispred banke,

nakon jedne "Nove"

odrezao "drži se ti Branke"

Moj oduvijek nemir 

(s tvojim naslijeđenim nosom, čelom i crtama lica)

nikad nisu umirili tvoja strpljivost i mir,

tu se i nisi trudio

na vrijeme si prihvatio i dobro prosudio,

ali i sam ojađen, često nesretan,

u tom čudnom odrastanju, 

od Zlatara do Županje,

dao si mi KNJIGE i od sebe najbolje sve,

moj Kapetanu Prve Klase

S kodom bluesa i balade

 

Srebra decembra

Piše: Martina Sviben

…. sebi nisam znala uteći…S prozora gledam, nešto me hladno dotakne. Mislim hoće, neće biti kiše, naravno da hoće. I shvaćam da to nije nikakva posebna kuća. Nikakav poseban vrt. A ja naivno čuvam dane odavno odbrojane, naivno gledam kako lišće nikako da se preda. I svako mi je jutro još uvijek novo ušće i potečem kao rječica. Kao u pjesmi narodnoj. Uz srce koje bubnja vječni tam-tam otpora. Sa zagrljajem većim od ruske šume. Iako više ne dijelim dane na pogrešne i prave jer i proljeću treba jesen da svu paletu boja iznese. Ljudi kad nemaju sram, to baš ovako izgleda i zvuči. Svi bi htjeli bit' novi i čudni ili bar blještavi cirkusanti. Nije to minimalizam i nisam ja ta koja ponijela se grubo. Vagala na sitno. I to mi bode oči, to mlijeko proliveno. Znam da ne zna primitivizam što je to minimalizam. Slušam samo hrpe riječi što ne drže vodu. Mislila sam da smo ista vrsta mada nismo. Toj ludosti prepoznajem zvuk i na šta se priča svodi – usta puna baruta uglavnom. No zvuče kao prazne čahure po podu. I često lažu i fotografije jer ja se drukčije nekih slika sjećam. Nisam žena pjesnika, nego onoga koji nije bio vojnik u armiji ljudi. I to je dovoljno da nikada ne mijenjam svoj osmijeh blag. Najljepši je trenutak u mom životu bio onaj kad je rekao da me voli. Kad je izgovorio to! U orahovoj smo ljusci razbijali more i nisam bila sama. 

Ne želim saznati i pristati na sve i odmećem se od zlobe koja se k'o rubin cakli. Neka pričaju o plovidbi ti što nisu sidro digli. Da je u mojoj moći – bilo bi već zaboravljeno. Ljudi nisu to što se mom srcu činilo, pusta su to polja nade i barikade između nas. Zamolila sam se da zapišem da ljubav ne pobjeđuje, ali je zato nepobjediva. A oni… Ima lijepih isprika, neka odaberu neku i poljube me za kraj odmah na početku. 

Zbogom 2023.!

(Zahvaljujem Pjesniku, Gibonniju, Dini Šaranu, Urbanu, Massimu, Johnnyju, Saninu, Dragi Mlinarcu i Dini Merlinu)

S kodom bluesa i balade

 

In Memoriam

Piše: Martina Sviben

Žarko Laušević; Rođenje: 19. siječnja 1960., Cetinje, Crna Gora, Preminuo: 15. studenoga 2023. Beograd.

Godina prođe, dan nikad Ovu sam knjigu čitala, za mene, iznenađujuće polako. Strašna, jeziva priča, izvrsno napisana autobiografija.Nepredvidivost svakog pojedinačnog života pri čitanju ovakve ispovijesti prestaje biti često korištena fraza kad želimo onako uopćeno, a "mudro" zaključiti neki razgovor. Uistinu ni u što čovjek ne može biti siguran - sve što danas imamo, sutra može biti izvrnuto, sve što smo godinama gradili i slagali može se polako ili iznenada pretvoriti u svoju suprotnost. Osim nas samih. Ako smo odlučili ostati ono što uistinu jesmo. Kao što je i rekla Mira Furlan u predgovoru hrvatskom izdanju  "U svemu što nas zadesi jedino je vrijedno ostati čovjek. Ostati dobar čovjek. Fin čovjek. Plemenit čovjek. Žarko je sve to. I mnogo više."

