Ljerka Varga | Pišem stihove

Pišem stihove da ih čitaju oni,

Koji traže istinu u tuđim riječima,

Koji traže istinu ljubavi u sjećanju,

Na peron stanice gledajući suzom,

Za odlazećim vlakom u suton.

Pišem stihove oproštaja s vremenom,

Gledajući kako sunce u zalazu tone,

Slušajući kako zvona grobljanska zvone,

A vjetar zavija preko križeva,

Dok tužno završava dan u titraju svijeće.

Dok ja pišem stihove, negdje umiru ljubavi,

Negdje vihore vihori, neki prazne čaše,

Da zaborav i samoća sjedne na tužne oči,

Da sat u noći zastane u gluho vrijeme,

Nadajući se svitanju i nečem novom.

Pišem stihove i ne zamjerite moju prisutnost,

Privijam riječi, rime i sonete na ranjenu dušu,

Milujući svako sjećanje suzama pred san,

Tražim spas u jutru, kad svitanje zasvijetli, Jer bliže sam oblacima, iza kojih dolazi mi dan. 

Ljerka Varga | Bio sam mornar noćas

Noćas sam mornar bio
na brodu od papira
slušao sam kako školjka
preko valova svira

Mirisalo je more
ja sretan sam bio
sve do jutra bijela
taj divan san sam snio

Kada sam se probudio
Ničega nije bilo,
Ništa nisam dirao
Ni broda niti mora

Samo je iz kuhinje tamo
Čajnik svirao
Kao da mora.

Ljerka Varga | Roda i kiša

  

 

Letjela je jedna roda,

Ispod oblačnoga svoda,

Pa nije niti znala,

Da je kišna kap baš pala.

 

Bilo je jutro tmurno,

A roda je letjela žurno,

Na sastanak kod bare glavne,

Gdje stanuju žabe slavne.

 

Kiša je baš dobro padala,

Nije se roda tome nadala,

Pokisla i mokrih krila,

Vratila se gdje je prije bila.

Ljerka Varga | Slikovnice

Slikovnice su knjige,

Za djecu do škole,

Prepune slika raznih,

A djeca ih vole,

Tako će mnoge

Životinje upoznati

I sami ih crtati,

Na prvi papir prazni.

Slikovnicama se raduju djeca,

Kad vide nacrtanu pticu, ježa il' zeca,

Kad vide oblak i kapi kiše,

Sunce kad vide, da noć briše,

Kad dijete počne slova da plete,

Kad zna prepoznati puža,

I zna kako izgleda mirisna ruža.

Slikovnice su pune ilustracija,

One su djeci prava zanimacija.

Ljerka Varga | Žabe

Zelene i plave, one su prave,

Žabe u bari, stare su stvari.

Kad šuma se u bari kupa,

One su zelene boje, sve skupa.

Kad se nebo vedro u bari ogleda,

One su plave boje sve od reda.

 

Ali od svih zelenih i plavih,

Za ovako kišnih dana,

Čuje se jednako od svih,

Od jutra rana, kre, kre,

Rega, rega, jednaki stih.

Iz materijala za slikovnicu ŽABE

Ljerka Varga | Kišobrani

 

Kišobrani su danas glavna stvar,

Kad nebo nam šalje kišu na dar,

A onda se vjetar umiješa u sve to,

Pa poletjet žele mokri uvijek veselo.

 

Kišobran nas štiti od kišnih kapi,

Dok smjelo plešu po kišobranu kapi,

Pa polete prema cipelama i asfaltu,

Ponekad završe nestašne nam na vratu.

 

Tako nas kišobrani brane od kiše,

Kad kiša stane ne trebamo ih više,

Pa odloženi na vješalicu sami tuže,

I jedva čekaju da se opet s kišom druže.

 

Ali kad je kao danas kišan, mokar dan,

Svakako ponesi, ne zaboravi kišobran.

Ljerka Varga | Zec Mrkvenko i Mjesec

  

Sanjao sam noćas

da je mjesec čun

i da je do vrha

s mrkvama pun...

 

Plovili smo tako

mi oblaka rijekom,

gledale nas zvijezde

sa obala prijeko...

