Luka Ivković | Stare ploče

Prošlo ljeto proveo sam usamljen i
zatvoren u staroj kamenoj kući ispod nekog brda zaboravljenog imena.
Seoske babe pričale su mi da su gore po sivom kamenju i gorskim klisurama
uraslog smilja, mirisne kadulje i vrijeska
moji preci vadili ploče.

Velike, ravne, plosnate komade, po priči, lomili su željeznim dlijetima, čekićima i golim rukama,
a onda ih klimavim drvenim kolima dovlačili odozgor pravo u grad,
valjda na prodaju jer su se tada popločavale ulice.
Iste one kojima sam i ja kao dijete tako sretno tumarao.

Luka Ivković | Beduini

Jutros je šeikova karavana prošla preko vrha dine.
Nisu već dugo dolazili, ti crni beduini i njihove umorne deve.
Ponekad mi se činilo kao da se više nikad neće vratiti,
mislio sam da su izginuli u nekom ratu,
da im se rasulo prastaro pleme ili
ih je zamela pješčana oluja,
ali onda jutros baš za iznenađenje, na hrptu žutog pijeska rastegla se njihova tamna povorka.

Luka Ivković | Plave pruge i crne kocke

Dugo sam se pitao što mi je.

Stalno me nešto boljelo, smetalo, budilo iz sna,
bacalo u trans i oblačilo paranojom kao
da od nekog ili nečeg bježim.

Od ubojice s fantomkom sjena u mračnoj ulici.
Od tupog pada s kamenog zvonika na trg prepun ljudi.
Od bolesne nemoći da pomognem majci koja se utapa u bačvi vode.
Od nečeg strašnog što noću sanjam i ujutro zaboravljam.

Luka Ivković | Oprosti mi što ti šapćem

Hoćeš li biti moj ispovjednik
I do kraja me saslušati
Bez da me napadneš
i popljuješ?

Možeš li to?

Ako ne želiš jer se bojiš ili
Misliš da će ti moje riječi
Nauditi i izazvati
Muku,
Slobodno mi Reci, neću se
Naljutiti.

Luka Ivković | O leptirima, potresima i riječima

Mnogi se čude priči fizičara
Da leptir mahom svojih krila
Može raskoliti tektonske ploče.

Čude li se i običnijim stvarima
Pitam se ponekad?

Luka Ivković | Za šaku pjesama

Zašto sve to radiš?
Pitao si me jednom.

Zašto razbijam staklene čaše o zidove prljave kavane?
Zašto se opijam kao stoka i padam po podu
Da mi se rulja smije?
Zašto ljubim svakog stranca i redom
Odvodim u svoj krevet?

Zašto, zašto o zašto prijatelju?
Pitao si me.

Luka Ivković | Camera obscura: Delirium tremens

Prije te crne večeri, dani su se mijenjali, noći su postajale duže, a večeri ranije i u zadnje vrijeme nismo jeli kupus. Bilo je čak i mesa. Čudno je bilo jesti to meso, toplo, smeđe i rastezljivo, trebalo ga je znati jesti, otkinuti mali komadić i dobro prožvakati. Mala i ja dobili smo bolju figuru, ali majka se sve više sušila kao da joj bolja hrana čini gore. Jela je s gađenjem i prijezirom, često bi na pola ručka svoj tanjur razdijelila nama, a onda zapalila cigaretu i zubima otvorila bocu nečeg prozirnog. Pila je i pušila nalakćena nad stol s glavom među rukama, cigareta bi joj dogorjela do kraja bez da bi ju ispustila iz ruku, a onda bi pripalila novu i tako stalno. Nekako mi se činilo da sve to imamo zahvaliti gospodinu Fordu jer on je bio dobar čovjek, u to nema sumnje.

