Vlado Jović | Ritam noći

Noć koja je s plaštom tame obavijala grad pod opsadom kao da je najavljivala dolazak kataklizme. Nekog velikog, neizrecivog zla. Zla, koje bi bilo, ako je to uopće moguće, puno veće i nepojmljivije, od ovoga "običnog" ratnog zla koje nas je zadesilo.

Vjetar koji je zlokobno puhao kroz ostatke srušenih i napuštenih kuća, kroz njihovu sada nepostojeću stolariju, zamjenile su blještave munje, koje su na trenutke bile jedino osvjetljenje u gradu. Nepouzdana, i onako reducirana svjetlost iz elektro-mreže, uglavnom je te večeri uzmicala pred nevremenom. Struja je svako malo nestajala, napon padao, a svijeće, i češće neke druge improvizirane uljanice bile stalno na dohvat ruke. Blještavilo uličnih svjetiljaka i blistavi sjaj neona, bili su već pomalo zaboravljeni relikti prošlosti, misli o tome već odavno su ustuknule ispred promišljanja o čistoj, goloj, životnoj egzistenciji.

Povremene detonacije gromova davale su akustični pečat sablasnoj atmosferi kojoj su vizualnu podlogu davale munje, reflektori, za grad očajnika. Kiša koja se nemilice, neprestalno slijevala iz neprekidnih nebeskih slapova, kao da ističe iz nekog oceana, tamo visoko gore, obrušava se na nas bez namjere prestanka.

Vlado Jović | Kada bogovi posrnu gusari odrastu

S druge strane prozora sitne kapljice jesenje kiše neumoljivo su curile i kao da su se nadmetale koja će brže kliznuti niz glatku površinu stakla. Podsjećale su na plivače u bazenu koji se trude da u što kraćem vremenskom roku doplivaju s jednog na drugi kraj bazena. Pokušavao sam, prateći ih kretnjama prsta po staklenoj plohi prozora slijediti, ali nekako su bile prebrze da bi u tome i uspio.
Učionica u kojoj sam prije svega nekoliko godina slušao predavanja iz nekoliko predmeta, a najčešće iz povijesti, bila je puno manja nego što sam ju pamtio. Tada, u školskim danima, ova a i sve druge učionice Osnovne škole „29 Novembar“  Zavidovići, činila mi se znatno većom.

Vlado Jović | Gubitnik

Masivni, okrugli, kuhinjski stol prenamjenjen za tu priliku u kockarski, bio je ispunjen limenkama Laškog piva ( istim onakvim limenkama kao ona koja je par godina ranije nogometnog suca Zorana Petrovića pogodila u glavu na jednoj utakmici u Mostaru, čega se netko od okupljenih prisjetio i to spomenio) i plastičnim čašama do pola napunjenim vodom koje su služile kao pepeljare pune opušaka. Igrači su imali tek toliko prostora da na njega mogu spustiti karte.

Kartao se poker.

Svaki od četiri igrača, bez obzira pratila ga sreća ili ne, igru je proživljavao na svoj način.

Vlado Jović | Ana sa zelenim očima i opet magarac

Najgore zlo koje te može zadesiti jeste ono kada te pozdravi lijepa, još uvijek mlada žena, a ti se ne možeš sjetiti tko je ona i kako se zove. Uzalud, po pretincima sjećanja, pretumbaješ sve ladice, izvlačeći ih u potrazi za njenim likom, ili barem imenom.

I dok ju, zbunjen i iziritiran, neprepoznavanjem, već smještaš u bajku koja završava: i živjeli su dugo i sretno do kraja života, gledaš kako iz čarobnog zelenila njenih očiju, nestaje onaj početni predivni osmijeh prepoznavanja draga joj lica.

Vlado Jović | Doručak

Okupili smo se u malenoj garsonjeri zgrade koja je u nekim davnim vremenima služila kao prebivalište za samce koji su se u naš grad doseljavali u potrazi za poslom u industriji drveta, zaštitnim znakom  grada. Zbog činjenice što joj je prvotna namjena bila privremeno stambeno zbrinjavanje samaca bez obitelji  zgrada je od stanovnika grada dobila kolokvijalni, prikladni naziv: samačka.

