Darko Dautović | Zeitgeist

usputna uspomena
na dodir
na dah
na kap znoja
na riječ
na prisutnost

redak poruke
glas iz telefona
izbrisana fotografija
oslobođena memorija uređaja

šaka pijeska u oči
neispunjena obećanja

Darko Dautović | Lament

Nije da se nismo voljeli. Voljeli smo se do krajnjih granica univerzuma. Pa i dalje i više i šire, kroz sve znane i neznane dimenzije pojavnoga. Samo što to nismo smjeli. Nije da nismo željeli dopustiti da smijemo. No, sada? Ovdje?

Tako to, čini se, biva kad se zavoli u životnoj dobi u kojoj sve što je iza preteže ono što je ispred, što je vilinski prah, materija snova. U toj dobi zakoračiti u nepoznato ili - pogubnije - zaboravljeno, nalik je ludilu ili pak nadljudskoj hrabrosti - ovisno uvidu proporcionalanome razini povjerenja u život. Značajnije, količini vjere u vjerodostojnost vizije sebe kao središta materije i nematerije stvorenih u tom što zovemo vrijeme iza.

Darko Dautović | Niti bolje, niti lošije...

(iz romana '16. Ljubavnik' – u nastajanju)

- Ne mogu vjerovati da pet godina nisi bio ni s jednom ženom... - promeškoljila mi se na ramenu.

- Vjerujem da ne vjeruješ. Ali je istina.

- Ja to ne bih mogla.

U tvojim godinama, ni ja nisam mogao protiv hormona i gladi za iskustvom, prešutio sam s razumijevanjem.

- Bilo je žena koje bi me privukle, ali vrlo brzo bih shvatio da me ne ushićuju. Dovoljan znak da mi nije mjesto uz njih.

Darko Dautović | Kavez

KAVEZ

Živjeti.

Čini se zastarjelica.

Poput mene. Sada i ovdje.

Prezent se, kap po kap, pretače u aorist. U praznini, svojoj punini značenja.

Sve teže zamišljam sutra. Mada ga je vrlo jednostavno sročiti: nakon policijskoga sata kupiti kruh, mlijeko, možda cigarete, potom skuhati kavu, pročitati vijesti, pogledati novu epizodu neke serije, nahraniti mačku, prileći do nje i čekati da drijemež učini što mu je svrha pa se nakon buđenja baviti nekim novim softwareom, učiti ga kao da će mi ta vještina ikada više biti od koristi, podgrijati konzervirano gotovo jelo pa s cigaretom spravljenom od ilegalnog, jeftinog duhana bdjeti uz računalo, zaviriti s vremena na vrijeme na mobitel što se danima bespotrebno puni strujom, uključiti omiljeni podcast na tabletu i - zaspati. Možda. Ako se ne prikažeš na gipsu stropa, ikonostasu suhih zidova, neopranom nikotinu s prozorskoga stakla, odrazu mjesečine na prašini stola. Na unutrašnjosti vjeđa.

Darko Dautović | Snomorica

Zamrijeti.
Nahraniti prazninu.
Ni sa čim je uvećati.
Uprazniti je do svemira.
Učiniti ga slikom svoga srca.
Zašutjeti do sutra.
Do jučer.
Pronaći mantru koja neće biti anagram njezina imena.

Darko Dautović | Here’s Looking at You, Kid...

Tek kad sam izvadio putnu torbu iz prtljažnika tijelo me zakratko podsjetilo koliko se zamorilo proteklim danima. Devet sati vožnje bilo mu je opuštanje i, pružajući otpor koraku, kao da je negodovalo što ju ne nastavljamo. Pogledao sam prema njezinom balkonu. Svjetlo.

Prošlo je devet i pol sati od kada sam je posljednji put vidio, trideset i dvije minute od kad sam je posljednji put čuo i sedamnaest dana od kada sam je posljednji put dotaknuo... Miris lipa njezine ulice, tutanj nedaleke željezare, sivo plavilo oblaka skopske večeri, sitna kiša posljednjega tjedna ožujka. Bezglasno kažem: hvala.

