Aleksandra Vujisić | Igrokaz

 

Uvijek na oprezu

nikad opuštena

vjekovi tačaka pri zarezu

uvijek u iščekivanju da budem napuštena

decenije pretvaranja da je sve u redu

onda kad bezobzirni zgaze

decenije stvaranja u neredu

ipak nijesu uspjele dušu da unakaze

Rekli su: 

djevojčicama ne priliči

da galame

one su smjerne, tihe i tanke

kome još treba drama

pravdaj sebi pojavljivanja i izostanke

pusti drugima revolucije

jačim i većim od tebe

ne brini za tuđe grubosti

to te samo preosjetljivost grebe

Rekli su: 

kako je samo zrela

kao što govore za sve koji su porasli na silu

nikada previše zaigrana i vesela

kao da nosi teret na krilu

i zato se sada nikad ne opuštam

ne znam kad će bezobzirni da gaze

i zato ne odrastam

tražim se kroz igrokaze.

Aleksandra Vujisić | Umorna pjesma

 

Ne vjeruj im Marija,

ljeta su i dalje lijepa

a zimi se zemlja odmara,

nije se svijet promijenio,

i neka te ludilo ne zavara,

ljudi su oduvijek bili zli,

samo ti si nalazila svoje pleme na najnevjerovatnijim mjestima,

rješavala si lako pitanja i 

dileme,

nalazila ljepotu u ispovijestima

onih koji su od tebe očekivali spas

i nijesi umjela drugačije,

nijesi nikoga za podršku uskratila,

ali umorila si se od svega,

Marija,

na dno svoga bića se 

sunovratila,

jer su ti tražili 

i ruke

i snove

i lice

i riječi

i zjenice,

i tu si povukla crtu 

jer zjenice su one odaje 

u kojima kriješ život,

a život se ne prodaje

i ne skida s njega omot

da se drugima preda

da ga sloj po sloj odmotavaju,

umorila si se, Marija,

i riječi ti spavaju.

Ne vjeruj im Marija,

svega smo se nagledali,

skidali smo opne sa života, 

proučavali ih i nijesmo se predali,

po vinogradima otkidali listove

da od njih pravimo šešire,

i zauzdavali kistove

kojim smo slikali nemire,

pa onda gazili grožđe

da od njega pravimo vino

kojim smo natapali laži

(gaženje duše nikad ne 

završi milinom)

i pili smo ga, Marija,

kao da smo ga životu dužni,

veseli bez predumišljaja kao što smo sada tužni,

jer život se skupio kao šećer na krajevima usta,

i sad život više nije vinograd,

nego ulica sablasna, pusta,

niz koju se spuštaju

lažni proroci,

sujeta,

gubici,

i tu si povukla crtu

jer tebi trebaju svici

koji će da te vode kroz noć dok svi drugi spavaju,

umorila si se, Marija,

ali ne daš da te običnim

kažnjavaju.

Aleksandra Vujisić | Barakuda

 

Ne podnosim kišna popodneva,

umirujuće zvuke

i sve one što se bez po’ muke

stvore svuda,

uvijek poželjni, nikada pozvani,

kao pupoljci šareni,

kao plodovi rani -

a ja sam barakuda,

ja sam pomalo luda

i još često vjerujem u čuda.

Htjela sam kao Jelena

da budem žena koje nema,

žena nevidljiva,

ili sam htjela da budem

neuhvatljiva,

zasigurno nikako predvidljiva,

možda sam mogla da zaustim

Odu radosti

i da se sjećanju prepustim,

mladosti, neutaživoj mladosti

sve da oprostim,

kao da mi nikada nije pripadala,

kao da je pjesma koja mi se nekada

dopadala,

pa sada bljesne tek tako,

poznata ali nikad do kraja moja,

predivnih boja i dezena,

ali nikada pravog kroja.

