Zapisano kao priprema za nastup tribini „Bez cenzure“ održane 19.3.2023, u organizaciji DHK, a koju vodi književnica Lada Žigo Španić. Na tribini su nastupili: Branko Čegec, Miroslav Mićanović i Zrinko Šimunić
Pitanje zašto se u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj, toliko puno objavljuju knjige poezije, a da se u isto vrijeme te knjige poezije vrlo malo čitaju, upućuje na pitanje zašto toliko puno ljudi želi objaviti svoju knjigu pjesama i to bez čitalačkog pokrića, bez pravog odziva zbog kojeg se knjige, u pravilu, i izdaju. S tim je usko povezano i pitanje na koje sve načine, uz koje sve financijske začine, izdavači uspijevaju objaviti knjigu pjesama.
Na osnovu svog pjesničkog i čitalačkog iskustva znam da se poezija malo čita čak i kad su pjesnici u pitanju jer i pjesnici malo čitaju - druge pjesnike. Čast izuzecima, odnosno vrsnim pjesnicima. Sjećam se da sam još u prošlom stoljeću, zivkajući knjižnice diljem domovine i nudeći svoju prvu knjigu izdanu u vlastitoj nakladi, dobivao bezobrazno iskrene odgovore tipa: „Ali, to Vam nitko ne čita, zašto bismo onda kupili baš Vašu knjigu“. Jednom mi je knjižničarka u Novom Marofu spomenula da sabrane pjesme Arsena Dedića nitko ne posuđuje pa je gotovo sigurno da i knjigu nepoznatog autora, tj. mene smutljivca, nitko neće posuditi. Ali, kad bi knjige poezije posuđivali pjesnici, odnosno svi oni koji pretendiraju objaviti svoju knjigu pjesama, ili svi oni koji samozatajno pišu stihove, onako, „za dušu“, tada knjižničari ne bi trebali brinuti o prođi otkupljene knjige pjesama. Knjigu nepoznatog autora ne moraš kupiti, ali možeš radoznalo posuditi i što prije vratiti ako vidiš da ti se knjiga ne sviđa. Bilo mi je zanimljiva opaska jedne priznate i poznate pjesnikinje da je, prije nego što je počela polaziti svoju prvu pjesničku radionicu, voditelju radionice na upit o pjesničkoj lektiri od suvremenih pjesnika navela Maka Dizdara. Recentne pjesnike nije spomenula, a vjerojatno niti poznavala. I Kruno Lokotar ima slično iskustvo kad kao urednik mlade autore pita za lektiru.
Uzgred, jednom davno je i mene tadašnja urednica Republike Sibila Petlevski pitala za lektiru, spomenuo sam joj Jozefinu Dautbegović kao omiljenu autoricu, pjesnikinju na čiju knjigu „Ručak s Poncijem“ sam nabasao u knjižari Moderna vremena, odnosno otkrio sam je za sebe, bez čitanja književnih kritika. Na sastanku redakcije, a na koju me Sibila pozvala, naletio sam na „lektiru“, Sibila je Jozefini rekla: „Evo, tvoj fan!“. Bilo mi je malo neugodno, ali je to Jozefina spretno riješila – „ma pusti autora, razočarat ćeš se“. Nisam se razočarao.
Gotovo svatko tko marljivo i uporno piše želi to i objaviti. Ne vjerujem u pisanje „za dušu“. Doduše, imam nekoliko prijateljica koje izvrsno pišu i prozu i poeziju bez ambicija da to što pišu i objave. Ali, čak i one to podjele s nama, prijateljicama i prijateljima, putem elektroničke pošte. Svatko tko piše ima potrebu da ga netko i čita.
Poezija je posebna po tome što je knjigu pjesama, barem prividno, puno jednostavnije napisati nego roman ili knjigu priča. Knjige pjesama se, u pravilu, i ne pišu, nego sastavljaju od prethodno nastalih pjesama. Ustvari, knjige pjesama se i mogu promatrati dvojako – kao pjesničke zbirke, kanconijeri, ili kao „prave“ knjige pjesama. A većina pjesnika piše zbirke pjesama, a ne knjige pjesama. Neobično mi je bilo pročitati na Facebooku objavu Zrinke Posavec kako upravo piše knjigu pjesama „Maria Callas se baca u more“, ja svoje knjige sastavljam od već napisanih pjesama i obično tražim zajedničku poveznicu među pjesmama. Tražim zbirci razlog. Inače, mnoge odlične pjesničke knjige nastale su kao ciljano pisane knjige pjesama.