 

Sanjao sam tako

sve dobro je bilo,

ali mrkve je odjednom

mjesec sve sakrio...

 

Pa sad plovi prazan,

na počinak hita,

ja sam u dilemi,

ali tko me pita...

 

Pjesmice o Zecu Mrkvenku dio su zbirke u pripremi…@ljv

Ljerka Varga | Snovi Zeca Mrkvenka

 

Spavao sam noćas dobro

i sanjao puste snove

činilo se da sam negdje

kao da me netko zove.

 

Sanjao sam sebe tako

i sav plav sam cvijećem bio

kao da me netko spretan

plavim cvijećem oslikao.

 

Da sam lud u nekoj priči

čudesima što se hvali

lutao sam crnom šumom

a Alisu svi su zvali.

 

Gle pred zoru sretni snovi

zvonom zvoni bliska crkva

stojim velik kao stablo

u naručju mi ista mrkva.

 

Tu je san sad gotov bio

uz mrkvu sam se probudio.

Ljerka Varga | Jutro Zeca Mrkvenka

Na nekom putu

pokraj šume neke

Mrkvenko se na put dao

da negdje je mrkve polje

u snu je noćas sanjao.

Požurio brzo da bude prvi

da jutra slast s nikim ne dijeli

onda će opet u grm pokraj šume

i odmarati skoro dan cijeli.

Na svaki je šušanj oprezan bio

put je vodio kroz suhe trave

znao je da grm ne spava

da to se crvendaći i sjenice

od ranog jutra važni prave.

 

Jutro je počelo tako

kroz prve zrake sunca spretne

otišao je i vratio se brzo

da radoznalog lisca ne sretne.

 

Ljerka Varga | Duša u kapljici kiše

Sišla je polako iz prepuna oblaka,
Činilo se da je kao kaplja svaka,
Al onda je postala nešto više,
Bila je to duša u kapljici kiše.

Sitna prepuna vlage, svjetla i života,
Dugo je nije bilo,a bilo je grehota,
Smjestila se u tom balončiću vode,
Čekajući vjetar i zemlju da je oslobode.

Čija si? Kome pripadaš? Šaptao je vjetar,
A ona je šuteći padala kroz mrak,
Tražeći mjesto gdje će sitna pasti,
Korisna da bude da pomogne rasti.

Onda je postala nešto više, nešto veće,
Pretočila je snagu u najljepše cvijeće,
Ono je raslo, postalo nešto više,
Držeći na latici dušu u kapljici kiše.

Ljerka Varga | Izmaglica jutra

U izmaglici jutra budi se dan,
Miris zemlje odmorene, kišom natopljene,
Ostaje na poljima zelenim da raste,
Odnekud cvrkut, već lete laste,
A nebo je ponovno vedro, tako udaljeno.

Snage treba u tom novom danu,
Za shvatiti jutro izmaglicom sivo,
Na vratima ljeto u mirisima lipa,
U mirisu ljiljana, što lebdi zrakom živo,
Jutro u izmaglici kao da se skriva.

Izmaglicom jutra povjetarac lišće njiše,
Miluje zrak, krade miris otvorenih ruža,
Bijeli lipanjski ljiljani u naručju dana,
Posuti rosom, san što se k zvijezdama pruža,
Negdje pjesma ptice, ogrlica jutra rana.

Ljerka Varga | Na jastuku bijelom

Na jastuku bijelom
Od sjajnog damasta,
Leži knjiga stara, baršunasta,
Listovima svojim, k'o proljeće s'vita
Nudi se oku da ju pročita.

Između korica u tvrdom uvezu,
Sakriva ljubav, horor i jezu,
K'o najveća tajna sudbina čista,
Zove i mami list nakon lista,
Znam odolit' ne mogu, čitati hoću,
Ona miluje me i osvaja noću.

A jutrom onda na jastuku bijelom,
K'o ljubavnici zagrljeni u mirisnom sijenu,
Slušaju ulice daleke korake,
Ona i knjiga u postelji leže,
Stvarnost je daleko, a snovi bježe.

Na jastuku bijelom od sjajnog damasta,
Pročitana leži knjiga baršunasta,
I čeka ponovno radoznalo oko,
Da potonu zajedno u snove duboko.

