Miro Klobučar | Sivremeni debilizam - O, kako je lepo biti glup

“O, kako je lepo biti glup”, taj stih istoimene pjesme, Bore Čorbe iz ’82. mi je tako zazvonio u ušima da sam s njim morao početi ovu priču, priču o “SUVREMENOM DEBILIZMU.” Bilo je to vrijeme – vrijeme koje ne možemo izbrisati i shvatite to tako – kada te riječi nisu imale preveliko značenje osim hit pjesme bivše Juge. To je bilo tada i to smo živjeli. Kako svi, tako i Bora Čorba do devedesetih, kada su se stvari počele drugačije slagati. Neizbježne promjene su se dogodile, koje ću pustiti tamo gdje i pripadaju, prošlosti. Te riječi, odnosno stih tek sada, polako dobiva smisao…

Kada mi je taj podnaslov prohujao glavom, misli su mi se resetirale na ono što u ovoj priči želim napisati. Pokušat ću svoje mišljenje prenijeti što slikovitije. Za vrijeme koje dolazi, tiho kuca na velika vrata, ta neizbježna promjena... 

Biti glup. Kako samo klizne iz usta. Biti glup.... Biti glup među svima super pametnima. To je nešto. I to zaslužuje neku vrstu pažnje. Biti poseban, istaknut svojom glupošću. U našem ovčjem stadu, on najviše bleji. Ali mu nitko nema što uzeti, nitko neće njegovu glupost pa nema što ni izgubiti. Zašto mi svi želimo biti isti kada je to stereotip s kojim se ne postiže puno!? Budeš samo ista ovca u krdu. Zašto se bojimo razlikovati od drugih? Zato da ne naiđemo na osudu. Nitko ne voli da se pljuje po njemu. Tako ni to glupo biće.

Jebeni stereotipi u ovčjem izdanju. Malo tko to može. Eminem, bijelac, svojevremeno najbolji reper među svim crncima. Tiger Woods, crnac, najbolji igrač golfa, igre rezervirane za bogate bijelce. Oni su ovce koje su napravile ovčji presedan. U biti nisu oni ovce. S tim što su napravili mogu biti ovnovi.

Biti glup je netko kome je intelekt jednostavno nedostupan, za njega on ne postoji. Ali ne njegovom voljom. Za njega postoji samo ta livada u glavi koja ima svoju mirnoću i cvrkut ptica. Zamislite takvu glavu i zamislite glavu nekog tko je toliko načitan da mu slova kroz uši lete van. Sada zatvorite oči i zamislite ih kao dvije slike. Ulje na platnu. Što vidite? Jednu prekrasnu sliku nepregledne livade s cvijećem i raspjevanim pticama. Uživate gledajući je. Što je na drugoj slici? Suvremena umjetnost. Košmar koji ne možete razaznati, ne možete objasniti što je na toj slici. Kuršlus svega i svačega. Podcjenjujemo glupe ljude. Imaju ono što mi nikada nećemo imati. Kod nas vlada nešto između te dvije slike. Nešto kao lijepo posloženi autootpad na zelenoj livadi. To je ta prosječnost. Koju tako olako odbacujemo. Ako dijete ne dođe s peticom iz škole, bolje da ne govori roditelju koliko je dobio. Svi moraju biti odlični, ne vrlo dobri ili dobri, ni slučajno.Takva su danas mjerila. Ili jesi ili ni si.

To je ”SUVREMENI DEBILIZAM”. Novi izraz koji će obilježiti ovo novo doba. Doba koje je već pokucalo i odškrinulo naša vrata. Demokracija. Ona je na zalasku, tj. izlasku iz te naše imaginarne prostorije. Uskoro će izaći. Kao i svako doba, ima svoj početak i svoj kraj. ”SUVREMENI DEBILIZAM” polako će ući u naše živote, u kojem jači kači. Nema mjesta za glupane, tupane, kretene, idiote, budale. Samo najbolji.

Jebena selekcija umišljenih glava koje vode korporaciju koja može kupiti našu državu, a da to ni ne osjete. Sve ima svoju cijenu. To je jedino što se provlači kroz sva doba čovječanstva. Dolazi vrijeme u kojem je moć jedino sredstvo upravljanja. Dolazi to vrijeme ”SUVREMENI DEBILIZAM” koje u prenesenom značenju znači igranje moći nad običnim pukom.

