Ivo Karaula | Sinovi

Oni se roditi nisu morali, ali su sa našom željom došli k nama,

a nestati i umrijet su morali, pa vječno tuguje mama.

Taj nabolniji trenutak dogodi se negdje od nas daleko i

morali smo uplakanih očiju putovati duž i poprijeko.

Sada evo zbog te crne zbilje, naš trag suza bio je dug tri Milje.

Tada su nam obadva sina istovremeno i neočekivano pali,

jedan završi brzo u Zemlji, a drugi negdje u bolničkoj sali.

Nakon tog nemilog događaja, cijelim se prostorom vijesti proširiše,

da naših dragih Gitarista i Germanista, nema među nama više.

Upravo pred jubilarni nastup te svoje obljetnice prodavaše se ulaznice,

te pored muzičkih oglasa, osvanuše mnoge crne naljepnice.

Iz svoga doma nenadno i brzo odoše kao da su stekli krila,

sviju nas obuze žalost i tuga, a najviše pati majka mila.

Svi ljudi koji su mislili na onom velikom koncertu biti,

umjesto veselja, dođoše k vječnom rastanku sa nama suze liti.

Tada je bilo na sve strane plača, jecaja i suza kao olujne kiše,

i mnogi se svom Idolu i omiljenom prijatelju duboko pokloniše.

Kad se svi tu oprostiše i vratiše, tad sama majka posrćući cvili,

suzama natapa tu zemlju, gdje su joj velikoga sina skrili.

Tude žalosna majka nema vremena ni suze liti, već žuri s tugom.

morala je što brže u bolnici vidjeti, kako je onom sinu drugom.

Nažalost, i mlađi joj je sin u bolnici stalno nepokretan i teško diše,

dok leži u postelji kod njeg plaču i prijatelji, jer ne može ustati više.

Tada kod njega i žalosna majka proplaka i jauknu na sav glas,

jer vidi da joj i mlađi sin mora u patnjama čekati onaj zadnji čas.

Evo zbog te bolne tragedije majka je već punih deset ljeta,

između svoje djece iscrpljena i žalosna danju-noću razapeta.

Svakim danom ide paliti svijeću i zalijavati cvijeće na grobu,

i odma nakon toga, onako uplakana, mora u bolničku sobu.

Tude uplakana majka kuka i proklinje sve od Zemlje do Boga,

što nepravdeno izgubi prerano obadva sina i dio srca svoga.

Jao meni djeco moja mila i teško mi je dokle sam god živa,

osuđena vječno patit moram, iako nisam nikom ništa kriva.

Iako je majka cijeli život oko svega toga umorna i zarobljena,

ipak će uza svoju djecu do zadnjega časa ostati privržena.

Nas djeca više nikada ne trebaju, a trebamo mi do smrti njih,

tako će nam cijeli život proći, uz strašnu bol i uz onaj uzdah tih.

Ni u biblijskoj povijesti nije nikada bilo nijedne žalosnije žene,

od ove današnje, gdje su mnoge patnje umnožene te majke satrvene.

U ovom svemu nitko više ništa popravljati i izmjeniti ne može,

samo eto nek i drugi vide, kolike se patnje nekomu nepravdno talože.

Toliku majčinu ljubav i izdžljivost svijet nikada i nigdje vidio nije,

da od ove vječno ožalošćene i krhke žene srce toliko za djecu bije.

Što je svak kao i majka volio tu djecu ne treba nikomu biti čudno,

jer su se ta dva najljepša cvijeta ovoga svijeta ponašali svugje uljudno.

Bili su ponos zapadnom narodu, bili su ponos cijelomu svom rodu,

bili su dobri u školi i na univerzitetu, bili su dobri i za rezonodu

Sada kad ih više u domu nema potpuno se vratiše u naše misli i duše.

iako ih trajno i po svuda nosimo u sebi, ne mogu nam oči da presuše.

Imamo ih u sebi i tada su nam pred očima u svakom trenutku

gledamo ih u svakom danu kao na dlanu i tako u najmanjem kutku.

Sa ovolikim žarom sada su nam djeca bliža srcu nego ikada prije,

jer nam ovoliki osjećaj prema živim osobama, nikada bio nije.

Danas kad ih nema, imamo više ljubavi i naklonosti prema njima,

ali ne znamo jesu li to djeca mogla osjetili dok su bili među živima.

Kad bi znali da su nam djeca u žvotu osjetili dio te naše topline,

zasigurno bi nas manje mučile te strašne i prežalosne gorčine.

Evo nam se danas u grudima proširi užareno jezgro koje peče,

a u mislima očekujemo djecu da te strašne opekotine spriječe.

Dok listamo njihove slike i uspomene pitamo: Je li to mguće?

da nikada više živu svoju djecu nećemo vidjeti kod kuće.

Uzalud smo se uzdali u neke milosti i u te nebeske upravitelje,

evo ta izmešljena milost nepravedno uništi sve naše želje.

