Na proplanku humci obrasli travom
izblijedjela imena utisnuta u kamen
nigdje nikog, osim možda ptica
Nigdje nikog, osim možda vjetra
da uz kišu leluja uz vlati
da uz Sunce priča jednu priču
koju neće čuti niti znati
Mirno spava nepomičan sumrak
noge ni ruke ne dolaze skoro
prazne vaze prevrnute uz staze
i suho cvijeće zaraslo u korov
Puno truda za sakrito kamenje -
služi kao zaklon nekom zecu.
U sebi skriva tugu roditeljâ:
ratovi jedu vlastitu djecu
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.