Treba još desetljeće ili dva da uđe na velika vrata, ali je svoje korijene već odavno pustio, kroz ta odškrinuta vrata. Treba još samo malo da uzmu, što se uzeti da. Posjeći, što se posjeći da. Izloviti, što se izloviti da. Izgraditi, što se izgraditi da. Sjebati, što se sjebati da. Tako da imaju pred sobom sigurnost za ući na ta velika vrata. Doći će to doba ”SUVREMENI DEBILIZAM”, u kojem će se čeznuti za slikom jednog glupana. Za livadom punom cvijeća i raspjevanih ptica. Biti budala u novom dobu. To će biti pothvat. To će biti želja svakog od nas. Doživjeti tu jednostavnost. A ne biti rob korporacija koje te iscijedi i ispljune, bez ikakvog obrazloženja. Htjet će još više. Još više moći da mogu znati kada si se posrao i gdje. Gdje će bebama umjesto cjepiva gurnuti mali čip, koji se s punoljetnošću vadi i ugrađuje modul. Pa ćeš moći opet, ali ovog puta kao usmjereno-programirana ovca izvršavati sve naredbe. A ono malo slobode koje ćeš imati, neće biti tvoja, privatna, nego njihova, društvena sloboda. Kao sada na društvenim mrežama, ali bez postavki privatnosti.

Moduli će se mijenjati s godinama u kojima jesi. Da se, ne daj Bože, koji zablesira ili ga nagrize vlaga, pa rikne, a ti skužiš u kojim si govnima. Toliko će crpiti resursa i snage iz tebe kao sada iz naše planete Zemlje. Neumoljivo i svjesno je uništavaju da bi mogli biti moćniji, ti pojedinci koji će upravljati novim dobom, dobom ”SUVREMENI DEBILIZAM”. Sada mi recite. To su svi pametni ljudi koji vode takve korporacije, to je činjenica. A zašto su onda toliko glupi da ne mogu shvatiti da se Zemlja polako rasipa. Zašto su toliko pohlepni da misle samo na vlastiti jebeni život i zašto ih boli kurac za tek nerođenu djecu i njihovo odrastanje? ZATO ŠTO SU POHLEPNI DEBILI.

Pita jedan drugog: ”Jesi de bil na moru?”, drugi odgovara: ”Ne. Kupil sam si Maldive.” I oba se grohotom nasmijaše. To je već počelo. Kako to zaustaviti? Kako to carstvo narcističnih debila srušiti?...... Korporacije već upravljaju najvažnijim odlukama donesenim na našem planetu, a predsjednici najrazvijenijih država su samo njihovi glasnogovornici. Isti ti predsjednici će se naguziti da ih cijeli upravni odbor te korporacije, čiji su glasnogovornici, naguzi, ne bi li mu dali još četiri godine mandata. Ako mislite drugačije, onda vas molim da mi barem na koji dan posudite te vaše ružičaste naočale. Sigurno ih vraćam.

”O, kako je lepo biti glup”. To je stih za kojim će se čeznuti.

Miro Klobučar | GENERACIJA “X”

Update operativnog sistema 2026. 

Koji je smisao ako ne mogu napisati što osjećam ili vidim? Čemu pisanje? Doživljaji, ako ih ne mogu pretočiti u riječi onako kako su se dogodili. Ne vidim smisao. Lagati samoga sebe, da bi se svidio nekome drugome. Uljepšavati stvari, a da slučajno ne prelazim crtu društveno prihvatljivog. Ako već moram dodati koju riječ ili rečenicu, odlomak ili cijelu priču ;-), koja prelazi granice istine da bi tekst dobio smisao i bio čitljiviji, s većom dozom humora, pizdarija, intelekta, napravit ću na svoj način. Neću uljepšati tekst i pisati da je sve krasno, kada nije. Toliko idiota s kojima se susrećem kada odem do grada, što je sada rijetkost – jer ne idem u grad – i prihvaćati njihove retardirane odluke, kao nešto što čovjek mora pod obavezno, jer u suprotnom nije prihvatljivo. Ma brate, razguli, odjebi, napasi se....

