Jedan od najčešćih motiva modernističkih romana jest povratak. Krležina Filipa Latinovicza na povratak asocira golema hladna kvaka na vratima koja ga vraća u turbulentno djetinjstvo i mladost, Proustovoga pripovjedača u vlastitu prošlost vraćaju kolačići madeleine i šalica lipova čaja. Na isti način funkcionira i pripovjedačica koju nam u svojem romanu prvijencu predstavlja Mirela Španjol Marković.
Naime, povratak je jedno od najvažnijih obilježja romana Drugi peron, četvrti kolosijek. Njezin povratak redovito se povezuje uz jedno prijevozno sredstvo – vlak. Vlakovi su za nju označavali kratkoročne selidbe (osobito onu u nedragi Zagreb čiji je monotoni željeznički kolodvor inspirirao i sam naslov romana), kraća putovanja koja su počesto bila inspirirana razdvajanjem i uništavanjem postojećega stanja, svjesne oproštaje, a u konačnici i pomirbene povratke. Osim povratka, roman objavljen 2018. godine u nakladi izdavačke kuće Beletra donosi i egzistencijalistički bijeg od „balkanskoga prokletstva“. U njega se lako može ubrojiti i niz sveprisutnih društvenih previranja: hrvatska letargija, vječno nezadovoljstvo (vidljivo već na samom početku romana, u riječima nezadovoljnoga poštara koji donosi telegram uz riječi upućene hrvatskoj iseljenici u Ameriku: „…dugo ne živite ovdje… Bolje, spasili ste se…“ i „Blago vama, vi ste bar bili na moru, mi ove godine, bojim se, ništa… Kriza, znate.“), politička problematika naših prostora (što ona iz 1941., što ona iz 1991.), sukob partije i Crkve, alkoholizam, duševne bolesti i depresija, preljubi, hladnoća i nedodirljivost starijih generacija (osobito vidljiva u okrutnosti prema životinjama i ravnodušnosti u njihovom smaknuću), predbacivanje, problemi „miješanih“ brakova i zabranjenih ljubavi, a na kraju i neostvareni snovi o ljubavima, životima, zbornicama u gradu...