Tomislav Rovičanac | Jane Kenyon: Neka večer dođe

Neka svjetlo kasnog poslijepodneva
zablista kroz pukotinu u štaglju, penjući se
po balama kako se sunce spušta.
Neka zrikavac digne trljače
kao što žena digne svoje igle
i konce. Neka večer dođe.
Neka se rosa nakupi na motiku ostavljenu
u visokoj travi. Neka se zvijezde pokažu
i mjesec otkrije svoj srebrni rog.
Neka se lisica vrati svojoj jazbini u pijesku.
Neka se vjetar smiri. Neka se šupa
zacrni iznutra. Neka večer dođe.
Za bocu u jarku, za lopaticu
u zobi, za zrak u plućima
neka večer dođe.
Neka dođe, kao što hoće, i ne
budi uplašen. Bog nas ne ostavlja
neutješene, pa neka večer dođe.


Izbor iz poezije Jane Kenyon  (1947. – 1995.)
Izabrao i preveo Tomislav Rovičanac

Tomislav Rovičanac | Jane Kenyon: Zimska depresija

Ima jedan mali prostor između južne
strane stijene
i snijega koji puni okolne šume.
Sunce zagrijava kamen, otkriva
polumjesec golog tla: smeđe paprati,
i igličaste pramenove poput crvene kose,
žirove, krpice mahovine, svijetlo zelene...
Propadala sam na svakom koraku do koljena,
probijala se naprijed silnom
snagom, žudeći za nesrećom -
sve dok slučajno nisam našla kamen,
sa skrivenim trijemom topline i svjetla,
gdje je nešto maleno moglo bujati, a zatim
okrenuh leđa i pođoh niz put, krotko i spokojno.


Izbor iz poezije Jane Kenyon  (1947. – 1995.)
Izabrao i preveo Tomislav Rovičanac

Tomislav Rovičana | Jane Kenyon: Neka večer dođe

Neka svjetlo kasnog poslijepodneva
zablista kroz pukotinu u štaglju, penjući se
po balama kako se sunce spušta.
Neka zrikavac digne trljače
kao što žena digne svoje igle
i konce. Neka večer dođe.
Neka se rosa nakupi na motiku ostavljenu
u visokoj travi. Neka se zvijezde pokažu
i mjesec otkrije svoj srebrni rog.
Neka se lisica vrati svojoj jazbini u pijesku.
Neka se vjetar smiri. Neka se šupa
zacrni iznutra. Neka večer dođe.
Za bocu u jarku, za lopaticu
u zobi, za zrak u plućima
neka večer dođe.
Neka dođe, kao što hoće, i ne
budi uplašen. Bog nas ne ostavlja
neutješene, pa neka večer dođe.

Tomislav Rovičanac | Jane Kenyon: Natrag

Isprobavamo novi lijek, novi spoj
lijekova, i odjednom
opet zaživim svoj život
poput voluharica što dignula ih oluja
te ispustila tri doline
i dvije planine dalje od kuće.
Ja mogu pronaći svoj put natrag. Znam,
prepoznat ću dućan
gdje sam kupovala mlijeko i benzin.
Sjećam se kuće i štaglja,
grablji, plavih šalica i tanjura,
ruskih romana koje sam toliko voljela,
i crne svilene spavaćice
što ju je jednom ugurao
u nožni prst moje božićne čarape.


Izbor iz poezije Jane Kenyon  (1947. – 1995.)
Izabrao i preveo Tomislav Rovičanac

Tomislav Rovičanac | Jane Kenyon: Drukčije

Ustala sam iz postelje
na svoje dvije zdrave noge.
Moglo je biti i drukčije.
Pojela sam zobene pahuljice,
slatko mlijeko, zrelu
jedru breskvu.
Moglo je biti i drukčije.
Izvela sam psa uzbrdo
u brezovu šumu.
Cijelo jutro radila sam
posao koji volim.
Oko podneva legla sam
sa svojim suprugom.
Moglo je biti i drukčije.
Zajedno smo večerali
pri svjetlosti svijeća
na srebrnom svijećnjaku.
Moglo je biti i drukčije.
Zaspala sam u krevetu
u sobi punoj slika,
s mišlju kako će sutrašnji dan
biti isti kao današnji.
Ali jednoga dana, znam,
bit će drukčije.



