|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
U ruke ti svakog dana
oružje meću
nude bombe, revolvere
ko djetetu čokoladu,
zvečku.
(A ti pružaš ruke cvijeću!
Ti bi leptire, bubamare
i ptice
da ti na ramena slijeću!)
Ako se već moramo
svakodnevno igrati vatrom
daj da te naučim nečem
dijete moje slatko:
Taj pištolj
Tu sablju
Taj luk i strijelu
okreni
da ne izraniš
sebe cijelu.
U mojoj glavi neki demon spava
Probudi se katkad
i traži
pradjedova dug.
Tvoj je otac mnogo pio
Djed ti se triput ženio
Majka ti se bacila sa mosta
Baku ti pola mjesta pozna,
Veli meni demon stari
Raduje se
Rovari po glavi,
Od iste si loze
Moj prelijepi grozde.
U tebe je grijeha rodnih
Ko na Zemlji njiva plodnih.
Moraš i ti nešto kriti
Nećeš valjda izrod biti. ...
Ako za me ipak nemaš od ovoga ništa više Nosit ćeš Breme Što ti ostaviše.
Tebe, koja si patnju proglasila
sestrom i uzvišenom suputnicom.
Voda se prelijevala preko ruba
kao vodopad,
kao što si se i ti nekada
prelijevala
preko svojih rubova.
Utopila sam te
promatrajući
kako ti razočaranje i nevjerica preplavljuju
kožu.
Nisi se tome nadala.
Ti – vječita budala.
A kako te i ne bih željela poništiti?
Kako te i ne bih željela
lišiti postojanja
Kad si se, ne iz straha,
ne iz prijetnji,
- iz ljubavi! prostrla pod tuđim nogama.
Što si zapravo mislila postići
kad si odlučila postati - trava?
Umekšati korake okrutnih osvajača?
Spriječiti potrese
i od podzemnih urušavanja
sačuvati mrave i krtice
u bezazlenim igrama?
Zar si zaista mislila da će to - što si od sebe napravila tepih -
imati ikakvu važnost
za vojnike sebičnosti i za one
na koje su krenuli
svojim hladnim čizmama
?
Prevarili su te.
Rekli su
da će bez tvojih žrtvovanja
plakati mali medvjedi u šumama,
da će se svijet rasuti kao umorno jesenje lišće
a pitke vode zaustaviti tok.
Nikada nisi mogla stisnuti srce
i pustiti da zemlja proguta svoja izgubljena
stada.
A sada je kraj.
Oduvijek sam prezirala tvoje otupljene
zamagljene oči.
Njima je trebalo sijevati,
žariti i gorjeti
A ne postajati ustajala močvara.
Uronila sam Ti glavu ispod površine,
nije bilo potrebno duboko.
Ruka mi je bila odlučna i snažna.
Iznenadilo me
što se nisi previše opirala.
Je li i Tebi bilo dosta
Tebe,
tvojih perzistentnih promašaja?
Jedino bi mogle značiti još nešto
Crvima
Gusjenicama
I ribama
Njive na kojima smo podizale Živote,
Zastave naših nadanja,
previše su puta zahvaćene plugom.
Zemlja je ostala suha i žedna,
raspucala kao koža,
nagužvana godinama.
U njoj ne klija više ni zrno,
na njoj ne niče više ni travka,
za nju se više ne prima ni korov.
Sinove i kćeri, lađe naše vjere,
Dozvalo je more.
I mi smo ih predale nepreglednoj pučini,
I mi smo im veselo mahale
sa čvrstih obala
A tlo nam se ipak ljuljalo
kao u barci.
Njih smo medom i mlijekom othranile
I bivale hrabre pod težinom
koja nam je leđa savijala u lukove.
Iz njih smo napinjale strijele,
Gađale mete njihovih sretnih sudbina,
I pogađale!
A trebalo je tomu vježbe i truda
I svekolike žrtve.
Za njih smo zglobove istrošile u molitvama
I oči
U iščekivanjima obrisa na tamnim obzorima.
A sada bi mogle značiti još nešto samo
Crvima
Gusjenicama
I gladnim ribama.
Nahranit će ih tijela naša,
Crno meso.