Luka Ivković | Camera obscura: Bizonovo oko

Od tog vremena do sada, sve se promijenilo. Čudno je to kako se svega tako rijetko sjetim kao da se nikad nije ništa ni dogodilo. Tek me šarene sitnice vraćaju natrag kolibi i pustopoljini. Vjerujem da je tamo sve još onako kako je nekada bilo, stalno, nepromjenjivo i mirno. Vlak vremena ondje odavna ne prolazi, ako je ikad i prolazio. Drvena kućica s trijemom, žuta suha zemlja, zahrđali kamionet, veliko imanje zaraslo u nisku čupavu travu i probijeni limeni lonac ovješen  o verandu. Danas o toj dalekoj zemlji znam samo ono što su mi pričali drugi koji su došli i slučajni prolaznici s kojima sam se susretao u svim dijelovima života. Njihove priče toliko su različite od moje i, koliko god se trudio, nikad se do kraja nisam mogao poistovjetiti sa njihovim vizijama koje su za mene bila čista zabluda, lažnije od mašte male i mene. A i nju nisam odavno vidio. Tko zna gdje je i da li još negdje, razvučena kistom života, preskače konopac u svojim prašnjavim crnim cipelicama? Gleda li koga velikim plavim očima, zatakne li joj tko meku kosu iza uha i dahom čisti naočale kao što sam nekad ja radio? Priča li joj tko priče i, sjedeći u mraku, zajedno s njom promatra šarene slike u staroj garaži? Sjeti li me se ikad? Bilo je to uistinu davno, ostalo je zaboravljeno u nekom drugom dobu, zaključanoj i na propast osuđenoj galeriji života malih običnih ljudi. Pitam se ponekad je li baš sve moralo biti tako? Što sam stariji, to se sve češće i istinitije pitam. Glavni razlog tomu je što imam vremena jer, ako sam ga ikad imao na pretek, onda je to sada kad sam odrastao i više nemam ništa osim običnog života. Najmanje vremena imaju djeca i drago mi je što toga nisu svjesna jer djetinjstvo tako brzo iščezne iz malih tregera i poderanih traperica pa utegnuto crnim ozbiljnim odijelom odraste, zaboravi na igru i veselje, zaboravi se zaboraviti, a to je ono nježno i bitno u nama od čega nam je, uz neizbježnu bol, sazdan cijeli život. Možda bi sve bilo drugačije da onog dana nismo išli na ručak, a možda i ne bi, to nikad neću saznati, ali od toga dana sam drugačiji, preko noći odrastao dječak pogleda uprtog u daljinu, baš kao nekoć moja majka kad je gledala kako otac odlazi u mrak. Znao sam da će od te večeri sve biti drugačije, naopako, ali opet nisam vrištao, vjerovao sam majci i nadao se da joj baš ja od svih najviše trebam.

Luka Ivković | Camera obscura: Drvo djetinjstva

Natrpana garaža pokraj kuće bila je naše maleno, sigurno utočište od svijeta. Nije imala prozora ni ventilacijskih otvora, samo oljuštena betonska građevina tri metra široka i četiri duga, pokrivena suhim napuklim krovom čije smo rupe sestra i ja svakodnevno zatvarali komadićima zgužvanog novinskog papira. Stara željezna vrata bila su opipljiva granica između svijeta mašte i stvarnosti. Teško su se mogla potpuno zatvoriti i uvijek je jedna uska pukotina tvrdoglavo visjela na ivici između nas unutra i njih vani. Nije bilo nikakve rasvjete, žarulje su i dalje bile tu, ali promočeni kablovi ostavili su za sobom praškasti mrak. Kada bi sunce bilo u posebnom  položaju, strelovite zrake probijale bi pukotinu i, izvrćući se, projicirale vanjski grubi pejzaž o gnjili garažni zid. Mnogo godina kasnije pročitao sam u jednoj knjizi da se taj fenomen zove camera obscura, svojevrsna preteča moderne kamere i fotoaparata. Malena petogodišnja sestra sa mnom bi satima sjedila u mlakom mraku popodnevnih vrućina gdje bismo, zatvoreni u garaži, gledali sjenovitu predstavu vanjskog svijeta na pocrnjelom platnu. Uvijek mi se činilo da je to samo naše čarobno mjesto u kojem je sve dobro i gdje možemo raditi što želimo. Ispred garaže bilo je jedno kržljavo stablo suhih grana o kojima su visjele šarene staklene boce pucketajući predvečer na svježem povjetarcu. Napravili smo to ja i sestra, onako iz dosade, ali na kraju nam se svidjelo i neizmjerno smo se ponosili tom staklenom snovolovkom. Imali smo sreću da u našoj kući ima mnogo boca pa nismo morali ići daleko i prekapati po otpadu. Sve je bilo tu, nadohvat ruke.

Luka Ivković | Kava, cigarete i Brankica

Prije nekih mjesec dok sam sjedio na mramornom postolju rasvjete banova trga, pušio i na slušalice slušao „Take my breath away“ čekajući tramvaj, priđe mi jedna starica i zamoli cigaretu. Bila je osebujna njezina vedra pojava dok je za sobom vukla dvije crne plastične vreće u kojima su šuškale nagnječene limenke i odbačene boce. Onako nižeg rasta, u smeđim hlačama i debelom crvenom zimskom džemperu činila se ogromnom kao napuhan balon, no prišla mi je sasvim nečujno, tiho i mirno poput oblaka i dok me nije prekrila sjenom, nisam ni primijetio da netko stoji nada mnom.

