Dragana Novaković | Tamo gdje (ne)pripadam

Svuda su oko mene laste
gdje god bila.
Crna pera s prošaranim bijelim lete
istim putem, uokolo vraćajući se.

Gdje god bih se pomjerila bile bi iste,
na jugu ili zapadu,
ne razlikuju se.
Govore istim jezikom
i plešu poznatim plesovima.
Istih se i plaše.
Skrivaju se od mraka među krošnjama
i broje godišnja doba,
vraćaju se i odlaze.

Dragana Novaković | Moje ime je Dragana

Moje ime je Dragana
i zaljubljena sam u dvije osobe.

***

Ujutro se budim pored njih.
Jednu gledam, drugu ne vidim.
Ruku primičem licu i osjetim dodir,
jagodice udišu kožu,
a noge klize niz posteljinu
i prave udubine.

Dragana Novaković | Navikla sam da ne postojiš

(za Dušana)

Ima jedna kist
umočen u tirkiznu pastelnu boju.
On ne dotiče papir ni vodu,
njegova gusta masa
sliva niz zglobove i kaplje po nogama
praveći nasumično obrise
Tvoga lica.

Dragana Novaković | Aeternum

(Posvećeno D.L.)

Veče je mirno.
U daljini čujem zvuk sove
kako milozvučno odzvanja u mojim ušima.
Hodam lagano niz ulicu
i osluškujem mrak.
Nema ništa spokojnije od tame
koju čisti pokoja noćna svjetiljka.

Dragana Novaković | O kako bi bilo lijepo pronaći tebe

Žudim da Te pronađem.
Gdje li si? S kim li si?
Daleko Ti, skriven si od mene.

Žudim pronaći ruke koje znaju da grle
i noge koje će imati lagan hod
(o kako bi bilo lijepo pronaći Tebe)
da jednom i ja, spokojno,
zaspem pored srca njegovog.

Dragana Novaković | Pričaj mi

(A.G.)

Pričaj dugo u noć
riječi koje želim čut'.
Prstima prođi mi kroz kosu
i pričaj mi dugo
sve dok od mene njoj
ne budeš morao poć'.

Dragana Novaković | Pomajko

(posvećeno baki Mirjani)

Opet ne znam kako započeti stih
ono malo slova zgurenih u jedno
kako tebi zahvaliti na svemu
za sve ono što si učinila.

Dragana Novaković | Blijedo roza

Razvuci tkaninu marame
nek' leprša lagano na vjetrovima.
Ona prozirna, mirisna i čista
govori o ljubavi dvaju svjetova,
prvom poljupcu, prvim dodirima.

Dragana Novaković | Mors solum initium est

Tebe, čija duša besmrtna je,
čista nepokolebljiva,
neokaljana i nedirnuta,
želim dotaknuti.

Dragana Novaković | Omnia

Ljubavlju stvaram tebe,
u strahu,
da te ne bi neko drugi stvorio.

Dragana Novaković | Autoportret

Zelim oblikovati nebo od plastelina
i obojati ga bojama tvoje duše!
Temperama izliti zagasitu ljubav
što maštu nad gradom crnilom guše!

Dragana Novaković | Strepim od tvog zaborava

(M.V.)

Negdje u noći,
dok voda žubori nebeskim svodom,
ja strepim od tvoga zaborava.

Dragana Novaković | Balada za dvoje

(posvećeno A.G.)

Noćas, klimavim notama
ispisujem sudbinu.
Kiša kaplje niz oluke
poput tinte
koja slijeva niz
jagodice mojih prstiju.

Dragana Novaković | Dragi moj poznaniče, znaš li ti što je to život bez prave ljubavi?

Dragi moj poznaniče, znaš li ti što je to život bez prave ljubavi?
Ne znaš, zar ne?
E, pa ovako, reći ću ti.

Imao sam veoma dobrog prijatelja. Dobro ga se sjećam. Zvao se Zoran. Bio je u ranim 30-ima kada sam ga upoznao. Bio je lijep, mlad intelektualac, veoma šarmantan, te su mu se zbog toga mnoge djevojke bacale u zagrljaj. Volio sam s njim razgovarati jer, za razliku od mojih ostalih prijatelja, bio je veoma inteligentan i rječit. Uvijek je bio sretan, rijetko kad sam ga zapravo mogao vidjeti tužnog, a još rjeđe ljutitog i zabrinutog. Imao je sve što mu je bilo potrebno u životu. Barem je tako govorio. No, uvijek je bio nekako sam, bez prijatelja, obitelji, djevojke ili jednostavno nekog bliskog sebi. Čak mislim da nije imao nikoga, osim mene. Barem sam tako pretpostavljao. Često sam dolazio u iskušenje upitati ga gdje mu je obitelj, ali nikad nisam imao hrabrosti. Vidjevši kako je, na neki način sam, pokušao sam ga socijalizirati. Bezuspješno. Na njegovom licu mogao se uočiti trud kad god bi pokušavao uspostaviti kontakt s ostalima. Nije mu uspijevalo, i dalje je bio sam.