Ruža Zubac-Ištuk | Tragovi bosih nogu

 

(Rodnom zavičaju)

Jutro se ojutrilo u njedrima krajolika.

Livada zrakama budi zjenice cvrčcima i cvijeću.

I bumbari su budni. Lete ispred mojih sljepoočnica,

zalijeću se u kosu i čelo. 

U travi tragovi bosih nogu – uživaju u rosi.

Djetlić određuje takt koracima.

Sova u duplji starog bagrema drijema 

dok selo postaje košnica puna razgovora i rada. 

S neba blagoslov na oranice pada.

Postajem vitka srna uz žubor vrela usred kamenjara.

U ruci mi knjiga. Vinut će se slova sve do prozirnih oblaka

iznad brežuljaka – sve do vrata raja.

Pjevam himnu mladosti s prpošnim zvucima praporčića

ispod grla štrkljastih jaganjaca – planina odjekuje.

(Na pjesmu mi se uvijek odaziva.)

Za zvucima iz pastirove frule na pojilo ide umiljato stado.

I vjetrić se, baš kao i ja, zaljubio u idilu našeg zavičaja pa mi 

na uho šapuće: „Uživaj, priroda i čovjek veliko su božje čudo.“

P.S.

Rado bih se, barem nekoliko trenutaka, vratila u djetinjstvo

i ranu mladost – nikad zaboravljeni prostor i vrijeme, 

ali moje godine svjedoče da život zna biti teško čovjekovo breme.

Ruža Zubac-Ištuk | Nestajem u suzama mjesečine

Razastrlo se predvečerje poput moje nemilosti prema 

bacanju mudrosti i iskustva pred sveznajuće 

koji ni svoj život ne znaju čitati, a upravljaju svijetom.

Spušteno nebo opija mi oči, otvara dušu.

A u duši sve božanski nijemo, bestjelesno, ustreptalo

kao da vrijeme život otprema na daleko putovanje

bez opraštanja i pomirenja s Bogom.

Trepere mi ruke za rađanjem beskonačnosti u pjesmi 

zrikavaca i nijemosti noćnih ptica.

Moje ruke žele rumenilo dana spustiti na tjeme brežuljaka

iza kojih će utonuti sunce u san za nove vidike.

One žele pljeskati nakon priče pune sadržaja 

i ljubiti riječi mudraca bez lažnih obećanja, 

ali suton nad krajolikom zahtijeva tišinu. 

Stišćem se u postojanju i priželjkujem duhovni mir. 

Tvrda mi zemlja pod nogama, postojana, bestidna.

Ne boji se tragova mojih stopala, ni čovjekove oholosti zabludjele 

u odjecima svoje taštine da vlada svemirom, upravlja Bogom

dok oružje ječi nad kopnom i vodama. 

Zemlja lako odolijeva kušnji – škrto daje, mudro uzima.

Ne skriva što joj se događa u njedrima

kada u njih ljudski rod pohrani ostatak od čovjeka. 

Kažem joj: „Loša si i rodilja i majka. 

Sve što iznjedriš, tri puta izmjeriš prije no daruješ. 

Sve što daruješ – otimaš iz ruke ljudske muke.“

Ona pitomo šuti i bezbrižno gleda kako moje  postojanje 

zebe ogrnuto zlatnim godinama. 

Misli mi postaju nijeme, usporene, u predvečerje usidrene. 

Pokušavam ići protiv vjetra i sebe, ali nije lako postojati 

u nepredvidivom vremenu. 

Pritišće me nemir usporenog krvotoka. 

Odustajem i polako nestajem u suzama mjesečine. 

Krajolik pokriva noć i komad orošenog neba.

Ruža Zubac-Ištuk | U mojim godinama

 

Ima tako dana u mojim godinama

kada mi se čini da su sve moje zablude bile ključ

za otvaranje istine u ekstazi vremena,

da sam uzalud lutala stranputicama smrti za životnim činjenicama 

tražeći pravdi lice u bolesnoj ravnodušnosti prema drugima

i gubila nadzor nad sobom zbog vlastite krhkosti 

vjerujući da nema kazne nad savješću ljudskom.

Ima tako dana u mojim godinama

kada spoznam da nikada nije bilo veće dvoličnosti

kao u slatkorječivom šamaranju tuđih obraza 

i neminovnom iskoraku iz dostojanstva osobe

zbog (može)bitnoga čovjekoljublja prema zatočenima

između nečijeg palca i kažiprsta.