Htjela sam da budem stroga,

baš prava babaroga,

da ne vjerujem u jednoroga,

ni u jedinog svevišnjeg Boga,

možda sam mogla da čitam

više puta o Ani i Vronskom,

ali ja sam tražila drugačija štiva

u slaganju kaledioskopskom,

uvijek optuživana, nikada kriva,

ja sam čitala o svetioniku

Virdžinije Vulf,

i pisala sopstvenu hroniku,

kad već nijesam imala sopstvenu sobu,

i mislila kako su samo izanđale

sve floskule:

i grob grobu

i rob robu -

a sad kad pomislim,

ne razlikuju se puno

Ana i Virdžinija,

pokoja strana i suvišna linija,

a mogle su sasvim i prijateljice biti

i jedna drugoj pisati:

“Izgleda da ovaj put neću ozdraviti.”

Ne podnosim lažne osmijehe

na fotografijama,

lažne trepavice, usne

i uopšte ništa lažno,

i mogu samo da pjevam

o onome što mi je važno,

i ovaj svijet to izgleda ne prašta

kao da nema većeg grijeha,

ovom svijetu nedostaje čuda,

suza, snova i smijeha -

a ja sam barakuda,

ja sam pomalo luda

i još često vjerujem u čuda.

Aleksandra Vujisić | Teorema o postanku

 

Drvo trešnje razgranalo

se nauštrb mojih jagodica

golica me 

svilena tananost latica

koje mi ničim ne pripadaju

a ti si 

vatra

ti si 

nebo

grana jorgovana

i vjetar

koji rasipa polen

od koga raste poezija

ti si kamen

iz koga niču divlji cvjetovi

pukotina kroz koju ulazi svjetlost

ti si teorema o postanku

iz koje niču čarobni svjetovi

Rekla sam ti

razgranaj se umjesto trešnje

golicaj mi jagodice

gledaj me netremice

ukradi kamen

i divlji cvijet

i raspi polen

iz koga nići 

će svijet.

Aleksandra Vujisić | Melatonin

Mom ocu nije trebao melatonin 

za spavanje

i šta uopšte meni fali

prestara sam za bajke

ali taman u godinama

kada se kupuju ideali

molim Vas kilogram vjere

da skepsu spere 

bagatela je sjajna stvar

Mojim precima nije trebao odmor

prva puška je pukla na Viru

i šta uopšte ja više tražim

i kako da me svi ostave na miru

kad im trebaju informacije

dobre vibracije

opijumi za nacije

i mudrosti za nove generacije

od mene se očekuje da učestvujem

Ženama u mojoj porodici 

ništa nije mogla migrena

one su kuvale

u vatru duvale

bose obuvale

i često čuvale

sve ono od čega bježim

i šta uopšte ja hoću

kao pomahnitali pas

od dobra na zvijezde režim

Ne spavam

na prvom spratu

na drugom spratu

na vrhu 

ili na dnu

Mom ocu nije trebao melatonin 

za spavanje

on je umro u snu

Aleksandra Vujisić | Bajka o ženi

Mogla sam da budem
ona što govori manje
ona što govori smirenije
ona što govori
da se dodvori
i da koristim više poštapalica
da djeluje kao da ne znam
šta ću da kažem
ali onda bih morala
da slažem
a ja istinu volim više
od taštine
od zlatne prašine
od dobrog
i od zlatnog
od mogućeg
i vjerovatnog
od svijetle budućnosti
koja me čeka
iako planeta i nije neka

Mogla sam da budem
voda umjesto vatre
da se ne plašiš
da će svaka riječ
da satre
ostatke ludila
proljećnog bunila
iz koga se nismo budili
jer smo se uvijek
budnima čudili
mogla sam da budem
tvoj glas
i da se ne zamaraš
da ti ležerno ponudim spas
da mi oči
kao tajne sefove otvaraš
prstima nevještim
riječima pustim
dok pravu lozinku
pod prijetnjom ne izustim

Da sam samo malo manje
bila ja
da nisam bila otrovna i cinična
da sam bila ljepljiva kao smola
pa da se ne odvojiš
kao predviđanja apokaliptična
od ovog vijeka
kome nema lijeka
od svega boluje
i sve mu smeta
da pričam čemu sve
čovjek robuje
i od čega se guši
ova planeta

Mogla sam da budem
ona što govori manje
ona što govori smirenije
ona što govori
da se dodvori
da manje gledam u oči
i da ne tražim
sve što mi pripada
iz kože nekad da iskočim
i da se krijem od
goropada
da manje lutam
i pjevam više
pjesme koje me
zarobljavaju
da više gledam
kako da ne dam
da mi preci nemirno spavaju
da budem krotka
i ruke kršim
kao da ništa nisam naučila
samo da nisam
odavno odlučila
da ću sve pred sobom
da rušim
ako pokuša da me zarobi
da sama odlučujem
kako ću ovu bajku
da dovršim

Aleksandra Vujisić | Bijeg

 

Pobjegnimo zajedno!