Izašao sam iz dizala i stavio torbu na rame kad mi se iza ugla stvorila u zagrljaju. Tihome zagrljaju u kojem ona prolazi kroz moj kožni kaput, ja kroz njenu tamnoplavu kratku kućnu haljinu, prolazi kroz moju epidermu, ja svojim prsnim košem obujmim njezin pa srca usklade takt, usne dah.

- Bože, koliko si mi nedostajala... - šapnuo sam joj.

- Tu si. - pomilovala mi je bradu.

Darko Dautović | Katarina

- Što nije u redu? - prekinula me u ispijanju prvog gutljaja kave.

- Sve je u redu. Čemu pitanje?

- Jedva izlaziš iz sobe. Viđamo te samo za ručkom i kad odlaziš.

- Posao me pritišće, mamo.

- Samo posao?

- A što bi drugo bilo? - izgovarao sam s podsmijehom.

Gledala me bez treptanja, ozbiljna i zabrinuta ne zbog spoznaje nedokučivosti zbivanja u mom svijetu već odbijanja da ih podijelim s njom. Cijeli smo život razgovarali. O svemu. Bila je slušatelj i svjedok, možda i češće nego što bi majka trebala biti. Svjedočila je svim mojim ushitima i padovima od kojih je nisam štedio nehotice joj namećući nelak zadatak nadrastanja životne uloge. Slušala me. Čak i kad bi razgovor postajao monologom kojeg je teško slijediti. Njezina je prisutnost stvarala moje sigurno nebo. Pred Katarinom nisam znao, mogao ni želio šutjeti. Sve do ovog trenutka u kojem nisam znao što reći, jer nisam znao što se zbiva sa mnom. Nisam znao što mislim. Nisam znao imam li osjećaje. Znao sam samo da me sve ono što sam živio kao ćudoređe, kao izvor spoznaje dobrog, prihvatljivog i vrijednog, pokušava rastrgati u kazni što sam se usudio osjetiti živim. Stvarnost mi se pretvarala u metafore, oksimorone, parabole... Pričinjalo mi se da sam uvučen u potpuno stranu paradigmu koja u fragmentima podsjeća na već življene poetike iz kojih sam izlazio sasječen. Prsni koš mi se pretvarao u kavez za nabubrilo srce isprepadano uvijek istom prazninom što ga je proglasila svojim domom. U toj je praznini postojala jedino tišina; praiskon svih rečenica koje će možda jednom biti izrečene kao začetak neke nove poetike koja ne pojmi strah, u kojoj se stvarnost neće ogledati u neologizmima i metonimijama, mjeriti poredbama, već će se samo i jedino živjeti u istinskoj neporecivosti... Možda.

Darko Dautović | Prašina

Rekla mi je da nije žena za mene. Da je ostavim.

Tražila je da na badnju večer učinim ono u što sama nije željela vjerovati da sam u stanju učiniti. Jer me, kao i ja nju, voljela više nego što je željela voljeti. Više nego je, kao i ja, zaboravila voljeti. Bit će da ju je, kao i mene, iznenadio nemogući dodir na ramenu, nalik blagoslovu, obzoru što se dani, rastvara pred nama, gdje svaki dan u kojem se srećemo postaje začetak puta u kojem će svako novo raskrižje pred kojim ćemo neminovno morati stati prestati biti prepreka, već postati staza kojom više nećemo morati prolaziti ustrašeni i sami, gdje ćemo jedno drugome biti svjetlo u dvojbama i gdje će svaki korak biti i nejak i prepun ushita poput prvog: obećanje putovanja i jamstvo sigurnoga pada.

Pasti je nezgoda. Ustati je odluka.

Darko Dautović | Bezdan

Nisam imao izbora do odustati od riječi pred njezinim pogledom što je prosinačko sunčano podne ogledao tamom, pred očima u kojima sam oduvijek, još od vremena kada je nisam poznavao, vidio tople boje jeseni, tonove sjete, meke sjene želja, plahe dodire zrelosti. Sada su me promatrala dva zaleđena, tamnosmeđa izvora što presušuju u bezdanu.

Gledala me. Ali, više me nije vidjela. Nije me željela vidjeti. Ne namjerno. Ne s predumišljajem.

