 |
| Paul Celan -Wikipedia (EN) |
O Paulu Celanu
Kao i Heinrich Heine, kojem je bio intimno privržen od samog djetinjstva, Paul Celan, pjesnik židov germanofon, rođen daleko od Njemačke, nešto malo poslije raspada Austro-ugarskog carstva na Ukrajinu, Poljsku, Čeho-slovačku, Mađarsku, Rumunjsku i Jugoslaviju (pr.prev.), proveo je polovicu svog života u Francuskoj, u Parizu, nakon što su ga povijesni preokreti bili sukcesivno "ugurali" u četiri nacionalnosti. On nikad nije živio u "domovi-nama" svojeg materinskog jezika. Njemačka je ostala jedna zemlja njegovih kratkotrajnih posjeta, Beč, jedno napušteno boravište, ako ne pribježište. Ako nakon Auschwitza1 "on još pjeva", to je pod jednim imenom gotovo pofrancuženim i, suštinski, s obala Sene, koje bijahu njegova posljednja pratnja od ljudi i od stvari, jedna travanjske noći 1970. godine, dva tjedna nakon posljednjeg čitanja svojih pjesama pred dubitativnim slušateljima društva Hoelderlin, u Stuttgartu. Ali na njemačkom, u idiomu rodnom i usudnom, majčinskom i zločinskom, onih koji bijahu ubili njegovu obitelj i uništili zauvijek njegovu vlastitu egzistenciju, barem u austro-ugarskom elementu jednog jezika preživjelog iz "svijeta od jučer", izuzetno čistog, koji je on izgovarao s jednim diskretnim intenzitetom, bliskom boli. Tim jezikom također on prevodi Ungarettija, Mandelštajma, Henri Michauxa¨I to je taj jezik kojeg njegova poezija nastavlja prekapati i danas, uporno kao jedno beskrajno nebo, tako uporno da se čini - barem kod pjesnika - izmijenjenim za dugo vremena. Kaže se da je Paul Celan veći pjesnik njemačkog jezika od Rilkea i taj će renome, čini se morati potrajati.
Kao i Heinrich Heine, kojem je bio intimno privržen od samog djetinjstva, Paul Celan, pjesnik židov germanofon, rođen daleko od Njemačke, nešto malo poslije raspada Austro-ugarskog carstva na Ukrajinu, Poljsku, Čeho-slovačku, Mađarsku, Rumunjsku i Jugoslaviju (pr.prev.), proveo je polovicu svog života u Francuskoj, u Parizu, nakon što su ga povijesni preokreti bili sukcesivno "ugurali" u četiri nacionalnosti. On nikad nije živio u "domovi-nama" svojeg materinskog jezika. Njemačka je ostala jedna zemlja njegovih kratkotrajnih posjeta, Beč, jedno napušteno boravište, ako ne pribježište. Ako nakon Auschwitza1 "on još pjeva", to je pod jednim imenom gotovo pofrancuženim i, suštinski, s obala Sene, koje bijahu njegova posljednja pratnja od ljudi i od stvari, jedna travanjske noći 1970. godine, dva tjedna nakon posljednjeg čitanja svojih pjesama pred dubitativnim slušateljima društva Hoelderlin, u Stuttgartu. Ali na njemačkom, u idiomu rodnom i usudnom, majčinskom i zločinskom, onih koji bijahu ubili njegovu obitelj i uništili zauvijek njegovu vlastitu egzistenciju, barem u austro-ugarskom elementu jednog jezika preživjelog iz "svijeta od jučer", izuzetno čistog, koji je on izgovarao s jednim diskretnim intenzitetom, bliskom boli. Tim jezikom također on prevodi Ungarettija, Mandelštajma, Henri Michauxa¨I to je taj jezik kojeg njegova poezija nastavlja prekapati i danas, uporno kao jedno beskrajno nebo, tako uporno da se čini - barem kod pjesnika - izmijenjenim za dugo vremena. Kaže se da je Paul Celan veći pjesnik njemačkog jezika od Rilkea i taj će renome, čini se morati potrajati.