Živimo u vremenu koje od nas traži da budemo dostupni uvijek, svima i odmah. Granica između poslovnog i privatnog, između tuđih potreba i naših mogućnosti, nikada nije bila tanja. Kao netko tko dolazi iz oblasti psihologije i socijalnog rada, svakodnevno svjedočim fenomenu modernog doba – emocionalnom izgaranju (burnoutu) koje ne dolazi preko noći, već se prikrada tiho, kroz stotine malih, prećutnih pristanaka.
Koliko puta ste rekli „može“ kada je svaka ćelija u vama vrištala „ne mogu“?
Naučeni smo da je empatija davanje bez zadrške. Međutim, psihologija nas uči suprotnom: empatija bez jasnih granica je autodestrukcija. Postavljanje granica nije čin sebičnosti, već osnovni čin samoodržanja. Kada odbijemo zadatak koji prevazilazi naše mentalne kapacitete ili skratimo vrijeme provedeno u toksičnom okruženju, mi ne odbacujemo druge – mi biramo sebe.
Sačuvati mir u bučnom svijetu počinje prepoznavanjem sopstvenog umora. Tek kada naučimo da poštujemo svoje „ne“, naše „da“ će dobiti stvarnu vrijednost i snagu.