Ima tako dana u mojim godinama

kada mi korak zapne o zarez u životnoj inverziji 

pa ne stižem do logičkog obrata na kraju priče,

niti mi misao umije slijediti tijek riječi

kroz kaljužu ljepote i apsurd ljudske dobrote.

Ima dana u mojim godinama

kada sam svemu i svima, samo ne sebi slična.

Ruža Zubac-Ištuk | Život

Na prozoru

iza staklenih zavjesa 

više nitko ne proviruje.

Na trgu

igru s djetinjstvom prekida žena

obučena u sjene dubokih podočnjaka.

Prostor vodi vrijeme

u mirisnu tišinu ispod kamena

među san tijela oproštenog od duše.

Tješimo se zahvaljujući

na drugoj prilici bez ledenih suza

u jutarnjem svjetlu na kraju puta.

Oko nas bojažljivi lahor

zlostavlja vlati trave

i pjeva o malom lijesu u koji je stao

veliki čovjek.

Ruža Zubac-Ištuk | Slavuji su najljepše ditirambe ispjevali iza rešetaka

 

Vjetar mi puše kroz prolaznost sve do korijenja

i sunce postaje ponizno u zjenicama na obzorju uma.

Naočigled uzmicanju pretvaram se u brezu podložnu

mijenama života.

Dozivam ptice i vukove da pjesmom ugriju noći

u kojima bešćutnost traži oko za oko, zub za zub.

Odabrani ne žele plesati uz usporeni ritam

ljudskoga krvotoka.

Ćutim miris paljevine u sebi i snagu istočnoga grijeha

dok mi cvjetovi beru poglede i slažu rukoveti u čast

proljetne kiše koja je godinama obećavala zaliti

presahnule vrtove u ljudskome tijelu.

Potop mi se ruga jer nisam uspjela razbiti

Noinu arku.

Mračno je između odlaska i onoga što je ostalo od čovjeka

nakon galopiranja od mladosti do zrelosti kroz vrtove Božje

i kasa od zrelosti do berbe za nebeske stolove.

Sjaj s oreole mladoga anđela nudi mi bivstvovanje 

među iskricama vječnoga ognja.

Zavlačim se u brdo knjiga i ponizno molim od prolaznika

žlicu vremena za izgladnjele među koricama.

Zarasli su putovi kojima je stizalo blago od Boga darovano.

Pokušavam uvjeriti bilo da nisu prošla vremena 

kada su slavuji najljepše ditirambe pjevali iza rešetaka.

Kristalna hladnoća uze me s vrata otvorenoga neba. 

Ruža Zubac-Ištuk | Voda blagoslovljena

 

(Mojoj majci)

S njezinog umornog lica

kao s kvrgavih prstiju stare masline

kapale su uspomene.

Spominjala je svoje odbjeglo djetinjstvo

(kao da je bilo jučer)

za kojim su visoki snjegovi zameli

stare ceste bez putokaza iskricama

iz staroga kamina.

Spominjala je božićna slavlja

preminula na plamenu ugašenih svijeća

i počinak moga oca na rukama anđela

zbog kojega plače pustoš

seoskog dvorišta.

I vodu blagoslovljenu 

s mojega i sestrina krštenja 

i krštenja moje braće 

prstima je zaustavljala među borama na licu,

a rijeka je nečujno tekla prema nebeskom predvorju

kao prezrele radosti dječjih igara u predvečerje

ispod osušenih ruku stare masline. 

Ruža Zubac-Ištuk | Trenutna ovozemaljska prolaznica

Sjedim sama pred sobom kao izgubljeno lice pred zrcalom 

i pokušavam oblikovati statuu jednog života 

važući svoje uspone i padove – životno iskustvo.

Zbrajam ljubav i vjeru, oduzimam tugu od boli, 

pokušavam pomnožiti veselje i radost na dobrobit čuvstva,

podijeliti strah i stid s vremenom zatvaranja u sebe,

dodati nadu svakom iskušenju, olakšati življenje u vremenu

koje galopom odmiče ispod mojih stopala.

Ali, nada mi s dlanova otprhnu u neuhvatljive visine.

Ne oklijevajući, predade me na pragu bezizlaznosti životnom iskustvu.