„Imaš li molim te jednu cigaretu za mene, doma imam nešto kave pa ako mi možeš dati jednu bila bi ti zahvalna?“

Luka Ivković | Umiri se more

Sjedim sam u debelom hladu velikog starog bora iskrivljenog od stoljetnog hrvanja s ljutom žegom i suhom soli. Negdje je oko tri sata popodne i nigdje nikoga. Ništa se ne čuje osim bjesomučnog orkestriranja cvrčaka, kao da sam na cijelom svijetu sam s mirisnim borom i vrućim cvrčcima. Trebalo mi je nešto takvo ovih dana, gore u gradu sve je toliko zalijepljeno i masno, doslovce kao da se ljudi tope i razlijevaju po užarenom asfaltu. Morao sam se maknuti barem malo. Nekako uspijem dobiti tjedan dana odmora i spakiram se s jednom jedinom osvježavajućom mišlju, sjednem u auto dok mi glavom odzvanja; more, more, more. Što sam od mora dalje to ga jače čujem, ali kako mu se približavam njegov mistični zvon polako prelazi u mekani pjenušavi šum valova o oblutke. Sigurno provocira, cijele godine me zove i šulja se lubanjom, a kada se napokon susretnemo ono samo sramežljivo šuti i razbija se o bijele stijene kao da me ne pozna. Baš sada, dok sjedim pod ovim igličastim stablom, zaboravio sam na njega, iščeznulo mi je iz uha i radoznalo provjerava trudim li ga se čuti.

Nestvarno je nešto na našoj obali, vrijeme tamo curi drugačije, tajanstveno dotiče iskon i sadašnjost u isti mah spajajući ubrzano tijelo izmorenih ljudi sa svojom jednolikom prastarom prirodom. Često se ne osjeti snažan pomak između narančaste zore i ružičastog sutona koji graciozno prolete poput para lastavica. Sunce se tiho rađa i umire iza modrog horizonta, svakog dana pomalo drugačije, možda jedino time možemo ukrotiti inače jednake dane s kalendara. Nije stoga bezrazložna ili lijena prastara izreka ljudi s obale: „Polako“, razumjeti se to može samo uz mirise tamarisa, okus smokava i sunčev oganj. Žao mi je svih onih koji ne mogu zaleći na našu kamenu obalu i izgubiti se u plavom raju, makar samo načas pronaći sebe, dotad skrivenog iza umornih teških i službenih kapaka.

Dani pomalo klize, a more i dalje šuti, zaklanja se svojim velikim plavim štitom iza tisuća školjaka, rakova i algi, kao da se srami ili me bezobrazno draži da se što dalje s njim otisnem u modri zagrljaj. Večeri ovdje su mirne, a tek poneka žarulja ispred zelenih vrata konobe privlači noćne leptire dok zrikavci izvodeći noćne simfonije tepaju uspavanim maslinama. Noć je bez mjesečine i malene brodice na tamnoj pučini osvjetljavaju more okupljajući uspavane ribe ispod neobične svijetle zakrpe mračnog pokrivača. Ribari ih vade, kradu iz mora, ali ovdje je sve povezano i umreženo pa se more ne ljuti nego daruje sve one koji se prema njemu dostojanstveno  odnose.

Moj je zadnji dan u slanom kraljevstvu i roneći ugledam na dnu, među algama, ljušturu velikog puža. Onako izrezbarena raznim skrovitim bićima više liči na kamen nego na oklop. To je meni moje more poklonilo i otada ga čujem svaki dan, čak i onda kada sam kilometrima daleko od njega. Noćima me osamljeno budi i zaziva, a ja samo prislonim uho na otvor školjke i uz šuštanje šapnem- umiri se more.


⛵Vezane objave: Međunarodni ljetni natječaj za kratku priču do 500 riječi

Luka Ivković | Mi s broda „Speranza“

Izbavi nas od zla

Zahrđala ograda brodske palube nije bila bogzna kakav veličanstven uvod u novi svijet. Trodnevno talasanje valova i suha sol vlažnog morskog zraka pomalo su načeli ljušturu mog tijela. Nisam siguran koliko će još ovo preplivavanje trajati jer već mi je jako loše i želudac mi je u užasnom stanju šoka. Možda je ipak moja greška što sam kupio kartu bez ikakvog saznanja o trajanju i ugodi ovog putovanja. Tada mi se nije činilo važnim, bilo mi je bitno da što prije odem, nestanem, iščeznem iz starog svijeta izgorjelog u plamenu. Nećete vjerovati, ali ja čak ni ne znam kamo ova olupina plovi, cilj linije potpuno mije nepoznat što mi odgovara. Pučina me uzela k sebi s drvenog mola prašne zabiti, nije bilo mahanja, pozdrava ni plača. Svi su se samo žurili preko jedne iskrivljene daske i valjda nikad do sada nisam vidio da se više ljudi u pola sata ukrcalo na jedan nakrivljeni brod. Da su vremena drugačija, nikome ne bi bilo ni na kraj pameti kročiti u ovu ploveću tempiranu grobnicu, ali manji strah pobijeđen je većim, a ima li većeg od straha pred smrću. Tih vrućih dana ljepljivih pješčanih izmaglica ponad obale, činilo mi se da ponekad u kovitlacima dima spaljene gume vidim izobličena, deformirana lica, oblike nalik srednjovjekovnim vodorigama s rubova pocrnjelih katedrala, otvorena usta krcata oštrim zubima između kojih klizi hladna kišnica.