Zvrka je bila mala šašava djevojčica čije nožice nikada nisu mirovale. Voljela je sve što je brzo i snažno. Htjela je biti jaka… htjela je biti toliko jaka da može dignuti slona ili… ili neku drugu veću, veću od najveće životinje. I brza! Htjela je biti brza. Sve je htjela raditi brzo. Brzo spavati, brzo se ustati, brzo ići u vrtić, brzo zagrliti tatu i mamu, brzo poslati poljubac i još niz drugih brzih stvari. Nije znala da ponekad treba stati, njene nožice to nisu mogle razumjeti. Stalno bi ju nagovarale: „Ma daj, Zvrka, vidi šta sve možemo. Nećeš valjda stajati na mjestu? Skači, skači gore-dolje! Probaj! Bit ćeš dobre volje! Vidi nas, vidi nas…“
Skači, skači gore-dolje. Probaj! Bit ćeš dobre volje!
1, 2, 3, 4, 5! Baš je šašav ovaj svijet!
I Zvrkica ih je pozorno slušala i pratila. Skakala je gore-dolje, gore-dolje, gore-dolje… Skakala je toliko dugo dok noge nisu postale zaista umorne. Smirila se, sjela na pod, a nožice su počele svoju priču: „Ma daj, Zvrka, toliko si se umorila, a nismo se niti makli s mjesta. Nećeš valjda biti uvijek na istome mjestu!“ Zvrkica zatrese svojom glavicom i zažmiri. To je radila uvijek kada bi razmišljala. „Šašavo!“ pomisli. „Baš šašavo!“ Ustala je, čučnula i ručice položila na pod. „Priprema, pozor… SAD!“ I započela je svoju trku. Potrčala je 5 „trkova“ i stala.
Skačem, skačem pa se smirim, tresem glavu pa zažmirim.
1, 2, 3, 4, 5! Baš je šašav ovaj svijet!
Ponovo je čučnula, stavila dlanove na pod i šapnula: „Priprema, pozor… SAD!“ Veselo je potrčala 6 „trkova“. Ajme, koje veselje!
„Priprema, pozor… SAD!“ 7 „trikova!“
„Priprema, pozor… SAD!“ 8 „trikova!“
„Priprema, pozor… SAD!“ 15 „trikova!“
Veselila se svakom svojem trku, i svaki je put bila malo brža od prethodnog. Njenom veselju nije bilo kraja. Trčala je toliko dugo dok noge nisu postale zaista umorne.
Napravila je krug oko sebe nešto ponovo nešto razmišljajući, sjela je i stavila ruke na noge. Odjednom se rastuži. Ponovno se digne, napravi krug i sjedne. „Dosadno je!“ kaže i zamišljeno pogleda travnjak po kojem se trkala sama sa svojom sjenom. Travnjak je bio ravan, nigdje nikakve rupe u koju bi mogla uskočiti, nigdje kamena ni grane koju bi mogla preskočiti… dosadno i ravno… A ona je htjela izazove. Htjela se provlačiti, izvlačiti, zapetljati, preskočiti…
„Ma daj, Zvrka, ne budi tužna, zamislite ćemo prepreke. Ajde, zatvori oči i kaži nam koju prepreku vidiš u svojim očima?“ Zvrka zatvori oči i počne nabrajati: „Hop preko grane, hop-hop iz rupe u rupu, hu-hu-hu provučem se kroz, hopa-cupa-hop-hop-hop skačem preko skok na skok…“ Otvori oči… pogleda nožice i brizne u plač: „…ali mi to ne možemo same…“
Trči, trči, krug napravi, sjedni, ruke na noge stavi.
1, 2, 3, 4, 5! Baš je šašav ovaj svijet!
Zamišljeno prošapuće: „Hoće li još netko doći?“. Nožice su osjećale koliko je zabrinuta. Htjela je da dođu mama i tata, seka, brat… netko… a ne nitko… trebali su joj. Nije mogla sve prepreke koje je zamislila i koje su se nenadano našle na putu prijeći sama. Trebale su joj i njihove noge i njihove ruke, njihov pogled, riječ i zagrljaj… Trebali su joj.
Nožice odjednom poskoče i kažu: „Naravno! Uvijek dođu!“ Poskoči i Zvrka i već začuje kako hodaju prema njoj… mama… tata… Oči su joj bile širom otvorene, od olakšanja i sreće ponovo poteče suza, možda dvije. Zagrli ih, pogleda u njihove noge jer se morala uvjeriti da su došli spremni i upita ih: „Pomoći ćete mi?“ „Naravno Zvrkice, što god ne možeš sama. Vjeruj nam.“
„Jeste li spremni?“ upita Zvrka.
„Uvijek!“ kažu i nasmiješe se. Čučnu, i prije nego su se snašli, začuju: „Priprema, pozor… SAD!“ Zvrka krene, oni za njom. Kada je naišla na teškoću, pričekala bi njihovu pomoć. Zajedno su prelazili sve prepreke na koje su naišli. Zajedno je bilo lakše.
„Zvrka se trkaaaa! Zvrka se trka!“ veselo je vikala.
Ne staj nikad, naprijed idi, veseli se svakom tko te vidi.
1, 2, 3, 4, 5! Baš je divan ovaj svijet!
A svijet? Njen svijet je zaista bio i ostao šašav. Zajedno ga je bilo lakše razumjeti i prolaziti kroz njega.
„Priprema, pozor… SAD!“
.jpg)