Ovdje može svak vidjeti da nam umjesto milosti poslaše zlo.

pa i naš život sa dragom djecom, zauvjek propade kroz tlo.

U tolikoj žalosti, mi ne možemo ni svom životu više biti sluge.

ostali smo zauvjek sami bez veselja i bez svake utjehe druge.

Svi zabrinuto gledamo, koliko su preslabi svi prirodni proizvodi,

pa se neusuđiva dati ni minute garancije djetetu što se tek rodi.

Priroda je i tu zakazala, jer nikomu ne da te životne termine,

pa nitko ne zna šta će sa nama biti sutra i kada ćemo u dubine.

Uz Prirodu i religije ometaju da nam odmore duše i iscrpljena tjelesa,

jer su nepravdu i zaplašivanja sa nemoćnim Bogom lansirali na Nebesa.

Ta mi je praznina dokazala, da nije rađanja ne bi bilo ni smrti,

ne bi bilo ovog kratkog života ni da se uzalud u krugu vrti.

Nitko u ono vrijeme nije ni zamislio da će se roditi ona prerana smrt,

a danas zamišljamo da u nekom prostoru za mrtve, postoji rajski vrt.

Ivo Karaula | Zemlja

Zemljo draga, Zemljo sveta, ljepša si od svih Planeta.

Okolo si zračno plava, a iznutra suklja Lava.

Bivala si Zemlja snova, dok te čovjek ne zatrova.

Svijet nauči ponajprije, šta se sve u Zemlji krije.

Kažu, da se davno znalo, od čega je šta postalo.

Ugalj da je od šumske stvorbe, a crna Nafta od riblje čorbe.

Oh, kad bi znali još i to makar, od čega je Zlato i Bakar.

Tko se  još slaže s takvim znanjem, kad nas muče sa trovanjem?

Sve iz Zemlja šta god vade, to i ljude trovat znade.

Te podzemne brojne rude, u dubine mame ljude.

U dubini čovjek kopka, a odsvud ga vreba sklopka.

Toliko ljudi Rudu jagme, da bi htjeli čak do Magme.

Zbog grabeži nasta šteta, sva se Zemlja izrešeta.

Sve se vuče na površine, a Zemlja trese zbog praznine. 

Što god čovjek dublje buši, to se često i samo ruši.

Zbog zemaljskog raspuknuća, mogla bi izronit Jezgra vruća.

I tako bi vatra Pakla, sve živote na Zemlji smakla.

Nije ni čudno što Zemlja trese, kad iz nje čovjek sve iznese.

Čovjek stalno traži tamu i pod sobom kopa jamu.

Otkad čovjek kopat poče, smekša zemlju oko Ploče.

Ni u rudnicim nema mira, jer često Metan eksplodira.

Dok Eksplozije tresu prže i Tektonske će Ploče postat brže.

Zbog prebrze te putanje, prijeti Zemlji potresanje.

Ni u dubini sve ne štima,  sve se trese i sve klima.

trese Zemlja i bokovima.

Ivo Karaula | Poplave

Pitajmo se braćo mila, što se je Priroda uzbunila?

Sa promjenom naše Klime, ne slaže se svak’ sa svime.

Nekom krivo loženje, nekom Atomsko množenje.

Netko želi mijenjat stanje, da poplava bude manje.

Zbog previše ružnih slika, maknut pola stanovnika.

Manje življa sa svih strana, manje stoke i Metana.

Koliko ljudi, toliko ćudi, svak’ premalo svijetu nudi.

Šta pričaju ljudi sitni, za Prirodu nisu bitni.

Sve što narod plani, snuje, to Priroda i ne čuje.

Priroda je neumoljiva i raspravljati nije voljna.

Ivo Karaula | Šuma

Ako smo gospodari svoga razuma, postanimo zaštitari naših šuma!

Šuma nije tu da je sječemo, nego da vitalnije zdravlje od nje stječemo.

Gdje god postoji drveća više, uz njihovu pomoć lakše se diše.

I ono drveće blizu kuća, zna pročišćavati naša pluća.

Kućno je stablo i dio mene, o njemu brinem da ne vene.

Svakoga jutra pogledam najprvo, ljulja li se ponosno moje drvo.

Što se god ono njiše veselije, veću mi snagu u grudi prelije.

Šta ja izdišem, ono udiše, a šta ono izdiše, pomogne mi najviše.

Naizmjenično dišemo ja i ono, meni dioksid, a njemu mono.

Kada to sve sagledam pažljivo, saznajem da nam je i drvo živo.

Ali tom životu odkuda hrana, da se svako drvo toliko razgrana?

Drvo ne ore niti sije, a ipak se svako visoko izvije.

Drveće iz zemlje usisava hranu, i to preko žila za svaku granu.

Za razliku od nas, drvo je spretno i vuče hranu iz zemlje direktno.

Naš proces ishrane mnogo je duži, dok dođe do usta predugo kruži.