Ljerka Varga | Dnevi se vrtiju

Dnevi se vrtiju polehko, stiha,
Se nekak je sive i nebom niš rekla
Sam se kiša nagleda v tišini,
Pak curi, curi, kak da je stekla.

Po obloku teče, kaplje, kap po kap,
Pak stane na deski obloka,
Na brajdi se njiše, visi z lista,
Potem se navirne z starega joka.

Ne, ni to žal za tem kaj je bile,
Ni za žaliti kaj prešle je sega preveč,
Sam dnevi so tak sivi, kak stare svile,
Živlenje odlazi, vre ni ga za doseč.

Vrtiju se dnevii tiho, polehko,
Ti veter čkomi, naj se odnositi,
Ni soze, ni kišu, daj pusti me ,
Kaj morem te, sam to još prositi.

Matilda Mance | Grgurove priče

Predgovor: Dragica Vitez-Fišer

Nakon četiri uzbudljiva romana kriminalističkoga žanra i dva romana o umirovljenom policijskom psu Zeusu, kratkih priča i haiku poezije, varaždinska književnica Matilda Mance objavljuje i svoju prvu ilustriranu knjigu priča za djecu pod nazivom „Grgurove priče“. Za to je "kriv" njezin prvi unuk Grgur, kojemu uživa pričati priče, baš kao što to rade sve bake i djedovi na svijetu.

Zbirka je to od jedanaest kratkih priča, koje na jednostavan i zanimljiv način govore o različitostima među ljudima, o prijateljstvu, ljubavi u obitelji, odnosu ljudi prema životinjama, o dobru i zlu, skromnosti, vilenjacima i strahu i kako ga pobijediti. Sve teme autorica opisuje kroz život životinja i ptica, ili kroz pustolovine dječaka, a teme su ilustrirane primjerenim slikama Ljerke Varga, što doprinosi zajedničkom čitanju sa djecom.

Ljerka Varga | Zovem te

Kad ponovno zazelene polja
i sunce ugrije zemlju pod nogama
prošeći ravnicom zabaci kose
neka ti rosa sa trava
opere tabane iscijeli naboje
zemlja tvoja očisti težinu koraka.

Kad ponovno procvatu livade
stani pokraj puta prolaženja
neka te dotakne vjetar jutarnji
prepoznat ćeš miris zemlje i trava
sokove pupova u mladim grmovima
radostan pjev građenja gnijezda.

Zovem te, uronimo dlanovima u zemlju
vlažnu i toplu od prvih kiša
spojimo dušu sa njenim mirisom
zasadimo sjeme nade novih nicanja
pustimo da raste novim dodirom sunca
neka obilje zemlje ispuni dušu, zovem te.

Ljerka Varga | Zadnje prosinačke večeri

Sjećanje pišem jer to je samo ostalo
Blijedi polako od njih šezdeset
Zadnje prosinačke večeri
Kad padali su visoki snjegovi i topili se iznenada
Kad tuga je ostala u jednoj noći
A nebo je bilo nedostižno sivo

Ljerka Varga | E, ravnico

Na latici cvijeta, na listu grane,
Kad zanjiše se sunce, dan kada svane,
Kotrljaju se kapljice, biseri rose,
Travom koračaju noge bose.

Ljerka Varga: Bijeli bor

Nikako se ne mogu sjetiti stihova koje sam kao mala djevojčica učila s mamom. Bilo je to tisuću devetsto pedeset prve kada još nisam išla u školu, ali sam već znala ponešto slova. Znam da je stihove napisao pjesnik Ratko Zvrko. Stihove o Djedu Mrazu ili Djedu Božićnjaku. Stihovi su bili predivni, a ja sam naučila cijelu pjesmicu napamet. Mama je bila ponosna na mene jer je pjesma bila podugačka. Bila je objavljena u Vjesniku na stranici za djecu „Zabavnik“. Bilo je još i drugih stihova. O snjegoviću, o Ročku Krpiću, zatim pjesma „Mama daj mi kaput“. Od svake znam ponešto, ali o Djedu Božićnjaku „Noćni putnik“ ne mogu se sjetiti svih stihova.