Žarko Laušević bio je u 33. godini jedan od najpopularnijih jugoslavenskih glumaca. Uloge je mogao birati, željeli su ga na filmu, u kazalištima, na televiziji. Osobno ga smatram sjajnim glumcem i pratim ga od Sivog doma. Imao je obitelj, suprugu, djecu, karijeru.

Posložen i uspješan život s tendencijom daljnjeg napretka. I onda jedne noći u rodnom Titogradu (Podgorici) prije ponoći tražiš mjesto na kojem bi pojeo sendvič i u nepunih pola sata postaneš dvostruki ubojica, zatvorenik, zatim emigrant, čovjek koji više nikada, kako sam kaže, neće biti slobodan.

Žarka i njegovog brata Branimira (u knjizi mu je nadimak Mili) napala je grupa huligana isprovocirana Žarkovim pitanjem upućenim konobarici Kakva je to graja? Oba su brata sa sobom nosili pištolje. Bila je 1993. godina, u bivšim republikama cvalo je nasilje, osveta, kriminal i šverc.

S kodom bluesa i balade

 

“...ovo moje nije loše kakvih ima sve prokletstava...” (Silente)

Piše: Martina Sviben

Razbijam već neko vrijeme uvriježene stereotipe – u glavi i prema van. Tek kada zavolite sebe – moći ćete istinski voljeti i druge, dati im se. (Dobila prije nekoliko mjeseci sličnu poruku na mobitel.) 

Skupilo se već mjeseci i godina u kojima ne okolišam, nego ravno van. 

Vidite, ja sam od onih koja može napisati “urbi et orbi” da još u potpunosti nisam zavoljela sebe. U punini značenja tog sklopa riječi, nadam se i da nikad neću. Pa vas retorički pitam – vi jeste? Što znači voljeti sebe – da razbijemo tu popularnopsihološku tvrdnju? Kako to voliš sebe? Ne vodi li to u pojačani egoizam i sve povezano s tim? Životna su me iskustva učvrstila u uvjerenju da ljudi koji vole sebe čine to uglavnom na pogrešan način – genaralizirati ne treba. 

S kodom bluesa i balade

 

Arsen Dedić, ŠTO JE PJESMA MENI (2)

Piše: Martina Sviben

“Sve te vodilo k meni” ispunjena je baš tim momentima prepoznavanja, slutnje i onog jednostavnog a snažnog osjećaja da je netko baš morao upasti u tvoj život, bez obzira na okolnosti. Da je tako jasno i normalno da je tu. Ovako ili onako. Od milijuna ili kojih već brojeva ljudi, taj netko je tu.  Sve te vodilo k meni, sve što rode samoće... najsnažniji mi je stih, uvjerljiviji od istih pisaca i ploča jer će ljudi koji uživaju u književnosti i glazbi kad-tad nabasati na iste pisce i ploče. E sad, samoće, ti naši demoni kojima ne znamo imena, koje negiramo ili prihvaćamo, koje maskiramo hobijima, aktivnostima, riječima i lažima, postoje u svakome od nas. Kad naiđe netko koga prepoznamo u nekom samo svom trenutku, te samoće dobiju oblik, nejasan, ali donekle materijaliziran, i dolazimo do duhovnoga prepoznavanja.

To prepoznavanje, taj klik, ta sekunda ili više njih, nebitno, to je srž pjesme i takvih odnosa. Kasnije si tumačimo da je tako zbog nečega trebalo biti, iz daljine, iz mraka, još od prvih koraka. Kasnije osvještavam(o) oči i usta, povezujemo to s mrtvim ljubavima i lošim iskustvima, ali teško je ispisljiv i objašnjiv taj trenutak prepoznavanja. Sve kasnije složimo uključujući i razum ili subjektivnost, podjednako, slažemo svoju slagalicu koja gubi onu početnu duhovnu dimenziju. Ne naglašavam kretnje i porijeklo jer meni nisu bitni, mogu biti dio nečije slagalice. Jer ionako nama vlada osjećaj da ga/ju je ionako sve što saznamo vodilo k nama. Sve je isto, sve je kao.