S našom hranom najprije u zemlju, iz zemlje, sa zemlje, od umora čovjek Drijemlje.

Najprije se ore i sije, onda klije, a čeka se dugo dok sve dozrije.

Kad čovjek ubire i plodove zrele, predugo se čeka dok dođe do zdjele.

I odatle ta hrana rijetka ili gusta, presporo dolazi do naših usta.

Toliko se mi mučimo, ni dužni ni krivi, dok drveće ne radi ništa, ali bolje živi.

Iako nismo s drvetom isti u svemu, ipak ono pomogne više nama nego mi njemu.

Hej dragi čovječe više se ne šali, ne zagađuj šumu, ne sječi i ne pali!

Ivo Karaula | Svemir

Kad zamislimo da je beskrajan taj naš Svemir, odma nas od čudesa trese nemir.

Zar to nisu ogromna čudesa da nigdje on nema zida, ni tvrdih zavjesa?

Svaki se objekt sa čvrstom ogradom pojača, a samo taj Svemir oko sebe nema tvrdog omotača.

U tom prostoru svašta se zbiva, najviše se susreće vatra živa.

Jednako i u svemirskom Kotlu vatra prži, iako ni on nema dna da je drži.

I u njemu se crvena kaša kuhati zna, pa iako on nema poklopca ni dna.

Dok se u tom Kotlu sve rude tope, ubrzane varnice prostore škrope.

Iz Kotla munjevito polijeću i kugle vrele, ali se međusobno vidjet ne žele.

Sve dotle su u crvenilu užarena tijela, dok se ne začaure u tvrda odijela.

Tko od njih dobije najdeblju koru, taj će dominirat u svemirskom prostoru,

Opet to i fizički znači, da veličina, rotacija i gravitacija, nekog manjeg privlači.

Iz toga bi trebalo znati svako dijete, kako su nastale stare i nastaju nove planete.

Iako nam je taj Svemir i odviše mudar, ipak se i u njemu dešava i sudar.

Od te ogromne udarne brzine, nastanu mnoge olupine.

Takav sudar rasturiva i mnoge komete koji ponekad i našoj zemlji prijete.

Pri sudaru i vatreno jezgro ostavlja trag, dok ne dosegne ohlađeni prag.

I ta vatrena staza duga ili kraća, možda se opet u svemirski Kotao vraća.

Na kraju, ne vidimo uvijek da su sve planete okrugle, jer nam sjene zvijezdice, kad se smrači,

izgledaju pločaste kao kolači.

Ivo Karaula | Sudbina

Sudbina je ta koja oko nas svira i igra, ali zna i ugristi jače od Tigra.

Njeni orkestar podmukle akorde ima koje tek čujemo kad zazvone po rebrima.

Šta je to sudbina mnoga se pitanja roje, iako je nevidljiva ljudi se je boje?

Da li je ona životni Peh, ili kažnjava nečiji grijeh?

Osuđiva li ona samo grješnike, ili se zaleti i na pravednike?

Šire li se njene atake trajno, ili ljude napada slučajno?

O nebeski Bože daj odgovori, tko tu zloglasnu sudbinu stvori?

Zar je i sudbina objekt leteći, ispod kojeg nitko ne može pobjeći?

Sudbina nas ometa na putu, ona je u svakom kutu.

Sudbina je na sokaku, ona je u vlaku, ona vreba letače po zraku.

Svuda nas nemila sudbina prati i ne znamo gdje će nam disanje prestati.

Sudbina je prepuna kobnih nota i svaka je dirigent našeg života.

Ivo Karaula | Magla

Često doživimo promjenu naglu, kad na putovanju zaronimo u razlivenu maglu.

Ona je kao cement siva i gusta, dok nam zamračuje oči proklinju je usta.

Najviše je od muke mrze vozači, jer ne vide kuda ih nose kotači.

Nečujno se provlači kroz šume i doli, uglavom je nitko od nas ne voli.

Svaki se putnik te sive tame boji i pita se, zašto ta magla uopće postoji?

A na to ih tješe svjetski mudraci, jer su životu najpotrebniji magle i oblaci.

Vlažna magla nizine rosi i mokre ostatke u zrak prenosi

Zar to nije od Prirode genijalno, da voda može teći k nebu vertikalno.

Sa morskim isparavanjem i magla se brine, da transportira vodu u visine,

Žedna se magla spušta niz planinu, pa i po nizinama razlijeva tminu.

I ta magla po nizinama traži, gdje bi mogla najbolje da se ovlaži.

Ponajbolje je napoji plavo more, pa magla s vodom kreće prema gore.

Kad dosegne svoju visinu, više nemamo na zemlji tminu.

Čim visoko iznese vode što više i evo nam napokon drage kiše.

Kiša se po usjevima naširoko kreće, da kasnije dobijemo punije vreće.

I tako nam redovito ispod nebeskog svoda, lije pročišćena i dragocjena voda.