Zanimljivo mi je bilo pročitati objašnjenje Miljenka Jergovića u romanu „Doboši noći“ zašto Tin Ujević nikada nije napisao roman. Jer je bio „pravi pjesnik“, jer je pisanje poezije monomanska aktivnost u kojoj se baviš sam sobom. Za pisanje romana treba se uživjeti u svijet onog drugog, za pisanje proze potrebna je empatija, a ne samo vlastito iskustvo. Zato i dobar dio pjesnika, baveći se sami sobom, zaboravljaju i na lektiru. A čitati treba, i zbog sebe i zbog poezije.
Drugo pitanje koje se postavlja na koji način izdati knjigu pjesama. Je li to učiniti u vlastitoj nakladi i svjesno ići u financijski gubitak, ili to učiniti u vlastitoj nakladi, ali uz pomoć sponzora, uz pomoć prijatelja. Jednom sam to učinio uz pomoć prijatelja, zvao sam ih „mali sponzori“. Kasnije sam čuo da u svijetu postoji takozvani tzv. „crowd funding“, a to bi u praksi značilo da prije tiskanja knjige uspiješ putem pretplate prodati dio naklade. Ali, niti to nije ništa novo, to je primjerice jednom uradila i poznata Ilirka Dragojla Jarnević u XIX stoljeću. Niti briga autora o prodaji već otisnute knjige pjesama nije novijeg datuma, jednom sam u rodnoj kući Petra Preradovića u podravskom selu Grabrovnica kraj Pitomače, preuređenoj u muzej, naletio na faksimil njegova pisma u kojem nastoji objasniti prijatelju svoje nastojanje kako da proda dio naklade. I general Petar Preradović imao je knjige na zalihi, i njemu se knjige mirisale na jabuke petrovače. Srećom, imam suhi podrum. Tko zna je li ga i Petar imao?
Većina autora ipak svoje knjige pjesama objavljuje preko izdavača. Nisam sustavno došao do te spoznaje, nego na osnovu broja knjiga koja sam držao u ruci. Obično provjerim tko je izdavač. Ali, postoji velika razlika među izdavačima. U Hrvatskoj postoji tek manji broj profesionalnih izdavača, onih koji od izdavaštva žive, onih koji sustavno brinu o sudbini knjige nakon što knjiga izađe iz tiska. Takvi izdavači obično objavljuju već etablirane pjesnike, priznate i poznate u književnim krugovima, ali i nove autore koje odabiru urednici, a koji su i sami priznati pjesnici. Izdavači obično računaju da će dio knjiga, dio naklade, otkupiti ministarstvo kulture, odnosno da će knjiga, prije izdavanja, dobiti potporu ministarstva. Takvi izdavači će i dio knjiga direktno prodati knjižnicama. U svakom slučaju, u situaciji kad tržište ne određuje sudbinu knjige, stječe se dojam da je urednicima na prvom mjestu kvaliteta poezije koju objavljuju, što je s jedne strane dobro, a da je pitanje prođe pojedinog izdanja na knjižarskom tržištu – sekundarno. Naravno, postoje i izuzeci, pjesničke uspješnice koje ipak dožive više izdanja.
Dio autora knjige objavljuje unutar raznih umjetničkih udruga (Jutro poezije, Kultura snova, Poezija subotom) ili u jakim institucijama s duljom ili kraćom tradicijom (Matica hrvatska, Čakavski sabor, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko društvo pisaca), ili u bibliotekama koje izdaju gradovi (Crikvenica, Čakovec, biblioteka Insula). Često autori u tom pothvatu sudjeluju i s vlastitim novcem i/ili sredstvima sponzora.
Prema mom iskustvu najmanje se knjiga poezije proda u knjižarama, odnosno putem knjižarskih lanaca. Poezija je čudna biljka i najviše se kupuje od samih autora – na promocijama, recitalima, po preporuci... Čini se da su toga svjesni i jaki izdavači, jednom su nam na Jutru poezije mlade i nagrađivane pjesnikinje, Monika Herceg i Marija Dejanović, dale do znanja da izdavač očekuje od njih da se potrude i same prodaju dio naklade. Nije onda niti čudno da sam i sam jednom, kao sam svoj izdavač, najviše knjiga prodao ljudima koji me poznaju ili knjižnicama uz puno, puno zivkanja preko telefona. U knjižarama, niti jedan primjerak. A na promocijama, pogotovo u malim mjestima, ponekad se proda i puno, puno knjiga.