Darko Dautović | Umjetnost tišine

Iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, sve više minuta unosim u uspomene. Bit će da me sustiže vrijeme. Ili me sažimlje samoizolacija kojoj sam se prepustio. Volim misliti kako je to samo faza, neko tupo razdoblje pospremanja mentalnih polica, otkrivanja zaboravljene prašine ispod emocionalnih tepiha, brisanje zamagljenih prozora na onome što i tko bih, valjda, trebao biti. A i okljaštrena svakodnevica se bez mog utjecaja uporno i svesrdno trudi da me razotkrije u zrcalu u koje se, zasigurno, sâm nikada ne bih usudio zaviriti, pa me u mojim lutanjima gradom dovede do ljudi koje nisam susretao godinama, koje pamtim samo kao fotografije, kao nepovezane fragmente rečenica, kao statiste u zaboravljenim događanjima.

Darko Dautović | Mon cœur souvre a ta voix - odlomak iz romana 16 ljubavnik (III. dio)

...

- Dopustite, gospođice... - pomogao sam joj svući jaknu i odložio je na vješalicu.
- Hvala, gospodine. - krenula je sjesti, na što sam poskočio do stolice i, kako je red i običaj, pokretom naznačio pomoć. Osjetio sam njezinu nelagodu.
- Ovi tvoji maniri me zbunjuju.
- Smeta te?
- Ne, samo nisam navikla. Makedonac to ne bi napravio.
- Jebiga, gospo’ice, ipak sam ja gospodin. - naglasio sam posprdno i nasmiješio je.
Pružio sam joj jelovnik i prepustio da izabere hranu. Letjela je pogledom po ponudi, zadržala se kratko na à la carte stranici.
- Moram do toaleta, a ti nam naruči piće. Ja ću žoltu.
- Što, molim?
- Pa rakiju. - začudila se mojem neznanju. - Nisi probao žoltu?
- Želudac mi ne podnosi rakiju. Ubije me žgaravicom.
- Onda nisi probao dobru rakiju.
- Eh, draga... Moj je stari Slavonac, a tamo se pravi najbolja šljivovica na svijetu, znaš.
- Žolta je lozovača. I posebna je, žuta zbog buradi u kojima se čuva.
- Vidim, dobro se ti razumiješ u rakiju. - podsmjehnuo sam se.
Čula je zrno zloće u komentaru, uzvratila mi primjerenim pogledom i pošla prema toaletu.

Nisam želio riskirati. Za sebe sam naručio Chivas i mineralnu vodu, naglasivši konobaru da ćemo jelo naručiti kad stigne dama. Sjetio sam se prijatelja Vilka koji je svakog puta kad bismo se sreli uz piće komentirao Chivas mojim snobizmom. Ti i Tito, rekao bi, snobčine. A radilo se samo o tome da je to bilo jedino žestoko piće koje mi tijelo nije odbijalo.

Sjedio sam u toplome drvenome ambijentu, uz prozor, tik do zavjetrine uzgibane tame jezera o koju se odbijala sada rijetka poslijepodnevna zraka niskog sunca iza sve prisutnijih oblaka. Iz zvučnika se razlijegala neka sedamosminska makedonska tužaljka. Tri para su joj veselo kontrapunktirala čavrljanjem uz porcije s roštilja, smijuljeći se i smijući, zveckajući jedaćim priborom i čašama. Plavičasti drhtaj plamena svijeće iz zasmeđenog stakla fenjerčića na crveno kariranome stolnjaku vratio me nekoliko minuta u prošlost, u nedavnog mene kakvog sam rijetko sretao.
Prvi put na klupi novozagrebačkoga predgrađa, nakon prvog izlaska, izleta u teatar s Nives, u trenutku pred očekivani, podrazumijevajući poljubac. Zatim, kad se ukazala u predsoblju stana svojih roditelja, ponosno mi pokazujući nagost jedva skrivenu netom sašivenim cijanom i magentom novog bikinija. Posljednji put u šetnji Palmotićevom ulicom, kad sam joj dlanom dotaknuo kožu leđa što se otkrila u eleganciji avangardno skrojenog prostora između izazovno kratkog zlatno žutog topa i duge uske suknje.

Uz Ivu nikad. Uz Vedranu ne. Ni ranije, uz neka druga draga imena.

