Avien | Svedena na imenicu

Ne sviđa mi se 

što me zovu 

Umjetnikom. 

Poetom. 

Biologom. 

Biotehnologom. 

Klaviristom. 

Karatistom. 

Alpinistom. 

Djevojkom. 

Sestrom. 

Kćerkom.

I unukom. 

Ne zagovaram kategorije.

Generacijske etikete.

Izlizane epitete.

Imenovanja.

Pa nisam traperica 

od 12.90.

Niti kokoš uzgojena

za prohtjeve pijetla.

Konzerva tune na polici 

svedena na cijenu.

Kosa iz tuđih kalupa

ošišana za sviđanje.

Nisam puhanje bure. 

Niti žutilo sunca. 

Nisam žubor potoka. 

Niti težina planinarske staze. 

Ja nisam objekt opisa 

sveden na stih ili riječ.

Niti sam ona koju zamišljaš čitajući:

projekcija 

bez prava na nedorečenost.

A evo me 

Zapisana u strofi. 

Svedena na imenicu. 

Prodavana po prešutnoj, 

ipak postojanoj cijeni—

na mjestu ponude i razmjene 

boljih djevojaka 

boljih kćeri i 

boljih sestara—

u valuti isplativosti

procijenjena na 12.90.

Otrcani umjetnik. 

Ponekad poet. 

Hladan biolog. 

Umirovljeni biotehnolog.

Klavirist. 

Karatist. 

Alpinist.

Avien | Nauči hrvatski, ljubavi moja

Postavljam ogledala

pred sobice

kuće tvoga ja.

Tvoje sobice

dio su

moje kuće.

Stihovima ugrađujem prozore.

Ispada da smo goli

pred pogledima drugih,

ali ni to 

ne bi bila tragika,

draga moja ljubavi,

da ti

i dalje

ne gledaš u zidove.

Avien | Kiselina je spalila ribe

iz tvoga karijesa

pobrala sam ostatke.

dovukla se

do zemljine maternice,

ispovraćala pokvareno mlijeko.

utrobu su mi

samljeli obluci.

kiselina je spalila ribe

suše se paraziti

na površini ljusaka.

(sreća je

da se kosti ne rastapaju.

jer ubile bi parazite—

ovako je barem nešto ostalo.)

kosu su mi uzeli rano,

odgrizli je

prsti smežuranih.

Avien | San sretnog čovjeka*

*prema: San smiješnog čovjeka (F. M. Dostojevski)

Željela bih da je jugo

kapetan moje lađe,

i da galebu pijev prati.

Da u mora drugog svijeta

u suton zađe,

u zemlju, obalu-mati, 

gdje šljunak, dječicu

što su na putu 

zaboravila naručje toplo

val ljubi

i svojem domu vrati.

Tamo gdje svijet postoji

izvan okvira moje svijesti,

i čovjek u većim cipelama

kroz život ide.

Gdje ruke 

umjesto maski,

grle lica koja plaču,

jer ne voli uvijek onaj što gleda,

tek oni što ljube, vide.

I kada jugo

u svoju lučicu pođe,

i galebu 

teška postanu krila,

hoće li čovjek 

uvijek biti 

samo usamljen čovjek?

I moja lađa,

bez kormila i karte,

ploviti samo na listu papira?

Možda na obali 

tek su bova i uže

i moje cipele

što samo

iza slova sam skrila.