Ili još jednostavnije - izbanalizirano: može li itko objasniti taj trenutak, taj osjećaj prepoznavanja nekoga kao potrebe (koju je rodila samoća)?! Ne može mislim, ja barem ne mogu. Samo staviš u pjesmu.

A ti trenutci, ta stvarnost u koju je netko ušao, to je noćni val koji je nekoga iznenada kao lađu bacio na naš prag, u naš život.

I što onda s tim prepoznavanjem, s tim tako posebnim trenutkom? Ništa. Prođe. Ostane osjećaj koji često izblijedi ili ga posve zaboravimo. Ja ne. Volim pamtiti takve trenutke i sekunde više od kasnijeg trajanja. Kasnije se uključe naplavine svega što nas je oblikovalo, razum, iskustva, strahovi, sebičnost, očekivanja, ego... 

Kasnije je sve drugačije, lijepo ili manje lijepo, ali drugačije.

S kodom bluesa i balade

Sve izgleda izdaleka drukčije / I šta na kraju bidne? (Komunikacija na internetu)

Piše: Martina Sviben

…Ima me za sve koji me zatrebaju, ali sad se konačno mogu slobodno dati bez straha da ću se polomiti, da će me osakatiti grubošću, iznenaditi, isprevrnuti. Ta ja sam sve to već prošla! I smijem se, govorim svojim učenicima lijepe riječi, ispisujem svoje citate, čeznem za nepročitanim knjigama, kvalitetno razmišljam, želim učiti, njegujem svoje tijelo, posvećujem si drugačiju pažnju. I nema u tome sebičnosti, rekoh – tu sam – a vi, kako hoćete. Jedina je razlika od one prije to što znam da bismo mogli dijeliti, ali prihvaćam cijelim bićem da ne moramo i da je to u redu…

S kodom bluesa i balade

Zar moje srce vrijedi sto forinti?... Gospodo draga?!

Piše:Martina Sviben

Dragi čitatelji „Kvake“, počet ću „in medias res“ jer više ne želim ni u čemu okolišati.

Vaša povremena kolumnistica odsad će pisati redovito. Čitati puno više, ali pisanje će doći tamo gdje je nekad davno u glavi imalo mjesto, samo sam bila nedozrela. Odmah na početku zahvaljujem poštovanom Uredništvu „Kvake“ na strpljenju zbog mojih rjeđih javaljanja, osobito našoj dragoj Sonji koja nas je sve okupila i u meni budi osjećaj „da razumije“.

Pa, evo.... prošla je 2022. godina, nije toliko važna brojka koliko ono što se pod njom skupilo. Bilo je intenzivno, a to mi se trenutno čini blažim izrazom. Ne, nisu se dogodile osobite privatne katastrofe, tragedije, nedaće, nisu ni profesionalne... živjelo se i dobro i lijepo, i zabrinuto i tužno, smijalo se i plakalo, sve pomalo, sve u nekakvoj – sad mi se čini – životnoj rutini. U navedenom se izdvajam ja. Taj intenzitet koji sam spomenula dosegao je očito svoj maksimum – barem dosad u životu nisam upoznala veći.

S kodom bluesa i balade

Moj razrednički oproštajni govor tehničarima za računalstvo, generacija SŠ Zlatar, 2018. – 2022.

Maturalna večera, 30. lipnja 2022.

Piše:Martina Sviben

    Riječi koje slijede upućujem Damjanu, Patriku, Zvonimiru, Branku, Dorijanu, Teodoru, Matiji, Martinu, Vedranu, Mihaelu, Stjepanu, Dominiku, Bruni, Mirku, Karlu, Luki i Luki, Marku i Marku, Filipu i Filipu te Ivanu, Ivanu i Ivanu…

Dečki moji dragi… ono što je krasilo vašu generaciju bilo je zajedništvo i otvorenost u kojoj ste jasno iskazivali što mislite. 

Dva su to široka pojma – ali veoma važna. Ne da ste ih svladali, donijeli ste ih sa sobom. Složan razred ili ono staro “svi za jednoga – jedan za sve” ponekad je bio problemčić za nas u klupi okrenutoj prema vašima, ali široko gledano – to je predivna zajednička osobina. 