Vizija ranjivog, razotkrivenog ženstva se u meni, u neobjašnjivim, tajnovitim mehanizmima naučene i usvojene percepcije poistovjećivala s nedostižnim, s umjetničkim djelom što je stvoreno za mene i zbog mene, ali kojega nisam dostojan. U takvim bih se trenucima odgurnuo, katapultirao u prostor svijesti u kojem sam mogao biti samo promatrač, publika, a ne protagonist. Gubio bih u takvim trenucima tlo pod nogama svoje muškosti i muževnosti, treptao poput plamena ove svijeće na stolu, ljuljao se poput jezera u sve jačim zapusima juga. Godinama sam alibi nalazio u mladosti, u neiskustvu, u nedovoljno življenom. Više nisam mlad. Nisam ni bez iskustava. Živio sam nekoliko života. Što bi mi sada trebalo biti izgovor? Pet godina samoće? Opet?
Procijenio sam da pred Milinom mladosti neću trebati opravdanja za išta što jesam, činim ili kažem. Da joj se neću trebati tumačiti. Da će naprosto razumjeti ili znati, postaviti možda i pitanja na koja će uvijek dobiti jasne, nedvosmislene, iskrene i izravne odgovore. S njom mi se nisu igrale igre lovice i skrivača. Nisam više imao vremena za takve pizdarije. Bio sam spreman muški se izložiti kosmičkom svemu.

- Eeee, ne može to tako... - sjedala je za stol i autoritativno podviknula zvonkim mezzosopranom prema konobaru: - Dečko!
Spremno se odazvao i primio njezinu narudžbu šopske salate.
- Da se mezi uz piće. Običaj je. - primjetila je moje čuđenje.
- Hajde, probat ću i to... Ali, oprosti, ovo dečko mi je presmiješno. Čovjek je stariji i od mene.
- Pa tako ovdje zovemo, kako ti ono kažeš za kelnera? Konobar.
- A konobarica je onda što? Djevojčica? - nisam mogao ne nasmijati se.
- Devojče. - mirno je odgovorila mom kleberenju podižući čašu žute tekućine. - E pa, nazdravje.
- Živjeli! - nazdravio sam.
Otpila je kratki gutljaj i blagom grimasom naznačila oštrinu okusa.
- Što bismo mogli jesti... hmm... - zagnjurila se u jelovnik.

Bože, hvala ti za njezino lice, prostrujalo mi je kralješnicom, na rubu da me ponovno lansira u nesigurnost. Srećom, dečkova se ruka sa salatom stvorila u kadru sekundu pred moje polijetanje.
Mila se odlučila za teleće medaljone u umaku od šampinjona, ja za srednje pečeni biftek u umaku od zelenoga papra. Nisam bio suviše gladan, nije mi se eksperimentiralo s makedonskim specijalitetima. Trebalo mi je muško, krvavo jelo. Predložio sam cabernet sauvignon s čime se složila, ali naglasila da nije raspoložena za butelju. Stigle su dvije bočice Aleksandrije i spasile me potrebe da glumim vinoznanca.

- Kvari se vrijeme... - otpuhnula je dim cigarete prema prozoru. - Moglo bi biti i snijega.
- Teško mi je zamisliti Ohrid pod snijegom.
- Oh, još kako ga može biti. Ovdje i ljeti zna noću gadno zahladnjeti kad se zrak spusti s planine. - poučavala me.
- Znam, osjetio sam to. Ljetos sam na povratku iz cirkusa morao uključiti grijanje u automobilu.
- Stvarno, kako se Azri svidio Ohrid?
- Ah, bila je oduševljena. Tjednima nije prestajala pričati koliko joj je bilo lijepo.
- Meni ga je već pomalo dosta. - kao da se namrštila gledajući prema vodi. Pogledom sam potražio pojašnjenje.
- Skoro svakog ljeta sam ovdje. Zadnje četiri godine, cijelo ljeto probe, nastupi sa zborom... Radna ljetovanja. A i dojade s vremenom ista lica, isti prostori...
- Hoćeš reći da nisi skoro bila na odmoru?
Kimnula je u tragu neugode nalik stidu.
- Meni je Ohrid bio prvo ljetovanje nakon četiri godine... - suosjećao sam.
- Gdje ti je bilo najljepše? - pogledala me čeznutljivo.

