Ivan Zrinušić | Ljetne amputacije toplije su od zimskih

Usvojivši plinsku gangrenu (ne bi se reklo ali
Smrad ostane titrati
U nosu dugo poslije bolničkog posjeta)
Odnosno odmahnuvši bijeloj sestri
Njezinim rumunjskim benzodiazepinima i oteklim gležnjevima
Te opsovavši posve neutralno u
Sebi naravno
Pođeš ulaštenim hodnikom prema stepenicama
Prema izlazu iz tog hrama nebrige i loše sintakse
Shvaćajući ponovno kao kakav
Golman tek ušao s klupe
To da su pročelja svih državnih ustanova ista
I to da svijet nikomu ne
Duguje ništa
Nakon čega u automat gurneš kovanicu od dvije kune
I kovanicu od jedne kune
Pa smanjiš šećer do nule stisneš kratku kavu
I zapališ cigaretu dok skori
Leševi od sunca suženih zjenica
Okupljeni oko drvene klupe s drvenim nogama
Već dakle barem tri četvrtine sata traže
Opravdanje da umuknu.

Ivan Zrinušić: Noćne pelene

Pred kraj druge boce šljivovice prije dva dana u osječkoj Retfali
Jedan neobvezno napomenu Treba nam svjetlost
Da nas podsjeti na mekoću
Najokrutnije obmane ionako izgovaramo u sebi
A drugi kičasto odvrati Ma treba nam samo jača bomba
Da nas podsjeti na zemlju – u premoćnoj sparini stan je vonjao
Na moždani udar – na što u prostoriju uđe žena ovog prvog
S potomkom spremnim za previjanje
I mi se pred njezinim nabreklim grudima
Zaista donekle utišasmo
Da bismo onda nastavili lupetati praćeni plačem
Koji ipak tek treba upoznati mogućnost izbora.

Ivan Zrinušić: Zagonetka

Autor fotografije: EuroPlius

Moram se maknuti odavde,
na nekoliko dana,
koliko novac izdrži.

Jutro je odnijelo prve žrtve
a tri sardine promatraju me s tanjura
svojim iznenađenim, neprilagođenim, ubijenim očima.

Grad se svakom sekundom sužava
žene i muškarci odgajaju djecu
nove monstrume i nove svece
dok se kapi limuna presijavaju na paučinastom svjetlu.

Nemam više čitavih čarapa,
ljeto prolazi
i zrak zaudara na presahnule životinjske iznutrice.

Pred ogledalom povlačim britvu:
stvarno, i uz najbolju volju ne pada mi na pamet
kamo bih ja to mogao otići.

Ivan Zrinušić‎: Razudba osmerokatnice

Mi asistenti pobrojasmo
Prostrijelne na fasadi
I izbijene prozore

A nakon ravnog reza
Konzilij izvaga dizalo
Podrume i mansarde

U granicama očekivanog
Zaključi primarijus
Pa zatvorismo truplo;

Domalo kao pokojničini znanci
Krenusmo na sljedeću

Praćeni mirisom formalina
I nehajnošću stanarâ.

Ivan Zrinušić : Vrata su blizu

Svakog puta kad snažno zapljušti kiša
Kad pod nebom ostanu samo odista izgubljeni

Učini se da bi ta silna voda
Mogla ponijeti dio sa sobom

Led iz kostiju lijeve ruke
Možda sjećanje na kakav rub djetinjstva

No nisu ni padaline od jučer
Što bi one s čovjekovim otpadom?


 

Ivan Shishkin: Rain in the Oak Grove 1891

Ivan Zrinušić: Lanac

Neke moje prijatelje dade se pratiti
Dok su u sjedećem položaju
U automobilu ili za stolom
Njihove pokrete držanje izraze lica;

Hodanje je uglavnom stvar osame
U uspjelijim slučajevima skup donekle čistih trenutaka
Koji se međusobno ne bore za prevlast;
Dade se pratiti ono što govore o sebi

Svakako i ono što misle da ostaje neizrečeno
Te njihove živote mjeriti kao mapu pokušaja i pogrešaka
Ostavljenu na uvid dokonu Bogu.
S vremena na vrijeme ruke tih nekih mojih prijatelja

Postanu žarači nedodirljivi u vrelini a oči im
Zapucaju dahtavim krvavim iglama
Kao da će naposljetku krenuti
U odsudan napad;

Ostane tako do sljedeće dužnosti
Do sljedećeg zamaha savjesti
A onda se ruke ohlade oči obustave paljbu
I polja lavande oko nas utihnu.

Posrkavši nadu to varivo od krtijih komada istine
Uvidimo da smo crijeva
Ipak punili izmetom;

Oni othranjuju svoju djecu
Baš kao što je netko othranio nas.