Reče mu: „Pobrini se za nju!“ 

A meni bez uljepšavanja: „Godinama si oblikovala osobnost

od ljubavi i mržnje, od nemoći i nadmoći, ponosa i prkosa, veselja i žalosti… 

Tuga je često milovala tvoje lice, iz srca osmijeh milosrđa ti krala.

Trpljenje je postalo nevidljiva kruna ispod koje su cvjetali bolni ožiljci.

Vješto si ih pretvarala u zanosne pupoljke pred očima svijeta,  

jer ti si žena, ᾿a žena mora biti samozatajna čuvarica obiteljskog gnijezda 

i pred Demonom i pred Bogom῾ – govorila si sama sebi.“

„Vrijeme kušnje je sazrelo. Ne nadaj se – vara te“, šaptalo mi je 

moje životno iskustvo kao da me želi pomiriti s ostatkom života. 

„Uspori. Stani. Okreni se stvarnosti, sebi.

Ostavi velike riječi izvan okvira svoga postojanja. 

One u prostoru bliješte, ali ne daju svjetlost utjehe ni tebi 

ni onima kojima tvoja utjeha treba. 

I velike želje odbaci uz put kojim koračaš noseći godine 

jer ti si samo trenutni prolaznik kroz neograničeno vrijeme.

Odmori um i ruke uz ognjište mjesečine i čašu ljepote s Neba. 

Život ti nije uzvratio željeni zagrljaj, ali ni štedio na životnom iskustvu.

Kad te svladaju kušnje, spokojno pokušaj dozvati rajski mir

u svoje iskidane snove da ti noć života manje bude teška. 

I moli…

Moli da ti božja ruka tiho vječna vrata otvori. 

Moli i za ovozemaljske prolaznike koji će s istočnim grijehom

doći poslije tebe.“

Ruža Zubac-Ištuk | Veronikin rubac

Od majke sam naslijedila nedovršen Veronikin rubac

(ona od svoje),

uspomenu na kojoj nevješto sitnim vezom vezem 

svoje uspone i padove, svijet gorčine i onaj bez gnjeva

bojama svjetlosti i tame začudne nijemosti 

uz napjeve dugih oluja praćenih grmljavinom.

Nemir mi je u žilama, u krvotoku, nitima s bezbroj čvorova.

Igla je tanka, moji prsti nevješti, neukroćeni odsjajem svjetlosti 

s lampe petrolejke iz vremena čednosti ženskih ruku 

pod zvijezdama na mjesečini.

Nisam ja vješta tradiciju, kao noćobdija život noći,

u svojim genima nositi i u kapljici istočnog grijeha prenositi.

Ovo je neko drugo vrijeme galopom odmaklo od onoga

kada se u cijelom kraju znalo tko su najbolje vezilje, švelje, 

prelje, tkalje, u kolu počimalje.

Kažem nisam, ali unedogled počinjem ispočetka

poput dvorišnog pauna u sokolove visine poletjeti

jer Veronikin rubac jedino je nasljedstvo moje ženske loze

otvoreno za sve poglede na perivoje očekivanih zasjeda:

žrtvu za ljubav, doživotno raspeće i grizodušje – trojstvo koje

od pamtivijeka završava pod kvrgavim prstima masline rodilje

među naborima lica i srca. 

Ruža Zubac-Ištuk | Bog je izlio svoj bijes na riječi u priči o meni

Od pet milijardi i više svojih izdanaka na Zemlji

Bog je odabrao baš mene, sitno gorušičino zrno, da me sažeže usred života.

Zazvao me glasom svemoćnim od kojega i gmazovi pod kamen bježe,

a kruh i vino drhte na stolu raskošna polja grozdova sa staroga trsja

i klasje puno zreloga zrnja savija težinu prema zemlji.

Izlio je svoj bijes na riječi u priči o meni – ženi.

Lišio me enigmatske ljepote lutanja kamenjarima duž prisoja 

koje jutarnje sunce prvo obasja da ugrije šipražje, mahovinu, pauke, guštere, 

gnijezda puna goluždravaca i sklupčane zmije.

Više ne osjećam ruku otežaloga neba koja me, dotičući mi rame, 

oprezno vodila kroz dubinu sebe između korijenja duša lutalica i iščašenoga ganuća 

vjetra i munje pred oluju do pjesme morskih sirena – tajanstvene čežnje žene.