Strelovito sam, u zalogaju salate, premotavao magnetoskopsku vrpcu svojih ljeta, lijevo, desno pomicao linearnost vremena, zastajao u brzopoteznoj procjeni, kretao dalje, unaprijed, unatrag, tražio mjesto istinskog, najdubljeg proživljaja trenutka u prostoru.

- Prije pet godina sam bio u Nizozemskoj. Bio sam upoznao jednu ženu na internetu, Milenu...
- Opaaa... - nije mogla zadržati.
- Nije bilo to što misliš, ali, da, sprijateljili smo se. Sprijateljili! - naglašavao sam ozbiljno, ne znajući zašto, vjerojatno zbog njezinog smijuljenja.
- Inače je iz Hrvatske, devedesetih se udala i živjela gore. Sjajna, duhovita, obrazovana, samosvjesna žena. Pozvala me k sebi u goste i kako mi se sve u to vrijeme posložilo da bih mogao, otišao sam. Bila je razvedena, puna razumijevanja. To mi je i bilo najpotrebnije, maknuti se iz Zagreba i pročistiti misli nakon razvoda.
- A-ha... pročistiti misli, to se, znači, tako kaže... - nastavljala se zabavljati, podbadajući. Pravio sam se da ne primjećujem.
- Bilo kako bilo, jedan od tih kolovoških dana smo...
- Kolovoz?
- Avgust. Dakle, jedan od tih...
- Cijeli svijet kaže avgust, samo vi Hrvati izmišljate svoje riječi... - smijala se.
Komentar sam odgodio za neku drugu prigodu.
- Dakle, jedan od tih avgustovskih dana smo proveli na zapadnom dijelu plaže u Scheveningenu, praktički predgrađu Den Haaga. Čudesna, čarobna pješčana plaža na desaturiranom tirkizu Sjevernog mora, a prostire ti se vidikom, u punom vidnom polju, čini se da ne prestaje bilo s koje strane da je gledaš. Nestvarno lijepo, čak i za mene koji nisam ljubitelj pijeska.
- O, ja volim pješčanu plažu. - gledala me oslonjena na dlanove.
- Usput, dan ranije sam vidio Panoramu Mesdag, fenomenalnu cikloramu...
- A to je?
- Cilindrična slika. Promjer tog cilindra je oko četrdeset metara, dakle, sama slika je možda duga stotinjak i nešto metara, a mislim da je četrnaest metara visoka. Kada je promatraš s, kako bih to nazvao... opseravatorija galerije, recimo - imaš iluziju da si u devetnaestom stoljeću i da stojiš na vrhu pješčane dine s koje vidiš scheveningensku plažu, sela i jedrenjake, more, svuda oko tebe, u punom krugu. U milijun detalja. A da bude još bolje, ispred same slike je i stvarni pijesak, lažni teren koji se spaja s podnožjem slike i pojačava iluziju. Fantastično, sigurno bi ti se dopalo... Jasno, jedva sam čekao da plažu vidim i uživo. Međutim... - zastao sam da otpijem malo vatrene vode i zalijem je mineralnom.
- ... čaroliju sam doživio tek kasnije uvečer.
- Ne sumnjam. - prosmijalo je nezadrživo iz nje.
- Ej, beba, ako ćeš zajebavati, neću ti pričati. - počelo me simpatično smetati.
Uz hihot je prešla prstima preko usta kao da povlači zatvarač, zaključava ga i baca ključ. Odlučio sam pričekati nekoliko trenutaka tek da se uvjerim je li me spremna saslušati barem s trunčicom ozbiljnosti, naumio nastaviti nakon što je lice ponovno smjestila između dlanova i pogledala me suzdržavajući smijeh očekivanjem nastavka.
- Svidjelo mi se ovo beba. - zatreptala je lutkasto.
Nisam znao procijeniti nastavlja li sa šalom, je li ovu meni neuobičajenu riječ, iznenadnu, evidentno spontano izletjelu, nikad ranije izgovorenu u ovakvom kontekstu čula kao uvredljivu ili joj se doista svidjela. Ignorirao sam. Uostalom, tako zatreptavši, izgledala je preslatko.

Dečko nam je poslužio jela, natočio vino, nestao. Zaželjeli smo si prijaten ruček i dobar tek, prionuli jelu.