Međutim, vi niste samo bili i nikada nećete biti samo djelić cjeline… vi sami ste 24 cjeline.

Ono ste o čemu razmišljate kada ste sami, ujutro, noću, popodne, u interakciji s ljudima. Vaše su misli ono što jeste.

S kodom bluesa i balade

ARMIN  (2007.)

Redatelj: Ognjen Sviličić

Piše:Martina Sviben

Treći sam put odgledala Armina i opet se rasplakala. Topao i životan, ovo je film u kojem je svaki kadar, svaka rečenica i svaki pokret glumaca na svom mjestu. U naoko sporom ritmu, s brojnim scenama hodanja i krupnim kadrovima klasičnih muških cipela te tinejdžerskih tenesica većeg broja uz scene u hotelskoj sobi, mračnom baru ili liftu film nam nudi klaustrofobično ozračje u priči o vanjskoj i unutarnjoj borbi. 

Sve je to u glavi

PISMO

Piše:Martina Sviben

Prvo u 2022. (Svom Integritetu)

Počinjem ulomkom iz romana Mehmeda Meše Selimovića „Derviš i smrt“ – romana mog života. 

„Neka mi se ruke sasuše, neka mi usta onijeme, neka mi duša ostane pusta ako ne učinim što čovjek mora da čini.“

Sve je to u glavi

 

A MOŽDA JE IPAK SVE U SRCU… (kako kome i kako za koga)

Piše:Martina Sviben

Dragi moji, prolazi 2021.

Više sam ju proživjela srcem nego glavom. Je li mi žao? NIJE! Najbolje je kao kad su ti srce i glava uravnoteženi. A ja (jer “nisam od te fele da to prođe bez megdana… autor: Đ. Balašević) tvrdim da smo svi različiti i vuče nas na ovu ili onu stranu. Uvijek ću stajati uz svoje srce, dizat ću ga, mahati nezaštićena njime, biti čudna, često neshvaćena, ali prihvatljiva. I tako živim već 48 godina. Glava mi stvara probeme ako glavom nazivamo racionalnost. Nema potrebe za neiskrenošću, osobito nema veze sa željom da se izdvojim iz mase jer se ionako desetljećima osjećam izdvojenom, uklapam se i uklopim nekako, ali srcem. Nisam birala tu izdvojenost, postoji odmalena. U meni s godinama samo raste želja za ljudima sa srcem, a život mi nudi puteljke na kojima srećem različite ljude. Svima nam je tako.

Razlika je u meni već dugo osviještena. Preokrećem Urbanovu pjesmu “Biram ptice, a ne ljude”. Biram ljude kakvi god bili. Biram srce! Uuuuu, zaboli, boli dugo, potmulo, izravno, na trenutke… ali samo srcem osjećam se živom. Ne tjeram 2021., istim srcem dočekujem novu. Bila je to teška, ali tako dooobra godina. Izrekla sam neke stvari, rasteretila dušu, naizgled pobijena mašem zastavom jarkih boja sa svim tuđim očnjacima kojima sam dopustila da me dohvate.

Može me boljeti, ali ne tražim anesteziju. Nakon suza, grčenja, gnječenja, svega – dižem se, i ne prezirno, ne omalovažavajuće, čak ni pobjedonosno – vičem “Oprostila sam, vadim srce, reži, bodi, budi malen, odbaci ga… pokupit ću ga sa sive ceste, ubrizgati u njega još nadanja, snova, lijepih riječi i misli, zaliječit ću ga…” I tu sam. Ponekad malo preskoči, stane na čas, ali ja znam kako puniti svoje srce i osjećam se čistom. I dok je razvaljeno, više živim od mnogih. A kad je prepuno, živim stotinu života. Čak i tamo gdje je sve djelovalo kao glava, nju su tjerali snovi, nada, strast… a to su stalni stanari srca.

Sretna vam nova, dragi čitatelji i urednici naše “Kvake” koja svima nesebično omogućuje puno prostora i za glavu i za srce.

Moje vam srce svima maše zastavom jarkih boja!