Klečim stisnuta u rubini nestalog nadahnuća nadomak preobrazbe trna u divlje ruže

i čekam da me obavije paučina pokapana kristalnim kapljicama nakon proljetne kiše.

Pokušavam spaliti sve što sam ikada rekla, napisala, čula i mijenjala dobrotu za zlo

tamo odakle dolaze snovi – lažljivi udvarači lakovjerne žene.

Uzalud. Vrijeme ne spaljuje svoje krhotine, niti zaustavlja protok onoga što mora teći.

Klanjam se Bogorodici ogrnutoj plaštem jutarnje sumaglice i molim je, kao žena ženu,

da mi otključa vrata jer moram izići iz sebe…

Djevica šuti. Pod nogom joj drhti zlatni mjesec i stenje guja dok lijepim plavim pogledom

spaljuje korov koji nije dostojan njezinoga vrta. 

Uzmičem u klopku straha uvučena.

Iza stabla života, smiješeći se, prilazi mi, u najskupocjeniju haljinu odjevena žena,

majka svih majki koje rađaju djecu s istočnim grijehom, smiona, samouvjerena Eva, 

i rumenu jabuku mi pruža – kao žena ženi.

Ruža Zubac-Ištuk | Nitko mi nije pružio ruku

Pala sam na koljena na putu iskušenja. 

Srušio me pretežak križ koji godinama nosim. I ponos. I prkos. 

I nemogućnost da izborim pobjedu nad slabijima od sebe.

U meni se raspršile krhotine osobnoga priznanja nemoći nad postojanjem.

Knjiga moga života našla je utočište u blatu.

Nije se otvorila, jer ima knjiga koje doživotno ne žele biti otvorene.

Sva silina vjetra sišla je u moju kosu.

Pokušala sam, ali nisam uspjela nagovoriti ga da mi ne unakazi vjeru u sutra.

Vrijeđao ga je dodir mojih prstiju. 

Crni oblaci na sivom nebu ječali su iznad mene.

Otvarali su mi svoju prazninu od koje su oduvijek bježale moje misli. 

Pokušala sam ustati dok su se oko mene skupljali znatiželjnici

priželjkujući zadovoljstvo da će biti prvi čitači znakova na mome licu. 

Oči su im rasle, i moj teret postajao je sve veći i teži u njima.

Htjeli su priču o neiskustvu iskustva iz prve ruke unutar (ne)jednakosti između

očekivanja i stanja egzistencije. Nisu sprezali.

Kopali su mi po osjećajima tražeći izvor dok sam ja beskonačno brojala mnoštvo

glasova u sebi i zaključavala svoje životne bilješke u poniznu skromnost.

Spustio se nemir u moje zjenice. Rane su krvarile i boljele. 

Silno sam željela ustati. Nitko mi nije pružio ruku.

Zanijekali su da postojim i gurnuli me u beskorisnu anonimnost.

Kriste, hvala ti što se gorčina nije raspukla u mojoj osobnosti

i pretvorila me u vlastitu suprotnost.  

Ruža Zubac-Ištuk | U neimenovanoj ulici

S lijeve strane uske neimenovane ulice, 

u svojoj sramežljivosti, životarila je napuštena, oronula kućica. 

Slučajnim pogledima pružala je svoju nagost na kraju velikog grada

kroz širom otvorena prozorska okna iz kojih su stršli komadi

stakla oštrih vrhova. 

Nudila je odmor umornim očima na prljavom zelenom trosjedu, 

na sredini sobe, iz kojega su virile grude morske trave.   

Ispred razbijenog kamina kočoperio se, među dronjcima i vlažnom obućom,

snop crvenog pokrivača na trulom podu, činilo se netom kliznulog

s golog tijela ispuzalog iz kupaonice u kojoj nije bilo ni vode ni slavine. 

Paralelno s prozorom, na drugom zidu između istrganih, čađavih tapeta, 

zjapila je rupa bez vrata kroz koja su nekada ulazile i izlazile ljudske sudbine,

i umorno pokazivala panoramu dvorišta zaraslog u dugogodišnji korov i smeće -  

sliku ljudskog obraza.

I, gle, čuda! 

Iz jednog kuta zapuštenosti smješkao se neodoljivo nježan grm svježe procvalih ruža. 

Ispod grma ležala je crna mačka i prela svoje snove.