- I, što se dogodilo uvečer?
- Nedaleko od pristaništa, u turističkom centru scheveningenske plaže, postoji jedan kafe restoran. Ako dobro pamtim, zove se Bora Bora. Na otovorenoj drvenoj terasi, uz rasvjetu baklji sjediš na jastucima, vrećama za sjedenje, gledaš more, slušaš šum valova u lounge chill glazbi.
Očekivao sam doskočicu. Šutjela je.
- U kasnom sutonu, u neobičnom prestanku žamora prolaznika, scenografija te nepregledne pučine se pred mojim očima počela širiti, boje su postajale intenzivnije, glazba se povukla u zvuk mora. Kao da sam bio povučen silnicama nevidljivog magneta, pozvan ući u sliku. Nisam se mogao oduprijeti, nisam želio pružiti otpor. U nekoliko koraka sam sišao s terase, izašao iz dohvata svjetala, spustio se stepenicama do pijeska i sjeo u tamu. Visoko iznad moje glave, tamna, gotovo crna plavet neba bez zvijezda se naprijed, prema horizontu pretakala tisućama nijansi u modro i mutila se u tanki raspor zlatno narančaste daljine. Po prvi put sam jasno vidio zakrivljenje planeta, sićušne grdosije tankera, njihove daleke krijesnice u odrazima nepregledne vode. Jedva da sam disao. I jasno se sjećam da mi je umom zapjevalo Miljkovićevo praznino, kako su zvezde male u potpuno neočekivanom značenju, nespojivom produžetku njegovog biti sȃm, znači biti prvi. Više nisam sjedio na pijesku. Bio sam zrno pijeska, bio sam sȃm u mnoštvu istog, a bio sam jedini i bio sam prvi...  I to je, dušo, mjesto i doživljaj kojega želim ponovno iskusiti. Ne sȃm, već s tobom. S tobom! Ni s kim drugim. Jer osjećam i znam da bi, od svih bića koja sam ikada susreo, jedino ti osjetila istu svetost, doživjela, umnožila isti blagoslov.
U pogledu joj se pojavila čežnja za daljinom. Nalik ljubavi.
- Što kažeš da jednom sjednemo na tu plažu?
- Voljela bih, da. - kao da se ustrašila izgovorenog.
- Imamo svo vrijeme svijeta. - lagao sam samome sebi i ispravljao se poluistinom:
- Ako tako odlučimo.

Jer, moja se odluka već smiješila u zrcalu njenih zjenica.

Kraj odlomka.

Darko Dautović | Mon cœur souvre a ta voix - odlomak iz romana 16 ljubavnik (II. dio)

U šûmu vode, Dalila je otvarala svoje srce Samsonovu glasu, poput cvijeća što se otvara poljupcima zore. Dozivala da je nježnošću ispuni ushitom do ekstaze. Dozivala mene.
Slušao sam njenu opuštenu izvedbu, legato mračnog ženstva, zavodničku ariju prijetvornice koja će uništiti muškost najmuževnijeg od svih muškarca, glasom iz tijela žene koja to u mojim mislima nije mogla biti. Zbog mladosti. Zbog izgovorenih misli. Iskustva umjetnosti. Zbog stiglog mene.
Shvatio sam da klizim vlastitim obrazima.
Nije to bila tuga ni predosjećaj. Tek nekontrolirani refleks pred nestvarnom prisutnošću kojoj mi je bilo dopušteno svjedočiti, dano čuti besprijekornost u trivijalnosti tuša, poklonjeno zamaštati ovacije i kišu latica, buketa cvijeća pod zablješćujućom rasvjetom proscenija neke svjetske pozornice iz čije je tamne ulice, u sjeni i njenome srcu, promatraju zasuzle, ostarjele smeđe oči.

Otvorila je vrata i prenula se.

Stajao sam još uvijek oslonjen na dovratnik, zavlažen s dvije nezadržive kapi neobjašnjivog ganuća.

Gledala me. Zbunjena. Nasmiješena u obrani od prizora. Bez riječi. Obavijena vlažnim frotirom, u pokrovu od kapi na ramenima, kose umotane u turban bijelog ručnika.

Nisam bio u stanju pomaknuti se. Osupnut smeđim mirom njezinih očiju, lica i usana, nedogledom njezina vrata, ukazanjem žene kojoj ne znam ne pripadati, veličanstveno nestvarne Nefertiti, čudom mirisa netom otjelovljene skulpture ispod tuša prohladnog apartmana.