Slijedom gore napisanog da knjige pjesama najbolje prodaju sami autori, pojavili su se profesionalni izdavači, oni kojima je to glavna djelatnost, koji knjige ne prodaju knjižarama i knjižnicama, nego autorima. Jedan od njih je i Diligo Liber, izdavač koji oglašava da će otisnuti 50 ili 100 primjeraka knjige, ali i odraditi pripremu za tisak, odnosno lekturu. Nije me privukao njihov oglas, doživio sam ga kao poziv amaterima, ali vidim da inicijativa ima pokriće, knjige poezije najbolje prodaju autori.
Postoje pjesnici i pjesnikinje koji smatraju da knjige pjesama ne treba prodavati, nego darivati. Netko to čini nježno, ponudi knjigu na promociji zainteresiranoj publici, neka uzme tko želi, a netko ti knjigu tutne u ruku. Mislim da knjige ipak treba prodavati, jer onaj koga knjiga zaista zanima, taj će knjigu rado kupiti, još ako knjigu ponudiš po humanoj cijeni... A svaka roba ima svoga kupca. Naravno, treba imati na umu da i proizvodnja košta. U redu, pjesnici pišu iz ljubavi, ali bilo bi lijepo da od ljubavi i žive.
Primijetio sam da se knjige poezije nude i putem on line knjižara. Neke od tih on line knjižara knjigu nude po uvredljivo niskim cijenama. Stanje knjige – odlično, vrlo dobro. Cijena – 50 centi. Ima i hvalevrijednih on line knjižara, koji drže cijenu, pa se i moja knjiga nudi po 9 eura. Mašalah. A knjiga s posvetom autora nudi se čak i po 29 eura. Odakle im samo posveta!
Pokušao sam dokučiti doživljava li recepcija poezije renesansu u Hrvatskoj, posuđuje li se u knjižnicama, tamo gdje potencijalnim štiocima novac nije izgovor. Nasumce sam na web stranici Knjižnica grada Zagreba birao zvučna imena suvremene hrvatske poezije, nagrađivane autorice i autore. I između sebe, relativno nepoznatog autora, i zvučnih imena nisam vidio velike razlike. Stanje posudbe – gotovo nula. Senzacija je ako ugledam da su jedan ili dva primjerka nekog naslova posuđena. Je li se možda čitanje poezije preselilo na društvene mreže? Je li to onda uzlet pjesnika, poezije, ali ne i knjiga pjesama?
Kad su knjižnice u pitanju, pjesnici su „siročad svijeta“. Primjerice, kad darujemo autorski primjerak svoje knjige u knjižicu, ne trebamo očekivati da darovana knjiga automatski ide u knjižni fond. Citiram: "Poštovani - knjiga će, prema Vašoj želji, biti uvedena u fond. Premda mi, kao knjižnica, inače zadržavamo pravo odlučivanja što s poklonjenom građom."
Dakle, nakon što sam preko posrednika darovao knjigu, knjižničar me upozorava da "knjižnica zadržava pravo odlučivanja .." A ja sam mislio da se podrazumijeva, ako je dar prihvaćen, da knjiga ide u fond. A gdje drugdje? Nisam niti znao da postoje i druge mogućnosti, na primjer - "kućica za ptice" (haiku _ kućica za knjige/ i kućica za ptice/ imaju isto lice).
Prema mom iskustvu, knjige poezije se u knjižnicama posuđuju ako osobno poznaješ autora, i ako voliš poeziju. Samo dio knjižničara su entuzijasti kad je poezija u pitanju, vjerojatno su i sami pjesnici, oni nalaze način da nađu rijetke štioce, da im preporuče vrijedna izdanja.
Knjiga poezije, ako je zaista odlična, ako te razgali, i nije nešto što ćeš laka srca vratiti u knjižnicu. Poezija je čudna sorta, od romana koji si pročitao puno se lakše rastati nego od omiljene knjige pjesama. O tome govorim u pjesmi:
RABBI
danas sam ponudio
jednom
„on line“ antikvarijatu
svoju knjigu pjesama
oni mi otpovrnuše
da otkupljuju samo rabljene knjige
od časnih štioca
kojima motiv prodaje nije poslovni
ili trgovački
odgovorih im:
onaj tko me rabi
za njega sam rabbi
nitko ne prodaje
rabljenu knjigu
onaj koji ga pročita
u libar se i zaljubi
u Zagrebu, 9. VIII. 2023.
napisao: Zrinko Šimunić
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.