Jozo Krajinović | Hoću li izdržati

Hoću li izdržati,
kad oslabi vjera moja
kad mi slaba bude volja
a daleko ruka tvoja.

Hoću li izdržati,
kad se oblak sivi spusti
kad putevi budu uski
a noge mi umorne.

Hoću li izdržati,
kad mi križ niz rame klizne
a duša mi slaba vrisne
smiluj mi se Bože moj.

Hoću li izdržati,
zadnji dio puta moga
zadnju suzu suha oka
kako Bože sakriti.

Hoću li izdržati,
kad mi srce prepolove
kad ne bude više moje
za koga će kucati.

Hoću li izdržati,
sve je tebi Bože znano
al je tvome slugi strano
svu bol svijeta nositi.

Jozo Krajinović | Ima jedno mjesto skriveno u meni

Ima jedno mjesto, skriveno u meni

bit će da mi duša tamo negdje sanja,

skriveno od ljudi, od kazaljke sata,

skriveno od maraka i teških koraka.

Ima jedno mjesto duboko u meni

tamo gdje se nebo s dolinom spaja,

gdje se vjetri zapliću u kosi

tamo gdje ne boli, niti jedna rana.

Ima jedno mjesto, poput malog raja

stvoreno za mene i za Boga moga,

stvoreno za vječnost  nakon teških dana

skriveno ali znano, samo meni dano.

Ima jedno mjesto gdje šapuću breze

dok ih vjetar u tišini spaja,

i cvrkuću ptice i miriše cvijeće

i pucaju žice što nam vežu živce.

Ima jedno mjesto, samo meni znano

samo meni znano, svim drugima strano,

u njemu mi duša plaha razdragana

ko da vječnost sluti nakon teških rana.

Ima jedno mjesto puku nepoznato

ja ga ne bih dao za sva blaga svijeta,

u njemu je radost u njemu je sjeta

u njemu su svjetla od drugoga svijeta.

Ima jedno mjesto vjerujte mi ljudi

gdje se kamen voli, gdje nam nebo sudi,

skriveno u grudi skriveno od ćudi

sa zebnjom mu prilazim al se sretan budim.

   

Jozo Krajinović | Starac

Ispod gustih obrva                                   

pogled mu luta,                                        

traži ostatke mladosti svoje                   

sada kad je stigao do kraja puta.            

Sjedi brkovi oštro stoje

bore se rasule po golom čelu,

misli mu stigle do pola puta

sjedi i čeka da stignu k njemu.

Buran je život u duši ovoj

mnogi su požari kroz nju prošli,

mirno sjedi u pepelu života

i čeka poziv koji će doći.

                        

Lula je suha u staroj ruci

tek malo dima vani viri,

zna i ona da vrijeme je prošlo

živjet će i ona dok starac živi.

Prolaze djeca dok starac sjedi

i nekim čudom svi se čude,

djeci je drago što vrijeme bježi

dok starac nervozno trlja ruke.

Nervozni pogled najednom stade

opazi jedno drvo suho,

u oku mu zablista mali plamen

dok se sjećanja bore s mukom.

Život polako u suton gasne

sjećanja kovitlaju vrijeme ludo,

cijeli život htio bi da saspe

u čašu bola i tiho zaspe.        

 

Jozo Krajinović | O, Bože moj...

 

Naslonjen na stupac sudbine

ljuljam se kao trska na vjetru,

nemam snage glavu da podignem,

strah me ponora u koji ponirem.

Oslonjen na ljude oko sebe,

propadam kao lišće jesenje,

gaze me kao travu jutarnju

dok sunce skriva zrake od mene. 

 

Ja sam poput lađe koju more razdire,

jedra mi lome vjetrovi s pučine,

žedan sam na vodi, od žeđi umirem.

O, kako sam samo slab

bez tebe Gospodine.

Putevi su moji od suhe prašine,

svi se nekako u krug pretvore,

htio bih iz kruga, ali ne ide.

O, kako sam samo izgubljen

bez tebe Gospodine.

O, Bože moj, evo ruke podižem,

primi me za ruku da vjetar prestane,

zagrli me čvrsto da ne propadnem,

budi stupac moj da ne posustanem.

Jozo Krajinović | Rekao sam, vratit ću se tata

 

Rekao sam, vratit ću se tata, lagao sam da ga manje boli. Zagrli me ko da gubi sina, još me grli u mislima mojim. Još mi stoje ruke oko vrata, čujem kako nešto tiho zbori. Daleko sam od našega grada, tate nema, a ja suze ronim. Rekao sam, vratit ću se tata, vlažan obraz još mi rumen gori. Da se vratim uzalud je sada, tate nema na stazama mojim. Hladna zemlja pod nogama mojim, sunce hladno tek na nebu stoji. Samo ljubav u grudima gori da se vratim gdje me majka povi.

Prokleta je ova tuđa njiva, sve što rodi prepuno je boli. Bože, meni treba ljubav, ona silna, ja sam, Bože, Hrvat, tek za ljubav molim. Sad vam kažem, vratit ću se, svima, vratit ću se da nas više ima. Vratit ću se radi moga sina domovinu zvat ću majkom, kada druge nima.

________________________________________________

Za sve sinove koji su otišli bez pozdrava da ih manje boli  tuđina.

Jozo Krajinović | Ulična svjetiljka

Sunce je zašlo sa svojim sjajem
gospodar noći sada je tama,
na jednom stupu tek mala iskra
cijele će noći boriti se sama.

Ta mala iskra u gustoj tami
pružat će sigurnost djeci vani,
spajat će sjenom zaljubljene
čekat će nijemo da prođe vrijeme.

Put pokazuje slijepcu kroz noć
tiha i blaga kraj puta stoji,
blago se sagnula nad prolaznike
zar nitko ne vidi da postoji.