Blagim mi je dodirom palca obrisala zaostalu suzu, poljubila obraz i bez riječi ponijela svoju siluetu tamom predsoblja prema svjetlu sobe.

Stajao sam oduzet, slijepljen uz dovratnik vrata kupaonice, zaslijepljen zvukom njezinih bosih stopala hladnom keramikom, slijep od šuma frotira odloženog na uzglavlje kreveta, bestjelesan u bljesku leđima okrenute nagosti raskriljene Dalile iz mojih dječačkih tlapnji.

Zastala je. U punoj svijesti moga pogleda, samodopadno sporim pokretom glave darovala mi desni profil lica i potom golu objavu savršene geometrije sjena u odbljescima tragova zimskog sunca s ulice skrila u nevidljivo.

Zakoračio sam u zaostalu paru, polako i nesigurno, kao da prvi put ulazim u posvećeno, u nepoznato. Zbog odjeka glasa. Zbog mirisa njena parfema. Mirisa njezinog tijela.

Miris cigareta s moje odjeće. Valjalo je svući i sprati Zagreb.

Zamagljeno me zrcalo ogledalo u punoj oštrini zamućene slike. Još jutros sam znao kako izgledam. Štoviše, veselo sam namignuo svojoj mladolikosti koja mi se smiješila, zahvalan vremenu čiji su me nokti tek ovlaš zagrebli. Bio sam iluzija tijela spremnog za njen dodir, tkiva kojemu ništa drugo nije važno, kojemu ne treba hrana, piće, energija izvan njezine prisutnosti. To što me sada promatralo iz zrcala nije bio privid. To sam doista bio ja. Stvarni ja. Sada i ovdje. Amorfna naznaka drhtavog bića, ustrašenog onime što neće moći skriti iza kondenzirane koprene.
Vreli me mlaz vode ošinuo poput kazne za godine što su počele izvirivati iz izmaglice. Za askezu mršavog tijela čuvanog do zapuštenosti za zagubljeno nešto, za prorijeđenu kosu što se lijepi na nejaka ramena, za mišice ruku koje gotovo da mogu obuhvatiti prstima što godinama dodiruju jedino ženstvo vrata gitare i erogenih točaka tipkovnice, za rebra pod kožom s mrljama boje nikotina s filtera cigarete, za stotine madeža i crvenkastih znamenki, za prosijede dlake na prsima, za sjene sjećanja na trbušne mišiće, za spolovilo pognuto u dementnom stidu, za naborane mošnje u čijem mumificiranom sadržaju možda i drijema poneki repati Petušić, za noge i košćata stopala što su izgazili dvadeset i šest orbita oko Sunca prije njezinog prvog koraka. Za oholu želju da se nepovratno stopim s bićem od kojeg me više ne dijele kilometri, tek tanak zid kupaonice.

Potrošio sam gotovo pola zlatno smeđeg sadržaja Dark Temptationa prije nego li sam primijetio znak, poruku. Kušnja. Naravno.

Nije li ovaj trenutak bio tvoja želja? Dakle? Tu si gdje si želio biti. Izvoli, budi ovdje. - šumjelo je šapatom tuša.

Otvorio sam oči i kroz kapi ugledao kako se pod mojim stopalima poništava vrijeme. U smjeru obrnutom od smjera kazaljki na satu, s moga je tijela u slivnik, u otpad, u nevažno, u besmisleno i nepotrebno, u sivoj vodi nestajao rastopljeni talog straha, nesigurnosti, moralnih nedoumica, etičkih dvojbi, samoće i usamljenosti, tragova svih ruku koje su me dotakle, svih oklopa i uniformi, kostima i masaka koje sam naučio nositi.
Stao sam pred providno platno zrcala i prkosno ga razderao ručnikom. Gledao me čist, mirisav, ogoljen, mršav, smeđooki muškarac smiješne frizure i mokre brade. Nasmiješen. Bezvremen.