Kada me pitaju, gdje ste bili za praznike, zašto da lažem i pišem o nekakvim svemirskim skijalištima gdje je snijeg zlatne boje, poseban ili o ljuljuškanju svojih jajca na nekom od otočja u Indijskom oceanu. Zajebi to. Ljenčario sam doma i smislio jebeni izum, – pred patentiranje – zbilja funkcionalan. Ukratko ću ga opisati i tiče se muškaraca, a i žena, ako žele. Uvijek se jebem kada idem zapaliti pljugu na balkon, kao da idem na kampiranje. Uzmi pljuge, upaljač, jer onaj vani smrznuti neće kresnuti, pa šalicu kave u drugu ruku i onda opet u prvu, lijevu ruku s kojom sam već uzeo pljuge tražim da uzimam dekicu za pod guzicu, a onda skužim da sam kod prijašnjeg pušenja tu dekicu, koja bi ti trebala grijati guzu, ostavio vani i hladna je k’o sam vrag. Neupotrebljiva, tražim drugu, uzimam u drugu, u desnu ruku u kojoj već držim šalicu s kavom i krećem prema balkonu, dolazim pred balkonska vrata, prolijevam dio kave, pokušavajući otvoriti balkonska vrata, sad trebam i oprati pod da ne ostane ljepljiv, sranje, a trebam samo zapaliti i otpiti koji gutljaj kave. Oslobađam jednu ruku, otvaram balkonska vrata, stavljam deku na stolicu, ostale rekvizite za uživanciju stavljam na balkanski stol, da uživam u trenutku koji traje tek koju minutu i skužim da nisam obukao jaknu, koja mi je spremna isključivo za vrijeme kada boravim na balkonu. Odlazim po jaknu, oblačim, otvaram vrata, zatvaram, da hladnoća ne ulazi i sjedam na već jebeno hladnu deku, koju sam stavio prije nekoliko trenutaka. Toliko zbrke oko jedne pljuge. Jebeno kampersko rasulo. Prepustim se, dim, dva, pa srk kave, koja više nije topla kava, nego Ice coffee. Završavam, smrznut, odlazim do garniture da legnem i prekrijem ozeblu guzicu s dekicom, jebi ga, nema je. I ovu drugu ostavljam na balkonu. Baš sam kreten, zaboravih je na balkonskoj stolici. Odlazim do balkona i unesem obje. Guza je hladna i moram naći treću, toplu dekicu. Treća je kod Boki, moje supruge i ne da je. Onda četvrtu. Gdje je četvrta? Gore na katu. Nađem dekicu, sretan i dok sam se spuštao stepenicama, na komodi gdje stoje ključevi, ugledam nju, veličanstvenu i uvijek potrebnu, žutu i novu, pik traku. Odmah mi je sinula ideja, pogodila me posred čela. Uzimam pik traku, ulazim u dnevnu sobu s trakom u jednoj i dekicom u drugoj ruci, odlažem traku, raširim deku i smotam ju po dužoj strani. Na pola. Omotam oko struka kao Cezar ili baba opravu, svejedno, da mi deka prelazi otprilike dvadeset centi preko nutarnjeg dijela, tako da mi je razrez iz praktičnih razloga, sprijeda. Uzimam pik traku i oblijepim oko struka, možda malo više, kao da sam uzeo kaiš idealne veličine. Boki me s nevjericom gleda, koji kurac to radim, a ja sam si toliko pomogao s tim jednostavnim rješenjem i toliko ga ovih hladnih dana prakticirao, da sam potrošio sve pik trake koje sam doma imao. Vjerujte, popriličan broj. Ostala je samo jedna koju sad trgam na komadiće da polijepim na postojeću traku. I dekicu stavljam čim ustanem i imam je sve vrijeme dok nisam sto posto siguran da idem spavati. Ne leći u krevet, pa malo čitati i onda je imam, zelenu sa žutom trakom oko struka. Skidam ju kada sklapam oči. Zbogom upali mjehura, koja me satrla na mjesec dana uz veliku bol i nelagodu. Bio sam car vrućeg međunožja.