Irena Nevjestić | Nazovi me

Ti imaš moj broj.

Nazovi me. Dajem ti pravo.

Nazovi me. Javit ću se.

Javit će se moje tijelo, koža, rumenilo.

Reći ću da sam bila u Dm-u, kupila rumenilo na akciji.

Reći ću da me zovu s posla i zato tako reagiram. 

Nazovi me. Spremna sam. 

Spremna sam još jednom osjetiti.

Zujanje pčela i let leptira.

U trbuhu. Koji je bio rezerviran samo za grčeve. 

Nazovi me. Javit ću se. 

Uskrsnut ću. Jer umrli moraju oživjeti. 

Bar još jednom. Prije nego zauvijek sklope oči. 

I osjete mir. Bez straha. 

Predano i pomiriljivo, predavši se ravnoj crti. 

Onoj službenoj, izgovorenoj iz doktorskih usta.

Usta koja, ako se dovoljno približiš, šire miris duhana. 

Pravog, ne onog hipsterskog koji uključiš u struju. 

Nazovi me. Budi moje čudo. 

Odguraj kamen s moje pećine i pusti me da još jednom vidim pčele. 

Neka me izbodu. Vjerojatno sam alergična i umrijet ću. Ali ne odmah. 

Ne danas. Ne sad. 

Sad neka lete leptiri i zuje zlaćane pčele. 

Kao u pjesmi Vidrićevoj.

Ti imaš moj broj.

Nazovi me.

Irena Nevjestić | Tvoje oči

Gledam tvoje oči, tražim neku dubinu,

Lokvu, baru, more, ocean

A nalazim samo šarenicu i leću

I to mi daje ideju za ručak

Ubacit ću suho meso jer ti to voliš, a ja volim leću bez suhog mesa

I u dućanu me police tjeraju da odlučim

Hoću li zelenu, smeđu, crvenu ili crnu

Proklinjem tvoje oči koje nisu mokri oceani

Već ideje za ručak

Prazni tanjur koji ja punim

Irena Nevjestić | Ti misliš

Ti misliš da sam ja netko i nešto 

samo zato što sam to što jesam.

Netko tko osmijeh dijeli kao ljetni regres,

Dođe i ode kao pekmez na kruhu. 

Čekaš ga kao plaću u siječnju i kad ga dobiješ

Staviš ga u škrinju na zauvijek.

Ti misliš da je to nešto 

to što tebi treba

I ne koristiš vlažne maramice u vožnji 

jer ne želiš biti čist kao račun 

da ne bude ljubav duga.

Duga je ukras na nebu poslije kiše

I podsjeća te na suze

I naušnice koje vise

Sa istih onih ušiju koje je otac vukao '86.

I bude ti žao, 

A žao ti je i kad ostaneš bez filtera

I ne da ti se u Kitro.

Ti misliš da sam to što jesam

Jer sam netko i nešto,

A baš jutros smatraš da sam nitko i ništa

Jer sam otišla bez pozdrava 

Sa Dinamovim ruksakom 

koji sam ti kupila u Karlovcu 2009.

Irena Nevjestić | Odlazak

Ja ne putujem nigdje
i tugujem svugdje
***
U kuhinji kod špareta
miješam suze
U dnevnom boravku zalijevam adama
I anturijum