Osušio sam kosu, vezao je u rep, odjenuo pripremljenu odjeću i sav u crnom uz duboki udah krenuo prema sobi. Sjedila je uz prozor, odjevena u modri jeans i usku tamno plavu dolčevitu što joj je privlačno naznačivala torzo, s okerom zimskih gležnjača na nogama, spremna za izlazak. Prekriženih nogu, s cigaretom u lijevoj ruci, udobno smještena u fotelji, pogleda kojim se učinila presudnom članicom ocjenjivačkoga suda čiji će me pravorijek satrti ili dopustiti da postojim još neko vrijeme.

- Lep si muškarac, znaš. - izgovorila je zastrašujuće mirno.
- Ja te molim da me ne zajebavaš. - branio sam se od naleta nelagode.
Glasno se nasmijala, ugasila cigaretu i ustala.
- ‘Ajde da izađemo u nabavku. - kratko me dotakla usnama.

...

Prošli smo ulicom Jane Sandanskog, izbjegli rijetke automobile na Keju Makedonija, prošli puteljkom kroz tango stabala parka stiščući u britkim naletima juga ramena jedno uz drugo do mokrog pločnika široke šetnice. Jezero se, uzbuđeno, znatiželjno propinjalo i navirivalo pjenom. Usklađenih koraka, igrali smo se s vodom, izazivali ju i smijali se poput derišta, poskakujući izbjegavali nalete kapi, prolaznike.

- Jesam li ja lud ili nas svi čudno gledaju?
- To je zbog tog tvog kožnog šinjela i beretke. Izgledaš kao bradati gestapovac. - smijala se stišćući mi ruku u džepu.
- Toliko o lepom muškarcu... - progunđao sam, zadirkujući.
- Pa jesi lep. Meni si lep. Samo ti je ovaj kostim malo neobičan. - zahihotala je.
- Ali je otporan na vjetar. Je li ti hladno?
- Ne. Ti me griješ.
- Bolje ja nego neki muškarac. - izgovorio sam misleći da ću je nasmijati.

- Što je problem s tobom? - ukopala se u mjestu i zaparala me pogledom.
- Kako misliš problem? Pa, šalim se na svoj račun.
- Ne sviđa mi se takva šala. - izvukla je ruku iz moga džepa i stavila je u tirkiz svoje zimske jakne.

Nekoliko neusklađenih koraka kasnije, dopustila mi je da ruku uvučem u njezin džep.
- Nisam te želio naljutiti. - zaustavio sam je blagim stiskom.
- Nisam ljuta. Samo, nisam očekivala takvu rečenicu. - gledala me zaškiljivši.
- Shvati da mi je sve ovo... - zastao sam tražeći riječi. - ... neobično. Događa se nešto za što sam mislio da se više ne može dogoditi. I, iskreno, zbunjen sam kao pubertetlija.
- I sereš kao pubertetlija. - nasmijala se.
- Bez brige, proći će. - uskladili smo korak.
- I bolje ti je da je tako. - zabavljala se.
- Ali stvarno mislim da nas svi gledaju.
- Joj, daj šuti malo! - pucala je od smijeha.
- Jesi li gladna?
- Mogla bih jesti, da. Blizu je dobar restoran. Hoćeš?
- Naravno.

Nastavlja se...

Darko Dautović | Mon cœur souvre a ta voix - odlomak iz romana 16 ljubavnik (I. dio)

...

Zaključao sam vrata i s grčem u utrobi krenuo prema sobi. Tri koraka do sobe. Do sebe. Mila je iz kofera vadila toaletnu torbicu i provjeravala joj sadržaj.

- Izgleda da sam zaboravila pastu za zube. Uzet ću ti malo dok ne kupim. Ok?

- Naravno.

Stajala je u zelenkastom protusvjetlu s ulice, ni dva metra udaljena, dodirujući me mekim obrisom sjene. Pogledala me i laganim pokretom slegnula ramenima. raširila ruke u predanju trenutku.

- Evo nas na Ohridu. - osmjehnula se.

- Evo nas. - uzvratio sam ne znajući što učiniti sljedeće.

Ona je znala. Čitala me.

Prilazila mi je sporo, puštajući mi da joj gledam kretanje bokova i lagano zanošenje ramena. Razvlačila je sekunde gledajući me u oči, s osmijehom nalik podsmijehu nadmoći, ostavljala mi prostor za stotine scenarija u kojima je sljedeći prizor nepredvidiv i neizbježan.