S vremenom su stanari samci zasnovali obitelji, došla su i djeca ali naziv zgrade se zadržao unatoč činjenici da većinu od trideset garsonjera nisu naseljavali samci.

Vlado Jović | Nismo pitali Bismarcka

                                              „ Glupost je dar Božji, ali se nesmije sva od jednom iskoristiti.

                                                                                                             Otto von Bismarck „

I tako... naši su se bećari malo zaigrali – komentirao je Mika, nakon što mu je Tunja ukratko prepričao, seriju gluposti koje smo, dan ranije, počinili ja i Stipa.

Najprije su se našišali rakije kod babe Mande... – Tunja je počeo  iznova izlagati naše zgode iz jučerašnjeg dana.

Očito je silno uživao  u prepričavanju tih događaja iznova se vraćajući priči, umećući detalje koje je propustio spomenuti prilikom prethodnoga prepričavanja. Teatralno je poput voditelja nekakvog morbidnog naticanja gestakulirao posve uživljen u ulozi naratora. Pokazivao je na nas s obadvije ruke kao da smo nekakvi eksponati u muzeju ili možda, još prikladnije, kao da smo cirkuska atrakcija.

Vlado Jović | Requiem za Lauru Palmer (Engleski poučak)

Reno i ekipa su nas dobro pritisnuli. Nakon početnoga uspješno pruženog otpora uskoro smo se morali povući pred njihovim silovitim naletom. Nemilice su nas zasipali pravom kanonadom grudi odlično koristeći brojčanu nadmoć. Uz to su imali učinkovitu taktiku, dok su nas Reno, Beli i Špiro zasipali snježnim projektilima, Rale im je pravio grude stalno ih opskrbljujući s novim. Ja sam spas pronašao iza odbačenog starog šporeta koji je polegnut na leđa čekao odvoz krupnog otpada a Ćirko se skrivao iza hrpe snijega koja je oblikom podsjećala  na nekakvog, morbidnog, nepravilno oblikovanog Snješka Bijelića. Iza nas se nalazio kompleks međosobno povezanih šupa za drva tako da  nam je mogućnost bijega bila ograničena.

Mada je sve počelo kao ležerno prijateljsko gađanje i k tome još dok je na našoj strani bio i Edin,  poznatiji kao  Deba, koji je u međuvremenu otišao kući na ručak, pa je odnos snaga, za nas, bio povoljniji, taj se grudački obračun  izrodio u pravi nemilosrdni rat.

A meni i Ćirku se nije dobro pisalo. Još kada se napadačima na nas pridružio i mali Karajba, koji je uvijek bio na strani jačih a protiv slabijih situacija se dodatno pogoršala.

Teško smo odoljevali opsadi ma koliko se žustro opirali.

Vlado Jović | Odgoj i higijena ruku obitelji Kulenović

Ademir Kulenović zvani Žmirke nemalo se iznenadio kada je od oca dobio šamarčinu zbog koje ne samo da mu se zamračilo pred očima, već je vidio i sve zvijezde nebeskoga svoda. Do tada mu uopće nije bilo jasno zašto ljudi posežu za tom frazom jer on je zvijezde viđao isključivo na nebu. U prvi mah je pomislio da ga je otac udario šakom koliko je taj šamar bio snažan, ali kasnijom rekonstrukcijom događaja izveo je zaključak da je ipak bila riječ o sasvim običnom šamaru.

Vlado Jović | Odgoj i higijena ruku obitelji Kulenović

Ademir Kulenović zvani Žmirke nemalo se iznenadio kada je od oca dobio šamarčinu zbog koje ne samo da mu se zamračilo pred očima, već je vidio i sve zvijezde nebeskoga svoda. Do tada mu uopće nije bilo jasno zašto ljudi posežu za tom frazom jer on je zvijezde viđao isključivo na nebu. U prvi mah je pomislio da ga je otac udario šakom koliko je taj šamar bio snažan, ali kasnijom rekonstrukcijom događaja izveo je zaključak da je ipak bila riječ o sasvim običnom šamaru.