Izbor iz poezije Jane Kenyon  (1947. – 1995.)
Izabrao i preveo Tomislav Rovičanac

Tomislav Rovičanac | Jane Kenyon: Ljetni pljusak

Trava je na polju polegla,
a na nekim mjestima kao da se
neka velika životinja, koje sada
nema, valjala svu noć.
Stabljike će se ispraviti ako za dana
ne bude oborina. Stalno mi nedostaješ, bolno.
Ništa od tvojih bučnih ulazaka
ili izlazaka, kad se vrata divlje ljuljaju
na svojim šarkama, ili teških nesvjesnih
uzdaha kad pročitaš nešto tužno,
kao što su Henry Adamova pisma iz Japana,
kamo je otputovao nakon Cloverove smrti.
Sve što cvate prignulo se pod kišom:
bijele perunike, crveni božuri i makovi
sa svojim crnim i tajnim srčikama
leže polomljeni na proplanku.


Izbor iz poezije Jane Kenyon  (1947. – 1995.)
Izabrao i preveo Tomislav Rovičanac

Tomislav Rovičanac | Jane Kenyon: Bilješke s druge strane

Oslobodila sam se očaja
i straha otkad sam došla ovamo.
Sad više nema hvatanja
vlastitih pogleda u zrcalu,
nema više loših knjiga, ni plastike,
ni premije osiguranja, i naravno
ni bolesti. Kajanje
ne postoji, ni škrgut
zuba. Nitko ne nariče kad prvi
grumen zemlje bubne u lijes.
Siromasi više nisu s nama.
Naša smirena srca otkucavaju jedino vrijeme,
a Bog se, kao što je obećao, iskazuje
milosrdnim odjeven u svjetlo.


Izbor iz poezije Jane Kenyon (1947. – 1995.)
Izabrao i preveo: Tomislav Rovičanac

Tomislav Rovičanac | Jane Kenyon: Nakratko ulazi, i ukratko govori

Ja sam cvijet osušen u knjizi,
ponovno pronađen nakon dvjesto godina...
Ja sam tvorac, ljubavnik, i čuvar...
Kad mlada izgladnjela djevojka
sjeda za stol,
ona će sjesti pokraj mene...

Tomislav Rovičanac | Jane Kenyon: Šišmiš

O racionalizmu sam čitala,
što činimo na sjeveru
početkom zime, gdje sunce
zalazi za dana u 4:15.
Možda je svijet razumljiv
racionalnom umu;
a možda palimo svjetiljke u sumrak
ni za što ...
Onda sam čula krila nad glavom.
Mačke i ja naganjali smo šišmiša
u krugovima - dnevni boravak, kuhinja,
ostava, kuhinja, dnevni boravak ...
Pri svakom okretu izmaknuo bi nam
kao identitet treće osobe
u Trojstvu: one
koja je govorila po prorocima,
one koja je zaprepastila Mariju
neočekivano joj prišavši.


Izbor iz poezije Jane Kenyon (1947. – 1995.)
Izabrao i preveo: Tomislav Rovičanac

Tomislav Rovičanac | Jane Kenyon: Kamo sad?

Budi se kad i ja, šeće
kad i ja šećem, okreće se
kad i ja, kuca mi na vrata.
Kvari mi hranu, krade san,
i ruga mi se, govoreći:
"Gdje je sad tvoj Bog?"
I tako, kao udovica, liježem
nakon večere. Legnem li
ili ustanem, isto je:
dani i noći nose me naprijed.
Nepoznatima se moram pričinjati
živom. Proljeće dolazi, ljeto;
hladovina, vedrina, pripeka, kiša...


Izbor iz poezije Jane Kenyon (1947. – 1995.)
Izabrao i preveo: Tomislav Rovičanac