Ne čekajmo ponude za velika putovanja,

neka naš bijeg bude više od stvarnosti,

više od ispraznih riječi, obećanja.

 

Ne dozvoli da pričaju bajke o tome 

šta je ostalo posle nas, 

neka se ovdje sve praznine slome

i neka ćutanja dobiju glas.

 

Pobjegnimo tamo gdje vrijeme je važno

samo onoliko koliko sreću broji,

gdje planine odjekuju iskreno i snažno,

i tama se svjetlosti boji.

 

Pobjegnimo zajedno! U kofere 

spakuj sve ono što ćeš umijeti,

život se od ovakvih ne može skriti,

ne prestati sanjati, tražiti, razumijeti.

Aleksandra Vujisić

 

Aleksandra Lekić Vujisić rođena je 1979. godine u Podgorici. Po obrazovanju je profesorica engleskog jezika i književnosti, a uz redovni posao bavi se pisanjem poezije i proze za djecu i odrasle. Govori engleski i italijanski jezik, završila je više stručnih kurseva iz različitih oblasti u zemlji i inostranstvu, a pokrenula je i nezavisni kreativni projekat “Čigralište” koji se bavi promovisanjem značaja čitanja u ranom uzrastu: www.bajke.me. Njene pjesme i priče nalaze se u zbornicima i zbirkama izdatim širom regiona, sajtovima i portalima koji promovišu književne stvaraoce, a osvajala je i nagrade na književnim konkursima organizovanim u Crnoj Gori, a njena poezija je prevođena na engleski, italijanski, španski i druge jezike. Članica je Udruženja crnogorskih pisaca za djecu i mlade od maja 2021. godine.

 

Nagrade: 

• Treće mjesto na poetskom konkursu časopisa za kulturu, književnost i društvene teme AVLIJA 2011. godine za pjesmu „Besana“; ista pjesma je objavljena u zbirci “Tajna pjesme”, a u skladu sa konkursom “Poezija godine 2021. - IV ciklus” koji organizuje Balkanska pjesnička unija (Udruženje za kulturu “Nova svjetlost” iz Bosne i Hercegovine);

Aleksandra Vujisić | Usta puna jorgovana

 

Usta puna jorgovana

liječe se od poganih riječi

koje sam nizala pod 

izgovorom slomljenog

proljeća, 

o kako liječi

sjećanje na nanizane dane,

teške i šarene -

jesam li danas drugačija,

je li kletva moja ili svačija,

dokle se riječi pjene?

 

Usta puna jorgovana,

ne mogu od ljepote

da progovorim opet,

eto čupam latice

voli me, ne voli me,

razapni me, ne boli me,

jako se plašim nove krilatice.

 

Usta puna jorgovana,

sve miriše na ćutanja,

koja su morala da zagrle 

bolove, na lutanja,

na jutra što umiru i noći što hrle,

ne sjećam se da sam cvjetova ubrala,

šarenom sjećanju snove sam ukrala,

ne boli me,

ne voli me.

 

Usta puna jorgovana,

kao cvijeće kad procvjeta na grobu,

život nad pepelom, prašina prašini,

buket omiljenom robu

i zakletva najdražoj tišini.

Usta puna jorgovana,

zamisli da te tražim

pod cvijetom,

rascvjetalim paklom,

sprženim svijetom.

 

Usta puna jorgovana,

ne mogu od ljepote

da progovorim opet,

eto čupam latice

voli me, ne voli me,

razapni me, ne boli me,

jako se plašim nove krilatice.