Ljiljana Tadić-Adzamić | Vikend

Ne čujem više ptice
Ni cvrkut ni polet njihovih krila
Mnogo sam onoga što nisam bila
Ili sam snila, vila sve razorila
I sad sam mreža
Oprosti, najdraži živući pišče
Mreža umorna niotkud bačena
Vraćena u stijenku, sumračna
I tiha kao sve Sumatre i Miljkovićeve vatre

Ljiljana Tadić-Adžamić | Umjesto čestitke

Danas na tvoj rođendan neću plakati
Dan je prohladan
I buke gradske ne snivaju
Upalit ću jednu svijeću za divnu tvoju besmrtnu dušu
I
Šutjeti u tami zraka jer danas je tama jača

Ljiljana Tadić-Adžamić | Bliskost

Došle su Tišine
Bez plača glasa i suza
Ušle su na moje ruke tvoje drage da miluju
Tvoje lijepe i smirene
Na grudima prekrižene

Dotakoh ti usne blijede čelo oko
Leđa ti još topla bijahu
Na usnama beživotno modro
Ti ležaše nijem od mene dalek
A srcu kao nikad bliz

Volim te
Biće ti moje hrli u onaj čas kad je vrijeme poći
S molitvom da Svjetlo gledamo
I opet si kao djeca
Tepamo

Ljiljana Tadić-Adžamić | Čekajući

Molitva me promatra svaku večer  u pola devet
Kad sve mine i ja se stišam
Tiša od zime smrti i leda
Promatra sklupčana u kutu sobe 
Bez glasa bez buke bez optužbe

Ona čeka

Ljiljana Tadić-Adžamić | Novo

Jutros je procvala orhideja u mom stanu.
Čini se ništa novo.
I divne postale aleje u mojoj blizini.
Ništa novo.
Uvijek su divne bile
No slijepcu
Najljepši poklon oči su nove

Vani je kišno
Kiša su biseri na koje se žale
Svi slijepi
Koji
Ljepotu u prolaznosti truloj traze

Hvala jer progledah a slijepa bijah
I što mi spasenje Tvoje u novome sja
Hvala za nadu kojoj sam davno
Rekla zbogom očajno

Ljiljana Tadić-Adžamič | Pripitomljavanja

Tuzla - Panonsko jezero: Edinwiki - Vlastito djelo,
CC BY-SA 3.0,https://commons.wikimedia.org/
w/index.php?curid=25771269

Ako išta čovjek može zvati svojim, to je grad u kojem je rođen, odrastao ili kojem je mahnuo drhtavom rukom, preznojenom od potrebe za časti, uspjehom i ljepotom budućega a k tomu neizvjesnoga. Grad slipav od koraka zadihane Srne, čija je duga ukleta sudbina, grad umoran od selimovićevske razdjelbe obitelji i društva, grad umoran i iscprljen od ratova, obnove i novogradnje najskupljih kvadrata stanova s pogledom na nebo bez oblaka i sunca. Taj grad ima svako od nas, od vas, skriven ili očit, uvijek u skladu s pitanjem identiteta, tim vječitim problemom balkanizma, dok svijet gazi naprijed, ne mareći za estetiku bolesti tradicije i povijesti.

Ljiljana Tadić-Adžamić | Preobražaj lirskoga raskola u europskom čovjeku

     Kulturološka i društveno-povijesna legitimacija književnoumjetničkoga djela, pozicioniranost njegova autora (uključujući barthesovsku teoretizaciju o smrti autora,  metatekstualnost i umreženost citatne forme teksta i tekstova) unutar te iste društveno-kulturalne mreže te recipijenta koji čita i tumači tekst, isključuje svaki vid generalizacije vrjednovanja tog istog književno-tekstualnog ovaploćenja. Naime, znanstveno propitivanje svih navedenih strukturalnih segmenata književnosti ne može dovesti samu književnost u jednoobrazni sustav vrjednovanja imamo li na umu da su sinkretizam modernog doba, dijalog umjetničkih vidova i intertekstualnost objedinili umjetničke tematsko-motivske i stilsko-formativne influencije u umjetnosti. S tim u vezi, ovaj rad će pokušati približiti recipijentu suvremeni pjesnički / poetološki izraz oslobođen ograničenosti generaliziranja i očitog definiranja s obzirom na fiktivno-faktivni profil umjetnosti. Također će se u radu nastojati obrazložiti i po/dokazati na koji način čitatelj percipira tu genetičku fiktivno-faktivnu podvojenost književno-umjetničkoga teksta, zatim dijalog prošloga i sadašnjega u istom tom tekstu kao i pojavu filozofske bliskosti poezije/ literature s teorijsko-kritičkim i povijesnim profilom književno-umjetničkog djela. Nerijetko tekst do recipijenta putuje posredstvom prijevoda te će se stoga u radu pokušati, pored navedenoga, naznačiti i uloga prijevoda u ovim korelativnim tezama.