Još manje mu je bio jasan razlog tog očevog nenadanog udarca. Naime, samo je na konstataciju mlade komšinice Radmile, koja je nedavno krenula u srednju tekstilnu školu, kako su iz školskog programa prije par godina  izbacili marksizam, nadodao kako ga  nikako nije volio i da mu je to, od svih predmeta u ono polugodište i dva tjedna, koliko je trajalo njegovo srednjoškolsko obrazovanje, bio najmrži predmet. Najmanje od svega nije shvaćao zašto ga otac, na rubu histerije, glasno vičući, opetovano pita zar ga to želi na robiju otjerati. Žmirke nije mogao nikako da dokuči zašto bi bilo tko išao na robiju samo zato što ne voli marksizam. Pogotovo ne zašto bi na spomenutu robiju išao njegov otac, koji taj marksizam kako stvari stoje očito voli.  Isto tako nije znao zašto je opasno da to saznaju susjedi. Kako nije volio ni matematiku, a ni fiziku i biologiju nije nešto naročito simpatizirao, gotovo je naivno u svoju obranu htio ocu spomenuti i te nevoljene predmete, ali iz nekog intutivnog razloga Ademiru Kulenoviću Žmirketu je bilo sasvim jasno da mu je najbolje da šuti.

Vlado Jović | Snjegovi Afrike: Kilimandžaro, Himalaja

-     I velite snijeg u Africi? Baš! Mene ste našli je*****.- nepovjerljivo nam uzvraća Nurki, glasom protkanim mješavinom nevjerice i podsmijeha. Kao da nas, na neki način, više sažaljava nego što nam ne vjeruje, jer smo eto, u svojoj neukosti, naivno i lakomisleno povjerovali u tu nebulozu da je i snijeg u Africi moguć.

A do teme snijega u Africi došli smo cijelim nizom drugih tema, svojstvenim i logično povezanim samo nekom naše dobi. Kada si starosti negdje oko granice punoljetnosti, točnije kada si tek zakoračio u nju. Počeli smo sa debatom koja je  pjevačica seksipilnija: Zana, Slađana Milošević ili Marina Perazić. Pa smo nakon žustre rasprave o oblinama dotičnih pjevačica, više slučajno nego namjerno, skrenuli u raspravu o stripovima i stripovskim junacima.Razglabanje o Zagoru i Teksu Willeru dovelo nas je do Mister Noa, što nas je daljnim slijedom dovelo do spomena Amazone  i Brazila, lokacije radnje tog stripa. A spomen jedne države, Brazila, u konačnici nas je odveo do spominjanja jedne druge, ne baš države, već kontinenta, Afrike.

Vlado Jović | Anđeo od riže

- Prijatelju, ovo je raj! Koji melem za oči!

Pridigao sam se i okrenuo glavu prema glasu koji je izgovorio tu rečenicu. Na krevetu, smještenom do moga uzglavlja, ležao je mladić, koji je mogao biti tek neznatno stariji od mene. Pogledom je pokazivao na kolica s hranom koja je gurala mlada, atraktivna medicinska sestra. Brineta u kasnim dvadesetima.

Kako smo u zagrebačku Vojnu bolnicu bili upravo pristigli iz grada pod opsadom, nakon višemjesečne oskudice i povremenog gladovanja, nisam bio siguran govori li moj susjed o hrani ili o sestri koja je gurala kolica.

Vlado Jović | Eho

Dozivajući te izgovaram riječi
Više opcesne nego ljubavne.
Grad nezainteresiran,
U kotlini noći,
Reda svoje ulične svetiljke,
Nekako sjetno.
Kao putokaz slijepom,
Zabludjelom, grešnom.

Vlado Jović | Samo za tebe

Ovo je pjesma koju ću sakriti pomno,
poput nekog dragocjenog tereta.
Čuvati ću ju škrto i budno,
Sebično, poput jedino rođenog dijeteta.
I nigdje o njoj neću ostaviti traga ni spomena.

Neka bude u zakutku duše vječito spremljena.
Jer to je pjesma o tvojoj ljepoti spjevana.
O ljubavi jednoj što srcem ludim je tjerana.
To nije pjesma za široke mase sklepana,
Već kidana od srca i nitima duše vezana.